Tako to u Bosni i Hercegovini bude kada “građanin” postane Hrvat, pa se rastegne između principa koje tobože zastupa i političke oportunosti u datom trenutku. U političkom prostoru Bosne i Hercegovine već godinama traje temeljna rasprava, je li država zajednica građana ili zajednica konstitutivnih naroda ili je i jedno i drugo.
Ta dilema nije akademska niti apstraktna, ona duboko određuje izborni sustav, političke odnose i ukupnu stabilnost zemlje. Između ta dva modela vodi se borba za samu definiciju države. Jedan od najistaknutijih zagovornika građanskog koncepta sada je Slaven Kovačević, politički akter povezan s Demokratskom frontom, a danas i kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva.
Njegov javni i pravni angažman bio je jasno profiliran, osporiti sustav u kojem politička prava proizlaze iz etničke pripadnosti. Posebno je to artikulirao kroz postupak pred Europskim sudom za ljudska prava, tvrdeći da postojeći model diskriminira građane koji se ne žele etnički izjašnjavati. Temelj njegove argumentacije bio je nedvosmislen, politička prava moraju pripadati pojedincu kao građaninu, a ne kao pripadniku kolektiva. Drugim riječima, etnička pripadnost ne smije biti ni uvjet ni ograničenje političkog djelovanja.
No upravo tu počinje problem. Danas svjedočimo političkom zaokretu koji otvara ozbiljna pitanja dosljednosti. Isti akter sada se pojavljuje kroz prizmu pripadnosti jednom od konstitutivnih naroda – hrvatskom. Time se njegova politička pozicija pomiče upravo prema onom modelu koji je godinama osporavao i pokušavao delegitimirati. To više nije pitanje osobnog identiteta, to je pitanje političkog integriteta. Ako je temeljna teza bila da etnički okvir treba prevladati, kako onda opravdati kandidaturu koja se upravo na tom okviru temelji?
Može li se istovremeno zagovarati ukidanje etničkog principa i koristiti ga kada postane politički oportun? I gdje u tom slučaju prestaje princip, a počinje interes? Takva kontradikcija nije sporedna, ona pogađa samu srž vjerodostojnosti javnog i političkog djelovanja. Posebnu težinu ovom pitanju daje činjenica da je isti akter svoje stavove internacionalizirao kroz predmet „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine“.
No epilog tog slučaja pred velikim vijećem Europski sud za ljudska prava dodatno je ogolio problem. Sud je zahtjev proglasio nedopuštenim, uz zaključak da se radi o zloupotrebi prava na podnošenje predstavke te da podnositelj ne može biti smatran žrtvom povrede konvencijskih prava.
Drugim riječima, pravna osnova na kojoj je građena politička platforma pokazala se ne samo slabom, nego i duboko problematičnom. Istodobno, politička retorika Slaven Kovačević i Demokratska fronta poprima sve izraženiji konfrontacijski i antagonizirajući ton. HDZ BiH se prikazuje kao struktura koja zloupotrebljava etnički model, dok se politika Republika Hrvatska i Andrej Plenković interpretira kao oblik političkog tutorstva i miješanja u unutarnje odnose Bosne i Hercegovine. Takav diskurs gradi se na suverenističkoj retorici, ali u praksi poprima obilježja političke konfrontacije i difamacije.
Protivnici se ne prikazuju samo kao suparnici, nego kao prijetnja, kao akteri koji navodno djeluju protiv same države. U takvom okviru, političke poruke koje dolaze iz tog kruga često impliciraju da su HDZ BiH, pa čak i Andrej Plenković, više od političkih protivnika, gotovo neprijatelji političkog poretka Bosne i Hercegovine. Takva retorika ne doprinosi demokratskom dijalogu; ona produbljuje nepovjerenje i učvršćuje podjele.
I tu dolazimo do ključnog paradoksa. S jedne strane osporava se politički utjecaj Hrvatske i delegitimizira svaki oblik povezanosti s konceptom konstitutivnih naroda. S druge strane, istovremeno se koristi politički identitet upravo jednog od tih naroda – i to onog čija je matična država predmet kontinuirane političke kritike. Dodatnu dimenziju daje činjenica da i sam Kovačević posjeduje hrvatsko državljanstvo. Takva kombinacija političkih stavova i konkretnih političkih poteza otvara pitanje ne samo dosljednosti, nego i političke odgovornosti. Jer nije isto zagovarati princip i živjeti ga, niti je isto kritizirati sustav i istovremeno ga koristiti.
U konačnici, ovakav pristup ne gradi povjerenje – on ga razara. Sasvim sigurno to su opravdani razlozi da sigurnosne službe i druge institucije donesu opravdani odluku da se Kovačeviću oduzme državljanstvo RH koje navodno posjeduje. U kontekstu dugotrajnih rasprava o legitimnom predstavljanju konstitutivnih naroda, ovakva kandidatura nužno izaziva snažne reakcije, osobito među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Već godinama se upozorava na problem izbora predstavnika bez stvarne političke podrške unutar vlastite zajednice, što dodatno destabilizira ionako krhku institucionalnu ravnotežu. Zato ovo pitanje daleko nadilazi jednu političku figuru.
Radi se o suštini sustava, je li dovoljno deklarativno se izjasniti ili politički legitimitet mora proizlaziti iz stvarne društvene ukorijenjenosti i dosljednosti političkih stavova?U tom kontekstu posebna odgovornost leži na institucijama, uključujući Središnje izborno povjerenstvo Bosne i Hercegovine. Njihova uloga ne smije se svesti na formalnu provjeru kandidature, nego može uključivati razumijevanje šireg ustavnog konteksta, svrhe izbornog sustava i političkih posljedica koje određene odluke nose.
Posve opravdano nameće se pitanje je li SIP treba ovjeriti kandidaturu za hrvatskog člana predsjedništva čovjeku koji po svemu nije Hrvat, Kovačević nije Hrvat ni po onome što javno zastupa i govori pa i na koji način se predstavlja, a veliki je pitanje i na koji način može dokazati svoju više puta mijenjano nacionalno opredjeljenje.
U tom kontekstu otvara se i dodatno, osjetljivo pitanje političke autentičnosti. Slaven Kovačević ne djeluje kao politički predstavnik Hrvata ni po sadržaju stavova koje zastupa, ni po političkom diskursu koji koristi, niti po načinu na koji se kroz godine javno predstavljao. Njegov politički profil dosljedno je bio vezan uz građanski koncept i kritiku etničkog modela, a ne uz artikulaciju interesa bilo kojeg konstitutivnog naroda.
Zato se neizbježno postavlja pitanje: na čemu se temelji njegova sadašnja identifikacija kao Hrvata u političkom smislu? Ovdje nije riječ o osporavanju prava pojedinca da se nacionalno izjasni kako želi – to pravo je temeljno i neupitno. No politička kandidatura, osobito u sustavu kakav je u Bosni i Hercegovini, ne može se svesti isključivo na formalnu izjavu.
Ona podrazumijeva određeni kontinuitet, vjerodostojnost i prepoznatljivost unutar zajednice u čije ime se nastupa. U slučaju Kovačevića, problem dodatno produbljuje činjenica da je svoje nacionalno opredjeljenje tijekom vremena mijenjao, ovisno o političkom kontekstu i ciljevima. Time se otvara pitanje ne samo identiteta, nego i njegove političke instrumentalizacije. Može li se nacionalna pripadnost tretirati kao promjenjiva kategorija koja se aktivira prema potrebi? I ako može, kakve to posljedice ostavlja na sustav koji upravo na toj pripadnosti temelji političko predstavljanje? Jer izborni sustav nije tehnička procedura – on je instrument političke ravnoteže i međusobnog povjerenja.
Ako se identitet počne koristiti kao alat, a politički principi kao promjenjiva valuta, tada se ne dovodi u pitanje samo jedna kandidatura. Dovodi se u pitanje povjerenje u cijeli sustav. A bez povjerenja – nema ni stabilnosti.
U konačnici, slučaj Slaven Kovačević razotkriva širi obrazac političkog djelovanja u Bosni i Hercegovini: spremnost da se principi napuste čim postanu prepreka, a politička retorika prilagodi trenutnom interesu. Štoviše, politička pozicija i platforma naroda u čije ime se kandidira pretvara se u sredstvo političke borbe protiv samog tog koncepta. To nije politička evolucija, nego politička nedosljednost s konkretnim posljedicama.I zato ovo nije pitanje identiteta.Ovo je pitanje vjerodostojnosti – i budućnosti Bosne i Hercegovine.
