Posthumni revizionizam: od Alijeva savezništva s HV do Bakirova “Miloševićevog pomagača” (Beč 2025.). Inverzija uloga: od Alije koji poziva Hrvatsku, do Bakira koji je izjednačava s agresorom.
U Velikoj sali (Festsaal) Univerziteta u Beču 6. prosinca 2025. održana je tribina “Bosna i Hercegovina 2026–2030”, na kojoj je Bakir Izetbegović izjavio: “Mi moramo dobro preračunati brojke. Nekako smo se odbranili od Miloševićeve vojske, kojoj se pridružila Hrvatska vojska i Abdićeva vojska. Imali smo 500 mrtvih i ranjenika mjesečno te 1995. godine.”
1. Povijesna kontradikcija i retorička inverzija
Formulacija “te 1995. godine” sugerira kontinuitet agresije, no ta godina označava razdoblje nakon Washingtonskog sporazuma (18. ožujka 1994.), kojim je okončan hrvatsko-bošnjački sukob i uspostavljena zajednička vojno-politička strategija protiv srpskih snaga.
Postoji dokument koji ide nakon Washingtonskog sporazuma (1994.), a koji je jasno formalizirao poziv/ovlaštenje Hrvatske vojske (HV) da djeluje na teritoriju Bosne i Hercegovine — to je Splitska deklaracija, potpisana 22. srpnja 1995. Tri desetljeća kasnije, Bakir Izetbegović provodi retoričku
inverziju, opisujući Hrvatsku vojsku kao “pridruženu Miloševiću” – tvrdnju koja izravno negira formalno uspostavljeno savezništvo koje kulminira
koordiniranim operacijama 1995. (Oluja, Maestral, Južni potez).
2. Retorička strategija i supresija transgeneracijske memorije
Analitički gledano, izjava nije tek lapsus ili subjektivna interpretacija, nego signal politički motivirane supresije i reinterpretativne rekodifikacije historijske memorije. Umjesto da se povijesni događaji prisjećaju prema dokumentima i činjenicama, oni se reproduciraju kao identitetski narativ — prilagođen trenutnim političkim interesima.
Značajan je i kontekst: izjava je izrečena u akademskom ambijentu (Festsaal Univerziteta u Beču), koji simbolički posjeduje epistemološki autoritet. To je značajan čin – jer govori publici (često dijaspori bez osobnog ratnog iskustva) da je ovaj narativ “znanstven”, a ne politički — čime se jača njegova prividna vjerodostojnost i utjecaj na kolektivnu memoriju. Drugim riječima, nije riječ o slučajnoj pogrešci, nego o namjernoj konstrukciji memorije: dokumentirane činjenice se brišu ili preokreću, a u njihovo mjesto dolazi reinterpretacija koja pogoduje određenom identitetskom političkom diskursu.
3. Inverzija uloga: od savezništva do “pridružene Miloševiću”
Transgeneracijski paradoks je očit: Splitska deklaracija (22.07.1995.) formalizira hrvatsko-bošnjačku vojnu suradnju, dok Bakir Izetbegović, trideset godina kasnije, Hrvatsku opisuje kao „pridruženu Miloševiću” – i to „te 1995. godine“, kada je suradnja bila najintenzivnija. Ovdje se ne radi o zaboravu, nego o političkoj zamjeni memorijskih parametara.
Ovaj paradoks poprima dodatnu dimenziju kada se u obzir uzme činjenica da se Bakirova interpretacija ne usmjerava samo protiv povijesno dokumentiranih procesa, nego implicira implicitnu negaciju političkog nasljeđa vlastitog oca, koje je – u relevantnom povijesnom trenutku – upravo omogućilo institucionalizirano savezništvo Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, Bakirov narativ ne suprotstavlja se samo historiografskim činjenicama nego ulazi u posthumni diskurzivni sukob s političkim odlukama Alije Izetbegovića.
Takav narativ može se interpretirati kao retoričko “razdvajanje” od političkog pretka, što u analitičkoj perspektivi predstavlja dezintegraciju autoriteta izvorišta vlastitog političkog identiteta. U znanstvenoj terminologiji, riječ je o inverziji genealogijskog legitimiteta: potomak delegitimira ono što je prethodnik institucionalizirao, čime se proizvodi diskurzivni raskid unutar iste političke linije, a što je u kontekstu transgeneracijske memorije iznimno rijedak fenomen. Na simboličkoj razini, izgledno je da Izetbegović u Beču nije samo revidirao povijest, nego je – u posthumnom smislu – uspostavio diskurzivni sukob s političkim odlukama vlastitog oca, čime prošlost reinterpretira kao da njena institucionalna arhitektura nikada nije ni postojala.
4. Srebrenica, Bihać i presudna uloga Hrvatske vojske
U presudnoj fazi rata nakon genocida u Srebrenici, Hrvatska vojska zajedno s 5. korpusom Armije BiH presjekla je stratešku os srpskih snaga te onemogućila pad Bihaća – što međunarodna literatura opisuje kao potencijalnu “drugu Srebrenicu”. Tvrditi da je Hrvatska bila “pridružena agresiji” upravo kada je spašavala teritorij BiH predstavlja povijesno apsurdan i politički motiviran revizionizam.
5. Zašto Hrvatska šuti?
Posebno je znakovito što na ovakvu retoriku nije uslijedila adekvatna reakcija hrvatskih institucija, akademskih krugova ili medija – iako se izjava odnosi na međunarodni kontekst i oblikuje kolektivno sjećanje generacija koje rat poznaju isključivo iz sekundarnih narativa.
Zaključak
Beč je poslužio kao platforma za reinterpretaciju povijesti u svrhu identitetske mobilizacije, umjesto reafirmacije dokumentiranih činjenica o savezništvu koje je – nakon genocida u Srebrenici i prijetnje “druge Srebrenice” u Bihaću – realno spasilo Bosnu i Hercegovinu od srpske agresije. Potrebna je historiografska odgovornost, provjera činjenica i javna kritička analiza političkih diskursa.
