“Nikad više ne smije se ponoviti da pljujemo po hrvatskoj reprezentaciji nakon prvog neuspjeha, a bili smo drugi i treći na svijetu. Ako zaboravimo što su Zlatko Dalić i njegovi momci napravili za Hrvatsku, onda kao narod ne vrijedimo ništa. Nećemo uvijek biti prvi, ni treći, nećemo uvijek proći skupinu na velikom natjecanju, ali ljudi nisu svjesni veličine uspjeha hrvatskog sporta i težine medalja koje donosimo kući. Kako netko može pljuvati po Luki Modriću, pljuvati po njemu pa i da je najgori na terenu.
On će zauvijek biti moj heroj i uzor kojemu ću se nakloniti. Hrvatsku ne vole svi i to sam prihvatio. Nitko nema pravo oduzeti mladima da uče od takvih ljudi i vesele se njihovim uspjesima, a mi ih prvom prilikom gazimo kao da su najveća gamad i nudimo djeci neke druge heroje, nekompetentne ljude na najvišim pozicijama.
Rekao je to jedan od najvećih hrvatskih izbornika, zlatni Ivica Tucak par tjedana prije početka Europskog nogometnog prvenstva.
Pokazat će se, sukladno njegovoj teoriji, i koliko vrijedimo i koliko smo osvijestili što je nacija, što država i čemu služi, a što nogometna utakmica, zašto se igra i oko sebe okuplja milijarde poklonika. A bilo je dovoljno vremena, još od antičkog Rima i grčkih polisa, preko renesanse do modernog doba i popularne kulture – ljudi su oduvijek tražili heroje i uzore kojima će se klanjati i koje mogu kritizirati. No, ovdje se ne radi o poželjnoj kritici i tumačenju problema u igri Hrvatske, već o sadističkom iživljavanju nad skupinom koja se bavi igranjem loptom na nogometnom terenu.
Heroji su potrošna roba
Mediji, društvene mreže, industrija zabave, publiciteta i potrošačko društvo uvelike su utjecali na to da istinski uzori i heroji danas postanu potrošna roba. Većina Hrvata, obožavatelja nogometne reprezentacija s čijim se uspjesima poistovjećuju, kao da su i sami pretrčali cijeli teren da bi izborili korner dok vode 3:0, poput Luke Modrića u jednoj i još nebrojeno mnogo sličnih situacija, uz toliko zlobe i na osobnoj razini pljuje po dojučerašnjem božanstvu nakon prvog neuspjeha, a to dokazuje da njihova opažanja nemaju veze s reprezentacijom, analizom loše i spore igre, krivom taktikom i neprepoznatljivošću Hrvatske na terenu na početku Eura.
Većina komentara izraz je duboke frustracije, očaja, ogorčenosti i tupila nacije koji u tajmingu velikih natjecanja izlaze na površnu. Paraju uši i mozak dok čitamo ta umovanja i primitivne uvrede upućene Daliću i Modriću od dijela nacije u kojoj više od polovice djece ne zna plivati, koja je jedna od najdebljih u Europi i u kojoj se malo tko uopće kreće, što dokazuju podaci istraživanja iz godine u godinu.
Oni pišu: “Daliću odlazi, ovo je plod poniznosti i klečanja. Sve što si dosad postigao bilo je kukavički i na penale”, “Teletino, nećeš proći grupu, samo i dalje drži te jadnike Modrića i Brozovića u ekipi”, “Daliću, ti si prevara. Konačno je zalizani prokazan, on misli da je za velike klubove… neka peče palačinke i ostavi se Hrvatske”, “Cirkusanti pričaju o nekom domoljublju, zajedništvu, hrvatstvu, a Modrić se sramoti pred čitavom zemaljskom kuglom”…
To su samo neke od otužnih misli, komentara i “analiza” koje su preplavile eter, a većinom se ne dotiču nogometne igre. Psihologija takvo stanje prepoznaje i kao parasocijalnu interakciju – o čemu je svoje najpoznatije djelo napisao David Giles – imaginaran odnos prema slavnim osobama i njihovim posrnućima, koji služe društvu i pojedincima za maltretiranje i dramatiziranje o svojim životnim problemima i sukobima.
Logično je stoga i da uspjesi sportaša koje Hrvati slave u rijetko viđenom transu odvlače pozornost od njihovih životnih ostvarenja. To i jest cilj spektakla koji nude nogometne utakmice, da kod konzumenata izazovu razne emocije – tugu, radost, ponos, uzbuđenje. U Hrvatskoj se to često svodi na histeričnu euforiju te se jednakim žarom i slavi i pljuje po hrvatskim sportašima koji su našu zemlju svrstali u svjetski vrh.
