Dali smo Herceg-Bosnu za lažnu Federaciju. 32 godine hrvatske borbe protiv političkog inženjeringa.
Osamnaestog ožujka prije 32 godine, u jeku rata između Bošnjaka i Hrvata u Washingtonu je potpisan sporazum koji je trebao biti temelj mira i novog suživota. Potpisali su ga tadašnji premijer Republike Bosne i Hercegovine Haris Silajdžić, tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić i Krešimir Zubak, predsjednik Hrvatske Republike Herceg-Bosne. U tom trenutku to nije bio, poput prijašnjih sporazuma samo papir o prekidu vatre, nego pokušaj da se stvari postave na racionalnije temelje kroz federalni ustroj. Hrvati su u taj okvir ušli kao konstitutivan i suveren politički faktor, unoseći svoje institucije i teritorij u zamjenu za sigurnost i ravnopravnost.
Ono što se danas namjerno gura pod tepih jest činjenica da je tadašnja konstrukcija uključivala i konfederalno povezivanje s Republikom Hrvatskom. To nije bila usputna ideja ili nekakav politički ukras, nego jamac da hrvatski narod u BiH neće ostati ‘nigdje’. Ta konfederacija trebala je osigurati kontinuitet hrvatskog političkog prostora, ali ona nikada nije zaživjela. Naprotiv, od nje se odustalo šutke, dok je Federacija BiH s godinama postala poligon za nešto sasvim suprotno od onoga što je dogovoreno u Bijeloj kući.
Umjesto da Federacija funkcionira kao zajednica dva ravnopravna naroda s mehanizmima uzajamne kontrole, kroz godine je uslijedio proces koji bi se u politologiji mogao nazvati puzajućom unitarizacijom. Ključnu ulogu u tome odigrao je Ured visokog predstavnika (OHR). Korištenjem Bonskih ovlasti preko 900 puta, visoki predstavnici nisu samo ispravljali tehničke pogreške sustava, nego su ga iz temelja krčili. Ključni udarci zadani su kroz Barryjeve amandmane 2000. godine i kasnije Petritscheve odluke, kojima su drastično smanjene mogućnosti Hrvata da sami biraju svoje legitimne predstavnike.
Hrvati su u tim vladama svedeni na statističku pogrešku
Tim intervencijama konsocijacijski model, koji počiva na konsenzusu i paritetu, zamijenjen je modelom majorizacije. Rezultat tog inženjeringa vidjeli smo u praksi kroz famoznu Alijansu za promjene početkom 2000-ih, a kasnije i kroz Platformu. To su bili trenuci u kojima se jasno pokazalo kako sustav funkcionira kada se slože matematičke križaljke bez obzira na plebiscitarnu političku volju jednog naroda. Hrvati su u tim vladama svedeni na statističku pogrešku, formalno su imali pozicije, ali suštinski nisu imali nikakvu moć kontrole i nije poštovana volja hrvatskog biračkog tijela.
Tri desetljeća kasnije, jasno je kako forma i sadržaj Washingtonskog sporazuma više nemaju veze jedno s drugim. Ono što je zamišljeno kao balans i podjela odgovornosti, pretvorilo se u stalnu borbu za političko preživljavanje. Hrvati su u taj sporazum ušli s jasnim ulogom i pozicijom, a danas su dovedeni u situaciju da se u svakom izbornom ciklusu moraju grčevito boriti za mrvice institucionalnog utjecaja koje im po zakonu i ustavu pripadaju.
Hrvati su ostali kratkih rukava
Sve što se događalo od 1994. do danas išlo je u smjeru slabljenja hrvatskog faktora. Dok se bošnjačka strana često poziva na “građanski model”, u praksi se to svodi na dominaciju brojnijeg nad malobrojnijim. Hrvati su u cijelom ovom procesu definitivno ‘ostali kratkih rukava’ dali su Herceg-Bosnu za Federaciju u koja ih danas pokušava svesti na nebitnu manjinu.
Washington je donio mir i prekid rata s Bošnjacima i to mu nitko ne može osporiti, ali politički mir i stabilnost za Hrvate nikada nije stigao jer se dogovor prekršio čim se osušila tinta potpisa. Hrvati su ušli s jasnom vizijom i ulogom, ali s vremenom je ona izblijedjela pred silom političkih promjena i raznih Bošnjačkih i međunarodnih interesa, ostavljajući hrvatski narod u konstantnoj borbi za ravnopravnost unutar Federacije.
Autor: Tomislav Soldo
