Tko zna što bi sve bilo i čega ne bi bilo bez herojskog čina golorukih hercegovačkih Hrvata

TKO ZNA ŠTO BI SVE BILO I ČEGA NE BI BILO BEZ HEROJSKOG ČINA GOLORUKIH HERCEGOVAČKIH HRVATA ISPRED KOLONE TENKOVA AGRESORSKE JNA?!

Svakog svibnja valja se prisjetiti herojskog čina golorukih hercegovačkih Hrvata koji su sedmog dana tog proljetnog mjeseca 1991. godine zaustavili kolonu tenkova i oklopnjaka agresorske JNA u mjestu Pologu koje se nalazi na granici područja Mostara i Širokog Brijega, piše Večernji list BiH. Nikada nije “previše” prisjećanja na tri dana ponosa i slave te velike drame na rubu krvoprolića golemih razmjera. Taj događaj u značajnoj mjeri utjecao je na rasplet ratne i političke drame 90-ih godina prošloga stoljeća na prostoru BiH i Hrvatske.

To su potvrdili političari i povjesničari u Hrvatskoj, Srbiji i BiH, pa čak i najviši oficiri tadašnje JNA. Taj 7. svibnja proglašen je Danom branitelja Grada Širokog Brijega. No, taj nadnevak ujedno je jedan od najvažnijih u novijoj hrvatskoj povijesti Širokog Brijega, Hrvata Hercegovine, ali i povijesti Republike Hrvatske i BiH. Na taj nadnevak goloruki Širokobriježani, kojima su se pridružili hrabri Hercegovci iz susjednih hercegovačkih općina, ali i iz Dalmacije, gradu i svijetu na jedinstven način kazali su kako nije važno to protiv kolike se sile netko bori, već to koje i kakve svetinje brani.

Ne zaboraviti

Naviru sjećanja na te dane. Tog jutra 7. svibnja bili smo ispred tadašnjeg dopisništva Večernjeg lista u Splitskoj ulici u Mostaru i vidjeli veliku kolonu tenkova i oklopnjaka JNA te doznali da ratna mašinerija takozvane JNA skreće prema Žovnici u smjeru Širokog Brijega. Uskočili smo u dopisništvo Večernjaka i rekli kolegi Vesi Vegaru da se odmah uključi u program Radiopostaje Split, a autor ovog teksta izravno se uključio u program Hrvatskog radija, studija Zagreb. Doznali smo da je jedna žena s Balinovca javila Širokobriježanima da je golema kolona tenkova i oklopnjaka krenula preko Žovnice. Za deset sati tog 7. svibnja trebala se održati sjednica Skupštine općine Širokog Brijega. Nazvali smo ured širokobriješke Općine, a na telefon se javio Ivo Zovko i kazao nam da nema planiranog zasjedanja i da su svi u Pologu kako bi se zaustavila kolona tenkova takozvane JNA. Nakon što se od jedne “rodice” iz Balinovca (“rodice” su zapravo bili dojavljivači ili dojavljivačice o eventualnim kretanjima i aktivnostima postrojbi takozvane JNA) doznalo da je kolona tenkova i oklopnjaka krenula preko Žovnice u smjeru Širokog Brijega, Anđelko Mikulić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Široki Brijeg, uzeo je megafon i s balkona općinske zgrade viknuo: “Želim vam reći da nam u nenajavljeni posjet dolaze tenkovi!” Te riječi privukle su pozornost prolaznika, a Mikulić je nastavio: “Učinite kako vam srce nalaže. Ja ću isto to učiniti!” Istog trenutka ljudi su izlazili iz obližnjih kavana na ulicu, a potom se uputili u Polog. Brojni kamioni širokobrijeških tvrtki prepriječili su put koloni od više od sto tenkova i oklopnjaka. Tisuće okupljenih ljudi vikale su: “Nema prolaza, nema prolaza!” Zapovjednici te motorizirane postrojbe JNA našli su se u čudu. Iz Generalštaba u Beogradu naložili su da kolona tenkova i oklopnjaka mora proći po svaku cijenu. No, tisuće okupljenih bile su spremne to spriječiti također po svaku cijenu, pa i onu najskuplju. Uvečer tog 7. svibnja iz Mostara išli smo preko Ljutog Doca, Uzarića i Knešpolja u Polog. Vidjeli smo nekoliko skupina lovaca s lovačkim puškama! U Pologu smo zatekli kolege večernjakovce: Zorana Tomića, sadašnjeg rektora Sveučilišta u Mostaru, Antonija Pehara i Ivana Ćubelu te druge kolege novinare, svećenike fra Antu Marića, fra Mladena Hrkaća, Vinka Mikulića – Bajevića i druge. Širokobriježanima na Pologu pridruživali su se i mještani susjednih općina, ali i udaljenijih mjesta. Među njima bilo je i Bošnjaka. Bliski susret golorukog naroda i do zuba naoružane vojne sile bio je na rubu krvavog sukoba s velikim posljedicama u svakom pogledu. Smirivanju situacije posebno su pridonijeli širokobriješki gvardijan fra Mladen Hrkać, samostanski kapelan fra Ante Marić i fra Vinko Mikulić – Bajević te Anđelko Mikulić, Zdenko Ćosić, Mariofil Ljubić, Jure Skoko i drugi dužnosnici HDZ-a. Da bismo se javili medijima, valjalo je automobil ostaviti u Knešpolju pa pješice do Pologa i natrag pa automobilom do Širokog Brijega kako bismo nazvali redakcije. Stigla je pomoć iz Radiopostaje Split. Trećeg dana za Vijesti Hrvatskog radija u 15 sati izvijestili smo iz jedne obiteljske kuće u Pologu. Zahvaljujući Hrvatskom radiju javnost u velikom dijelu BiH i čitavoj Hrvatskoj doznala je što se događa u Pologu. No, valjalo je obavijestiti i svjetsku javnost. Velika uloga za to pripada novinaru i književniku Petru Milošu, tadašnjem dopisniku TV-a Sarajevo iz Hercegovine. Petar je dobro znao da urednici te televizije njegov poslani snimljeni materijal u Pologu neće “pustiti” u program pa se zaputio osobnim automobilom u Sarajevo i slučajno na hodnicima TV-a Sarajevo susreo Smiljka Šagolja, novinara te televizijske kuće, koji je Petru sugerirao da se snimljeni materijal najprije pošalje u televizijsku razmjenu pa tek onda preda uredniku. Tako je i bilo.

Urednik je Petru zamjerio na “nekorektnom prikazivanju JNA”, odbijajući reportažu objaviti u informativnom programu, a Miloš mu je kazao: “Sad je gotovo, prilog je otišao u razmjenu!” Zahvaljujući Petru i Smiljku vodeće televizijske kuće u svijetu prikazale su zbivanja u Pologu. Zanimljiva je činjenica da je motorizirana kolona JNA krenula iz Sjevernog logora u Mostaru preko Širokog Brijega, dalje u smjeru Dalmacije upravo u vrijeme kad je trebala početi sjednica širokobriješke Skupštine općine (predsjednik Izvršnog odbora općine Široki Brijeg Jago Lasić bio je na nekoj sjednici u Sarajevu, kao i njegov kolega iz Gruda Petar Majić), kad je dr. Franjo Tuđman bio u posjetu Velikoj Britaniji i kad se u Sarajevu trebala održati sjednica Glavnog odbora HDZ-a BiH. Zastupnik u Vijeću općina dr. Ivica Lučić znao je što se u Pologu događa i predložio Mati Bobanu i ostalim članovima Glavnog odbora da se automobilima krene u Polog (slijetanje u Polog vojnim helikopterom nije uspjelo “zbog magle”, kao da je London u pitanju). Počeli su mučni pregovori sa zapovjednikom Milojkom Pantelićem koji je od generala Blagoja Adžića dobio zapovijed da “vojska mora proći”. U knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića stoji kako je Pantelić rekao Adžiću da bi mogla pasti krv, a generalina “treće sile na svijetu” kazao je: “Pa neka padne!” Pregovore s predstavnicima JNA vodili su Anđelko Mikulić, Jure Skoko i širokobriješki gvardijan fra Mladen Hrkać. Milojko Pantelić, zapovjednik Mostarskog garnizona, rekao je Anđelku Mikuliću da će pripadnici JNA pucati ako se netko približi tenkovima. Situacija je bila sve napetija i delikatnija. Trećeg dana u Pologu pojavio se i Alija Izetbegović. Iz Zagreba stižu poruke od dr. Tuđmana i kardinala Franje Kuharića. Nekako se postiglo solomonsko rješenje prihvatljivo i hrvatskom političkom vrhu i u Zagrebu i u BiH u tadašnjim političkim okolnostima. Herojski čin u Pologu na svoj način utjecao je na ukupan rasplet političke i ratne drame 90-ih godina prošloga stoljeća. Ta tri dana u Pologu pratili smo za medije, a mnogo toga vezanoga uz ta važna događanja doznali smo i nešto poslije, ponajviše zahvaljujući knjizi “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića i dokumentarnog filma “Tri dana” Večernjakova novinara Zdenka Jurilja, ali i još nekih izvora. Dr. Ivo Lučić u predgovoru knjige “Rat je počeo prije” Zdenka Ćosića piše: “U tom sukobu nije ispaljen ni jedan metak, nije stradao ni jedan vojnik niti je bilo civilnih žrtava. Ipak, poražena je čitava jedna vojska zajedno sa svim što je simbolizirala: jugoslavenskim unitarizmom, komunističkim dogmatizmom i mitom o nepobjedivosti.”

Dr. Lučić piše kako je vrh JNA izdao zapovijed Desetoj motoriziranoj brigadi stacioniranoj u Mostaru (6. svibnja izravno general-majoru JNA Milovanu Zorcu) da 7. svibnja 1991. krene prema Splitu. Kolona od 103 vozila zaustavljena je u Pologu na granici Mostara i Širokog Brijega. Stotine kamiona, automobila i tisuće ljudi blokiralo je cestu riskirajući neravnopravni sraz s gusjenicama i oružjem tenkova i teških oklopnih vozila. Dr. Lučić naglašava: “Vojska i narod stajali su jedan naspram drugoga tri dana. U ta tri dana odvijala se drama u kojoj su oslikani svi segmenti društva i ogoljeni svi akteri tadašnje društvene i političke scene. Generali u Beogradu tražili su krv. Oficiri i vojnici u koloni strahovali su od sukoba. Alija Izetbegović izrekao je dojmljive riječi, ali je sam sebe demantirao nakon pet mjeseci kad je Ravno sravnjeno sa zemljom riječima: ‘To nije naš rat!’ Da se držao rečenog u Pologu, povijest Bosne i Hercegovine izgledala bi potpuno drukčije. Kao što bi bez barikada i hrabrosti naroda u Pologu drugačije izgledala i ukupna povijest bivše Jugoslavije.”