Vrijeme za velike odluke – umjesto 2:1 za Bošnjake do 3:0 za Bosnu i Hercegovinu.
Rijetko koja je strategija jedne nacionalne konstitutivne zajednice bila politički i sustavni karcinom kao što je to bila bošnjačka nacionalna politika u Bosni i Hercegovini. Svjedoci vremena poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma od 1996. do početka 2000- ih godina će i danas kazati da je to jedino razdoblje kada se iole poštivalo ono što se u Daytonu potpisalo – sui generis federalno državno uređenje s tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Sve što je uslijedilo nakon toga, bošnjačka nacionalna politika usmjerila je prema demonstraciji političkog nasilja prema Hrvatima u Federaciji BiH potpomognuta tadašnjim predstavnicima. Podsjećam, “slučaj Komšić” se počinje manifestirati od 2006. godine kao produkt prešutnog (ili pak ne) dogovora svih bošnjačkih stranaka, desnih svakako i tobožnje lijevih koje u svom habitusu Bosnu i Hercegovinu vide kao unitarnu i visoko centraliziranu državu.
Ustavna načela potpisana u Daytonskom sporazumu de facto i de iure su zakucala tri zajednička suverena – tri konstitutivna naroda koja kroz dva entiteta kao administrativne jedinice upravljanja uživaju jednaka prava u smislu legitimiteta i legaliteta. Upravo je tu napravljena svojevrsna “rupa” iz koje curi do današnjeg dana. Pojednostavljeno, u preambuli Ustava napravljen je uzročno-posljedični odnos suverena (3 konstitutivna naroda) i teritorija (2 entiteta). Matematika je egzaktna znanost i jasno je da je 3≠2 te da je demografski malobrojniji narod konstitutivni suveren, u Federaciji BiH posljedično ugrožen inženjeringom te da nema zakonsku i institucionalnu zaštitu da svoju ustavnu suverenost uživa na jednak način.
Nitko ozbiljan više ne negira tu devijaciju, problematično je što bošnjačka politička elita ne želi odricanje od agende da Bošnjaci u Federaciji BiH biraju dva člana Predsjedništva BiH kako bi imali omjer 2:1 kontra druga dva konstitutivna naroda – Hrvate preglasati u Federaciji, a srpskog člana Predsjedništva preglasati u Predsjedništvu. 16 godina nametanja Komšića pokazalo je sav promašaj takve agende. Niti je BiH postala unitarnija ni građanska, niti je itko osjetio ikakav prosperitet od takvih politika. U praksi i realnom životu smo dobili da su politički odnosi hrvatske i bošnjačke konstitutivne zajednice narušeni, bez imalo povjerenja koje je nužno da jedna država ili državna zajednica postigne stabilnost i funkcionalnost.
Slijedom svih činjenica i okolnosti koje su se događale zahtjevi za rekonstrukciju ovakvog uređenja su opravdane, ne kako bi se riješilo hrvatsko pitanje, nego kako bi Bosna i Hercegovina imala šanse da dugoročno opstane. “Aveti” kojima se zastrašuje bošnjačka zajednica svake izbore kako će se BiH dijeliti, kako Bošnjacima pripada više prava jer ih je demografski najviše – nisu ništa drugo nego isprobana mantra homogenizacije. Bosna i Hercegovina trenutno ne može iznutra biti podjeljenija nego što jeste.
Agenda “2:1” za Bošnjake u Predsjedništvu je dominantno uspjela i definitivno najzaslužnija za opravdanost zahtjeva hrvatske politike i njezinih legitimnih predstavnika. Bez legitimiteta u jednoj složenoj višenacionalnoj državi, legalitet postaje irelevantno načelo iako ne bi smjelo biti. Komšić, oličenje nelegitimne devijantnosti i “rupa” unutar Izbornog zakona BiH je zorni prikaz svega što Bosna i Hercegovina nije smjela postati i svega što je potrebno rekonstruirati kako bi europski standardi postali i dio bh. političkog sustava. Posljednja presuda Europskog suda za ljudska prava u predmetu „Kovačević“ je to iznova potvrdila. Pogubnost takvih politika je otvorila velika vrata za još veće odluke – institucionalni i teritorijalni preustroj kako bi se sustav stabilizirao, a ekonomski skup aparat rasteretio.
Svi pokušaji u posljednja 3 desetljeća, zaključno s pregovorima u Neumu 2022. godine propali su iz jednog razloga – bošnjačka politička elita nema snage izaći pred vlastitu zajednicu i priznati da su im obećavali državu po vlastitoj nacionalnoj mjeri što je politički nemoguće ispuniti. Upravo iz tog razloga, kako bi se očuvao stabilan okvir Bosne i Hercegovine, institucionalno teritorijalni preustroj je logičan slijed stvari. Svi konsocijacijski modeli su već odavno na stolu, od kreiranja izborne jedinice koja će jamčiti legitimitet hrvatske biračke volje, do teritorijalne jedinice koja će definirati tri razine vlasti – državnu, entitetsku i lokalnu koja je financijski najodrživija.
Bošnjačko i hrvatsko partnerstvo ne smije postati mit, unatoč cijelom setu političkog nasilja i poništavanja hrvatske biračke volje od Posavine do doline Neretve. To partnerstvo je realnost, kako ustavna tako i svakodnevna životna. Mitovi o “Bosni” kao nacionalnoj državi Bošnjaka u kojoj smo svi građani, neki s malo više prava, je loša kopija Jugoslavije u kojoj su Srbi htjeli biti isti ti građani.
U sljedećem tekstu, kreće analiza hrvatske političke scene u Bosni i Hercegovini i svega što bi u ovakvim uvjetima trebala biti nacionalna strategija hrvatske konstitutivne zajednice temeljena na svemu čemu svjedočimo u novijoj povijesti. Pragmatičnost u uvjetima ovakve dinamike domaće, regionalne pa i europske politike treba biti cilj, pa i sredstvo ostvarenja pune jednakopravnosti i svega onoga što uživaju druga dva konstitutivna naroda u Bosni i Hercegovini.
O autoru:
Ivan Ćubela viši je asistent na Studiju politologije Sveučilišta u Mostaru, gdje je prethodno od 2017. do 2021. godine radio kao asistent. Izvodi nastavu na kolegijima Političke stranke, Izborni sustavi, Komparativna politika, Modeli demokracije u podijeljenim društvima, Politički sustav Izraela i Politički sustav Republike Hrvatske.
Završava poslijediplomski doktorski studij na Sveučilištu u Mostaru u području komparativne politike. Dobitnik je Dekanove nagrade za najboljeg studenta 2016. godine.
Prilikom preuzimanja ovog ili bilo kojeg drugog autorskog sadržaja s Hercegovačkog portala obvezno je jasno i vidljivo navesti izvor te link na originalni članak. Neovlašteno preuzimanje, objavljivanje ili distribucija sadržaja bez navođenja izvora nije dopuštena.
