ISTINA KOJA BOLI: Što Bošnjaci guraju pod tepih dok Tuđmana nazivaju zločincem?
Piše: Josip Perić za Hercegovački portal
Dok se u sarajevskim krugovima ponovno podiže hajka na prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, koristeći izjave Akifa Agića kao pogonsko gorivo za novu rundu demonizacije Hrvata u BiH, vrijeme je da se pogledaju činjenice koje su desetljećima skrivane i za maske “građanske” države i ekskluzivnog prava na žrtvu.
Izdaja u začetku: Od Ravnog do “Beogradskog sporazuma”
Mnogi zaboravljaju da je bošnjačka politika od samog početka igrala dvostruku igru. Dok je hrvatsko selo Ravno 1991. godine sravnjeno sa zemljom, Alija Izetbegović je izjavio: “To nije naš rat”. No, dok za bošnjačko vodstvo to “nije bio njihov rat” kada su ginuli Hrvati, sa Srbima se itekako pregovaralo.
Povijesna istraživanja potvrđuju postojanje tzv. “Beogradskog sporazuma” (srpanj 1991.) između Muhameda Filipovića, Adila Zulfikarpašića i Radovana Karadžića. Uz blagoslov Alije i Miloševića, taj je dokument u osam točaka predviđao opstanak BiH u skraćenoj Jugoslaviji. Hrvate, kao konstitutivan narod, nitko nije ni pitao. Nas se zaobišlo u širokom luku, dok se s agresorom pokušalo trgovati. Da su se Hrvati 1992. dogovorili sa Srbima, kako nam danas lažno imputiraju, bošnjački narod bi bio “pregažen kao plitak potok”. Umjesto toga, Tuđman je pred više svjedoka odbijao Alijine ponude da sve južno od Prozora jednostavno pripoji Hrvatskoj.
Vojni apsurdi: Jajce i Posavina
Slučaj Jajca iz listopada 1992. ostaje jedna od najmračnijih točaka. Dokumenti pokazuju da su muslimanske snage po zapovijedi kosovca Sefera Halilovića (od 27.10.1992.) napustile položaje prema četnicima, ostavljajući hrvatske branitelje na cjedilu. Štoviše, bošnjačke su snage fizički blokirale ulazak postrojbe HOS-a od petstotinjak ljudi koja je krenula braniti grad koji su oni napustili.
U Posavini, pak, dok se desetljećima širi mit o “prodaji”, zaboravlja se uloga bošnjačkog vrha. Na inzistiranje Izetbegovića, Silajdžića i Šaćirbeja donesena je Rezolucija VS UN 752, kojom se tražilo povlačenje Hrvatske vojske pod prijetnjom međunarodnih sankcija – i to netom prije pada Posavine. Dok su Hrvati krvarili držeći koridor, Tuzlanski korpus Armije BiH, unatoč dogovoru, nije ispalio ni metka u leđa neprijatelju. Umjesto toga, Halilović je naređivao muslimanima unutar HVO-a Orašje da napadnu vlastite suborce Hrvate.
Političko nasilje: Sustavno preglasavanje i otmica institucija
Međutim, agresija na Hrvate nije završila potpisivanjem Daytonskog sporazuma. Ona je samo promijenila oblik – iz vojnog u politički. Najeklatantniji primjer tog modernog UZP-a nad Hrvatima je opetovano i sramotno biranje hrvatskog člana Predsjedništva BiH bošnjačkim glasovima.
To je proces u kojem se čitavom jednom narodu oduzima ustavno pravo na legitimno predstavljanje. U Sarajevu su izračunali da im je jednostavnije postaviti “podobnog Hrvata” nego poštivati volju naroda bez kojeg BiH ne bi ni postojala. Taj fenomen nije ništa drugo nego pokušaj političke eutanazije Hrvata u BiH, s jasnim ciljem da ih se svede na nacionalnu manjinu kojoj će se Sarajevo smilovati onoliko koliko mu u tom trenutku odgovara.
Mit o žrtvi i haška realnost
Na Bošnjačkom saboru u rujnu 1993. godine, gdje su Muslimani postali Bošnjaci, javno su se kovali planovi o prodoru dolinom Neretve do Neuma i Ploča. Dok se danas maše haškim presudama, prešućuje se da su te presude često bile rezultat čistog političkog inženjeringa. Hrvati Središnje Bosne, koji su bili u potpunom okruženju, osuđeni su za napade na višestruko brojniju vojsku koja ih je držala u blokadi.
Zaboravlja se da su na teritoriju pod kontrolom Armije BiH srušene brojne katoličke crkve, da su postojali logori i da je ubijeno preko 1.000 civila. Što je s ubojstvima povratnika, od policajaca u Travniku do obitelji Anđelić u Konjicu na sam Božić? Činjenica je da se na teritorij pod kontrolom HVO-a vratilo više Bošnjaka nego obrnuto.
Zaključak: Kraj jedne iluzije i novi zora
Sve navedeno dovelo je do neizbježnog rezultata: Čak su i najoptimističniji među Hrvatima prestali gledati ovu nakaradnu tvorevinu od države kao svoju.
Svakim novim danom, svakim novim preglasavanjem i upornim pokazivanjem svog pravog lica i unitarističke agende, Bošnjaci su ti koji sami sebi polako zakivaju posljednje čavle u lijes ove države. To više nije tajna ni u međunarodnim krugovima. EU i SAD su konačno progledali i uvidjeli kolosalnu pogrešku koju su napravili u Daytonu dopuštajući dominaciju većine nad konstitutivnim narodom.
Nemojte se čuditi što ne želimo “navijati” za reprezentaciju BiH pod zastavama vojske koja je klala u Grabovici i Uzdolu. Za nas te zastave nisu simbol države, već simbol pokušaja našeg brisanja. Mi ovu zemlju volimo, ali tvorevinu koja nas ponižava – organski ne podnosimo.
A ti, sine moj, glavu gore. Naši su korijeni ovdje duboki i neuništivi. Rasti sine, jednom znat ćeš, samo rasti, dočekat ćeš. Naša zvona su zvonila stoljećima, a zvonit će i dalje na našoj zemlji.
