Prvi tzv. Bošnjački sabor (zvan i Svebošnjački sabor) održan je u sarajevskom hotelu Holiday Inn 27. i 28. rujna 1993. godine. Organiziralo ga je Vijeće Kongresa bošnjačkih intelektualaca.
Povijesno je važan jer je na njemu promijenjeno nacionalno ime po tko zna koji put. Muslimani su postali Bošnjaci, te je promicano nazivanje jezika bosanskim imenom.
Što je van svake logike jer jezik proizlazi iz nacije stoga bi ispravno ime za jezik bilo “bošnjački”. Novo će ime biti prihvaćeno i priznato Daytonskim sporazumom 14. prosinca 1995.
Ovaj Sabor će u povijesti muslimanskog naroda na području Bosne i Hercegovine biti zabilježen kao mjesto gdje su promicani novi etnički nazivi – Bošnjak (za muškog pripadnika u jednini), Bošnjakinja (za ženskog pripadnika u jednini), Bošnjaci (za muške pripadnika naroda u množini i generalan naziv) i Bošnjakinje (za ženskog pripadnika naroda u množini). Dan kada je rodjena najmlađa nacija u Europi.
Jedan od nazočnih novinara toga rujanskog dana zapisao je: “Noć u kojoj je zasjedao Sabor bila je presudna – zaspali smo kao muslimani, probudili se kao Bošnjaci”.
I dan danas nastoje, kako novokomponirani “Bošnjaci”, tako i dio zapadnih zemalja(prvenstveno Njemačka i Austrija) da od BiH naprave jednonacionalnu državu.
Zato je i potenciran termin “Bosnjak” ili “Bosanac” što je svakako regionalna odrednica a nikako nacionalna.
Bošnjaci bi napokon morali znati što žele, ali i što je realno
Nema države na svijetu u kojoj vlada mir ukoliko u njoj nisu riješeni etnički problemi. Uostalom Jugoslavija se zbog toga raspala. Barem bi to trebali znati bošnjački titoisti, njihovi zetovi i zapadni političari.
Ideja građanske države ne koristi nikomu
Zapadna politika koja malo zna o problemima u BiH, bolje rečeno koju to i ne zanima, vjeruje da je moguća mala Jugoslavija u BiH. Istina, poraz SDA na lokalnim izborima – stranke koja ne krije da bi u BiH željela malo više islama, po uzoru na Erdogana – zasigurno raduje zapadne političare. Bojim se da bi iz te njihove radosti mogla za narode u BiH doći ponovno ona crna vremena. Zar nas nešto o tome ne uči stanje u Iraku, Afganistanu, Siriji i Jemenu? Najgore što se može dogoditi državama s više etničkih grupa jest pokušaj stvaranja klasične građanske države, jedan čovjek jedan glas. Nema države na svijetu u kojoj vlada mir ukoliko u njoj nisu riješeni etnički problemi. Uostalom Jugoslavija se zbog toga raspala. Barem bi to trebali znati bošnjački titoisti, njihovi zetovi i zapadni političari. Klasična građanska država je uvijek prilika za diktaturu jednoga naroda. A to vodi neminovno u sukobljavanje.
Kad bi se doista i dogodilo, pod pritiskom zapadne politike, da u BiH dođe do stvaranja klasične građanske države, na izborima bi najgore prošle one bošnjačke stranke koje se dive Erdoganu. Dogodio bi se, silom prilika, savez svih protiv njih. A to ne bi bilo dobro. Nitko ne smije biti zakinut, ukoliko se želi postići mir. Poznato je iz povijesti da se iz nezadovoljstva mogu uvijek izroditi neželjene stvari. U tom slučaju ne bi nikome koristila ideja građanske države, jer bi se pretvorila u državu građana opasnih namjera.
