Iz današnje se perspektive doima kako se kasnorujanski predizborni skup u Travniku 2018. zapravo nikad nije ni dogodio. „…Pozdrav i braći Bošnjacima, moraju razmišljati kako je preveliki luksuz birati u ime Hrvata. Nemojte birati predstavnike u naše ime, to je pogrešan put, to nije put za BiH, nije put budućnosti“, upozorio je predsjednik HDZ-a Dragan Čović u gradu našega Nobelovca koji je – uzalud – upozoravao kako ovdje, misleći, doduše, ponajprije na Sarajevo, i satovi na gradskim tornjevima (crkvenim i inim…) u različito vrijeme oglašavaju isti sat.
Za braću (Hrvate) – sve
Nije prošlo ni 20-ak dana, odmah nakon izbora, na konferenciji za novinstvo istom promovirani „bošnjački brat“, malo je reducirao (bratske) osjećaje. Razlog je bio uistinu opravdan, u istoj onolikoj mjeri koliko je, kolokvijalno kazano, prizivanje bratstva-jedinstva podno Vlašića bilo – neopravdano. „Hrvatski je narod na izborima poslao poruku da je konstitutivan i proeuropski. Žalosti me što su se prijatelji Bošnjaci opredijelili za drugog kandidata“, konstatirao je Čović nakon što je „pošteni Hrvat“, bošnjačkim glasovima (ponovno) instaliran u hrvatsku fotelju u Predsjedništvu BiH.
Treba, međutim, biti pošten pa ne zaboraviti kako je i Bakir Izetbegović znao pasti u sevdah pa nazvati Hrvate – braćom. Znam da to danas, baš, uostalom kao i ono Čovićevo u Travniku, izgleda kao da se nikad nije dogodilo, ali… Nakon što je, naime, u svibnju 2021., gostujući na jednoj televiziji predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković kazao kako je zabrinut zbog položaja Hrvata u BiH, napose glede njihova iseljavanja, Izetbegović II. pokušao ga je utješiti. „Neka bude gospodin Jandroković uvjeren da smo mi puno više zainteresirani da Hrvati ostanu u Bosni i Hercegovini nego on. BiH je itekako mnogo dala Hrvatskoj i mi bismo voljeli da ti procesi iseljavanja iz BiH prestanu, da naša braća, prijatelji Hrvati ostanu tu i mi ćemo činiti da sve to tako i bude“, rekao je Izetbegović ne propuštajući – nikad! – prigodu na domaćem terenu, u (istočnom) Mostaru, optužiti Zagreb kako je svojom (glupom…) politikom prije 30-ak godina pokušao stvarati čiste entitete te je, veli, tako sukobila Hrvate s njihovom braćom Bošnjacima.
Što (više) hoće ta dva vagona?!
I, evo nas u 2022. Opet su na predsjedničkim izborima Bošnjaci posegnuli za Ljiljanom Zlatnim, tako da Borjani Krišto ni rekordni broj glasova u Hrvata nije bio dovoljan kako bi se suprotstavila „projektu Komšić“, koga je izmislio SDP Zlatka Lagumdžije još 2006., a „braća“ iz SDA taj su patent, uz, tvrdio je Čović, potporu Islamske zajednice još malo dotjerala kako bi se otklonila svaka opasnost da Hrvati izaberu svoga člana u kolektivnom bh. rukovodstvu. Slijedom čega su, pravdajući ovu ujdurmu, neki esdeaovski jurišnici prosvjedujući ispred OHR-a protiv Christiana Schmidta i Zapada kao takvog, poručivali Hrvatima kako ih ima taman za dva vagona – teretna. I, što onda hoće?!
Tako smo, nakon ove male (bratske) retrospektive – konačno, kazat će, vjerujem, čitatelj! – došli i u ovu godinu i aktualne bošnjačko-hrvatske odnose. Nakon što je potkraj travnja visoki predstavnik odlučio prekinuti esdeaovsku blokadu formiranja izvršne vlasti u Federaciji BiH te na konferenciji za medije prisegnuo kako taj njegov potez nije uperen protiv bilo kojega naroda, iz Temeljne (u Bošnjaka) uzvratili su kako od Schmidta zahtijevaju da bosanskohercegovačkoj i svjetskoj javnosti objasni je li njegova odluka ponovno dogovorena s hrvatskim premijerom te je li temeljena na kršćanskim vrijednostima i osnovama. Što je (bila) jasna aluzija na Čovićev susret sa šefom mađarske diplomacije Peterom Szijjartom u studenom 2021. kada je mađarski gost svome domaćinu povjerio kako je, budući da se obojica baziraju na kršćanskim osnovama, vrijednostima, jasno da (onda) Mađarska ima simpatije prema Hrvatima. Ali i kako u ime Bosne i Hercegovine ne može govoriti jedan narod.
Čović je Čović, (a) Hrvati su Hrvati!
Taj razgovor tadašnjeg čelnika Doma naroda BiH i mađarskoga diplomata po svemu je sudeći tajno i, dakako, neovlašteno snimala Hayat televizija i onda – objavila. Za što se nakon toga svako malo referira, kako SDA, tako i razni (a i ima ih zbilja raznih…) bošnjački intelektualci i mediji. Bježeći od (europskih) kršćanskih vrijednosti k’o đavo od – križa… A na rečenoj televiziji, čiji vjerojatni krimen utvrđuje (dojma sam predugo) Tužiteljstvo BiH, Izetbegović II. je, ne dovodeći uopće u pitanje tajno prisluškivanje usred Parlamenta, analizirao odnose s liderom stožerne stranke u Hrvata, objasnivši potencijalnim obavještajcima s Hayata kako kontakata zapravo i nema. Ali…
„Jedno su Hrvati, drugo HDZ i treće predsjednik HDZ-a. Ne bi trebale želje za osvetama biti u politici. Mi moramo popravljati odnose s Hrvatima i sa Srbima, naravno. Što se tiče Čovića, tu je nažalost stvar završena. Što se tiče Hrvata, radit ćemo da imamo bolje odnose“, kazao je i istodobno potvrdio kako mu je stranka u fazi stvaranja koalicije s Komšićevim DF-om (te NES-om i SBiH). Što jedno drugo isključuje i što je, u biti, dovelo do ovakvih odnosa. Ne (više) samo između dviju vodećih stranaka, negoli i između – naroda. Poglavito u okolnostima kada se SDA (samo)promovira kao jedini nositelj bošnjačkoga, a i muslimanskog žezla. Tražeći zato od Schmidta da im položi račune za posljednju njegovu intervenciju na konfuznu inače bh. političku scenu, pitaju ga i „poništava li volju Bošnjaka zbog toga što su većinom muslimani?“
Sjeme vlastite propasti
Relativno je to lukavo pitanje koje, zapravo, treba mobilizirati muslimane (da, s malim m) protiv „islamofobnog Zapada“, na čemu radi i bošnjačka intelektualna elita. Svjedoči tomu i nedavni tekst sarajevskog profesora Fakulteta islamskih nauka Rešida Hafizovića pod naslovom Bošnjaci su glasali za ‘našiste’, ‘nipovce’ i sd(e)povce, i posijali sjeme vlastite propasti. Inzistirajući na tomu kako su građani Federacije dobili „isprosjačenu i slugansku vladu utemeljenu na ‘kršćanskim vrijednostima’, kako je još davno navijestio islamofobni i sad već preminuli papa Benedikt XVI. u svojoj knjizi Europa bez korijena u kojoj zahtijeva Europu s isključivim kršćanskim vrijednostima“. Paušalno će taj (i) akademik po pokojnome Ratzingeru – a dobro da nije i po papi Franji koji je u Europskome parlamentu 25. studenoga 2014. konstatirao kako Europa mora ponovno otkriti svoj identitet temeljen na kršćanskim korijenima.
Rečeni tekst, osim ove Hafizovićeve kritike Benedikta XVI. onako „od čibuka“, otkriva i trend uspostavljanja nedodirljivosti reisul-uleme Huseina Kavazovića te, valjda onda, i njegove promocije u prvoga u Bošnjaka u, evo, doba kada je Alijin jedinac prilično uzdrman. Kritizirajući koaliciju koja se, eto, nakon dva-tri desetljeća usudila uzeti vlast Temeljnoj, akademik kaže „… Našisti već neko vrijeme smiono dižu glavu, ali i svoj glas, pa otvoreno kritiziraju prvog čovjeka Islamske zajednice u BiH i prijeteći upozoravaju na svaki pokušaj javne rasprave o ideologiji ateizma i sličnim stvarima. Sve to nije nimalo zasmetalo liderima Trojke, a još manje rasistu iz OHR-a ili islamofobnoj diplomatskoj gospodi iz zapadnoeuropskih veleposlanstava u Sarajevu.“ Poentira tako Hafizović, ne mogavši, po vlastitu priznanju, Bošnjacima oprostiti što su odbacili jedinu političku ideju koja ih je, veli, okupljala sve ove protekle godine, definirala njihov politički subjektivitet i činila stamenim političkim čimbenikom u zemlji.
Politički neukus u Bošnjaka
A (samo…) prije deset godina u intervjuu Oslobođenju, obračunavajući se prije svega s bivšim reisom Mustafom Cerićem (koji je, evo, aktualni Kavazovićev odvjetnik u srazu s visokim predstavnikom), Hafizović kaže kako se SDA pretvorila u konglomerat nekoliko političkih obitelji. Zanimljivo, ni tada, 2013. – baš kao ni sada! – nije zadovoljan bošnjačkom izbornom političkom procjenom.
„Da su se birači na posljednjim izborima, primjerice, prisjetili samo par činjenica koje odlikuju političku praksu SDA posljednjih godina, to jest da su se prisjetili kako su se u posljednjih desetak godina iz te partije ispilila barem četiri premijera koji su za svoga mandata u crno zavili Bošnjake i ekonomski uništili građane Federacije BiH, kao što su ispilile i najveće moralne gnjide, nekoć kadrovi ove političke partije od najvećeg povjerenja, a kasnije odmetnute političke jude od čijeg političkog defetizma građani FBiH i danas trpe nesagledive posljedice, nikada im ne bi palo na pamet dati glas ovoj političkoj partiji“, analizirao je akademik bošnjački politički (ne)ukus…
Možda bih, priznajem pošteno, zaboravio nekadašnjega Hafizovića koji, vjerujem, danas ni sam (više) ne može prepoznati ovu svoju nadahnutu i iskrenu novinsku ispovijed. Sjetih se, međutim, kako je među spomenutom četvoricom (iz SDA ispiljenih…) federalnih premijera i Edhem Bičakčić koji bi, inače, bio davno svršeno (političko) vrijeme da nije netom izabran za predsjednika Sabora Islamske zajednice u BiH. I, jasno, slijedom trenda konstantnog političkoga angažmana IZ-a, Bičakćić je već u nastupnom intervjuu rastumačio kako je u Bošnjaka na djelu tzv. udrobljavanje političkog tijela na bezbroj stranaka.
Nema potrebe…
„Potrebno je pokrenuti proces integracije i okupljanja, naravno na različitim opcijama. Neka bude i centar, lijevo, desno. Ali, dovoljne su tri opcije, nema potrebe za ovim konglomeratom“, poručuje.
I u takvim okolnostima, samo što je ponovno izabran za predsjednika HDZ-a, kao (programski) prvenstveni cilj Čović označava povratak povjerenja između hrvatskog i bošnjačkog naroda. Vjerujući pritom kako će novi partneri uspjeti izgraditi nove odnose dvaju naroda, koje su poremetile stranke – koje su sada otišle u opoziciju. Aludirajući, dakako, na SDA i DF – znane i kako SDfA. Dobar je optimizam komu ga je Bog dao. A dobro je – za početak – i to što dugogodišnji predsjednik najjače hrvatske stranke govori o partnerima, a ne o prijateljima ili – još gore! – o braći.
Čim se u političkom kontekstu spominju braća, sjetim se (opet) Andrića koji je, progovarajući kroz svoga školskoga druga Maksa Levenfelda, upozoravao kako ovdje uvijek „drijemaju stari nagoni i kainovski planovi“.
Piše: Josip Vričko
