U prethodnom nastavku govorili smo o Aliji Izetbegoviću, SDA i političkom organiziranju tadašnjih Muslimana u Bosni i Hercegovini.
Danas dolazimo do hrvatske strane priče.
Do pitanja koje je krajem osamdesetih i početkom devedesetih postajalo sve glasnije među Hrvatima u Bosni i Hercegovini.
Što ako se Jugoslavija doista raspadne?
I još važnije:
Tko će zaštititi hrvatski narod u BiH ako se institucije raspadnu zajedno s njom?
U isto vrijeme običan čovjek počinje primjećivati da se država kojoj je vjerovao polako raspada.
Pošte rade neredovito ili nikako.
Telefonske veze nestaju.
Redukcije struje i vode postaju svakodnevica.
Poduzeća kasne s plaćama, a mnoga ih više uopće ne isplaćuju.
Institucije koje su desetljećima djelovale odjednom više ne funkcioniraju.
Ljudi odlaze na posao, ali ne znaju hoće li se vratiti kući.
Djeca odlaze u školu, ali roditelji više nisu sigurni hoće li nastava potrajati do kraja dana.
U Bosni i Hercegovini ne raspada se samo jedna država.
Raspada se osjećaj da sutra postoji.
Rat tada još nije službeno počeo.
Ali strah, neizvjesnost i osjećaj da se nešto veliko i opasno približava već su postali dio svakodnevice.
U takvim okolnostima mnogi se prvi put počinju pitati ne samo kako će izgledati budućnost Bosne i Hercegovine, nego i tko će zaštititi njihove obitelji ako se država doista raspadne.
PRIJE HDZ-a BiH
Da bismo razumjeli nastanak HDZ-a BiH, moramo razumjeti ljude koji su ga stvarali.
Jugoslavija krajem osamdesetih nije bila višestranačka demokracija.
Nije bilo slobodnih izbora.
Nije bilo slobodne političke utakmice.
Nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971. godine slijedi razdoblje koje će mnogi nazvati Hrvatskom šutnjom.
Mnogi završavaju u zatvorima.
Mnogi ostaju bez poslova.
Mnogi nestaju iz javnog života.
O Bleiburgu se nije smjelo govoriti.
O Križnom putu još manje.
Povijest je često bila dopuštena samo onda kada je odgovarala vladajućoj ideologiji.
Među ljudima koji prolaze kroz takav sustav nalazi se i Franjo Tuđman.
Partizan.
General JNA.
Predsjednik FK Partizan.
Povjesničar.
Direktor Instituta za historiju radničkog pokreta.
Čovjek koji je pripadao samom vrhu tadašnjeg sustava.
Ali upravo on s vremenom počinje propitivati službene narative, javno govoriti o temama koje su desetljećima bile zabranjene i ulaziti u otvoreni sukob s komunističkim vlastima.
Slijede zabrane.
Progoni.
Zatvor.
Politička izolacija.
Put Franje Tuđmana od generala JNA do prvog predsjednika Republike Hrvatske možda najbolje pokazuje koliko je duboka bila kriza tadašnjeg sustava.
Uz njega među Hrvatima veliku potporu uživaju Marko Veselica, Vlado Gotovac i brojni drugi ljudi koji će obilježiti političke promjene krajem osamdesetih i početkom devedesetih.
Za mnoge Hrvate Tuđman tada nije bio samo političar.
Bio je simbol uvjerenja da Hrvatska prvi put nakon mnogo desetljeća može sama odlučivati o svojoj sudbini.
RAT DOLAZI PRIJE NEGO ŠTO SU TO MNOGI HTJELI PRIZNATI
Dok političari raspravljaju o ustavima, granicama i budućnosti Jugoslavije, rat se sve više približava Bosni i Hercegovini.
Napadnuto je Ravno.
Granatiraju se hrvatska sela u istočnoj Hercegovini.
Dubrovnik je pod opsadom.
Kolone JNA prolaze preko Bosne i Hercegovine prema hrvatskim bojištima.
U isto vrijeme kroz Hercegovinu već prolaze i prve izbjegličke kolone.
Ljudi dolaze s dvije vrećice u ruci, jednim koferom ili nekoliko deka vezanih na krovu automobila.
To je sve što je ostalo od njihovih života.
Neki ostaju kod rodbine dan ili dva.
Drugi nastavljaju put prema Hrvatskoj, a odande prema Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj ili preko oceana.
Malo tko tada zna da mnogi od njih posljednji put gledaju svoje kuće.
Iza sebe ostavljaju stanove, imanja, blago, trgovine, obiteljske fotografije, dječje igračke, ljubimce i grobove svojih roditelja, baka i djedova.
Žene, djeca i starci najčešće odlaze prvi.
Mnogi muškarci ostaju jer vjeruju da moraju braniti svoje domove i svoje obitelji.
Rat tada još nije službeno počeo.
Ali životi običnih ljudi već se nepovratno raspadaju.
Republika Hrvatska nije bila napadana samo iz Srbije i Crne Gore.
Velik dio vojnih operacija protiv Hrvatske odvijao se upravo preko teritorija Bosne i Hercegovine.
Dok su Hercegovci gledali Ravno i Dubrovnik, Hrvati u Bosanskoj Posavini gledali su kako se oko njih raspoređuju snage JNA i srpskih paravojnih formacija.
Bosanski Brod.
Derventa.
Modriča.
Odžak.
Bosanski Šamac.
Orašje.
Brčko.
To nisu bila mjesta na nekoj dalekoj karti.
To su bili domovi.
Obitelji.
Župe.
Škole.
Groblja.
Mjesta na kojima se živjelo.
Među ljudima koji su tada upozoravali na ozbiljnost situacije nalazili su se Franjo Boras i drugi hrvatski politički predstavnici iz Bosanske Posavine. Među njima će se nešto kasnije posebno istaknuti i Krešimir Zubak, jedna od najprepoznatljivijih političkih osoba toga kraja. Dok se u Hercegovini raspravljalo o Ravnom i Dubrovniku, oni su sve češće upozoravali da se i na sjeveru Bosne i Hercegovine okupljaju snage koje ne slute na dobro.
I zato mnogi ljudi tada nisu razmišljali o velikim geopolitičkim teorijama.
Razmišljali su o vlastitim kućama.
O djeci.
O roditeljima.
O grobovima svojih predaka.
18. STUDENOGA 1991.
A onda dolazi datum koji će ostati trajno upisan u hrvatsku povijest.
18. studenoga 1991.
Pada Vukovar.
Grad koji postaje simbol hrvatske žrtve.
Ali i upozorenje.
Vukovar nije bio samo hrvatska tragedija.
Bio je upozorenje svima koji su ga željeli vidjeti.
Ako se jedan europski grad može mjesecima razarati pred očima cijelog svijeta…
Ako bolnice mogu biti granatirane.
Ako se ranjenici mogu odvoditi na strijeljanje.
Ako tisuće civila mogu završiti u logorima i kolonama prognanika.
Ako međunarodna zajednica sve to promatra i ne uspije zaustaviti…
onda su se mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini počeli pitati samo jedno:
Ako je ovo moguće Vukovaru, što će sutra biti s nama?
S Mostarom?
S Posavinom?
S našim selima?
S našim obiteljima?
S našim crkvama?
S grobovima naših predaka?
To nije bilo pitanje politike.
To je bilo pitanje opstanka.
Vukovar Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije pokazao samo da jedan grad može pasti.
Pokazao im je da mogu pasti i institucije, međunarodna obećanja i uvjerenje da će netko drugi doći pomoći.
Ako civili mogu završiti u kolonama prognanika…
Ako zarobljenici mogu završiti u logorima i pod zemljom…
Ako se pred očima cijeloga svijeta može slomiti jedan grad…
onda su se mnogi ponovno zapitali:
Ako je ovo moguće Vukovaru, što će sutra biti s nama?
I upravo zato događaji koji će uslijediti ne mogu se razumjeti bez straha koji je Vukovar ostavio u srcima mnogih Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Jer nakon Vukovara malo je tko još vjerovao da će ga netko drugi obraniti ako sam ne bude spreman braniti vlastiti dom.
Dok televizije prikazuju razoreni grad i kolone prognanika, u Grudama, u tadašnjem hotelu Grude, se okupljaju hrvatski politički predstavnici i čelnici hrvatskih općina koji smatraju da se, u uvjetima raspada Jugoslavije i ratnih događaja koji su već zahvatili dio Bosne i Hercegovine, hrvatski narod mora politički i sigurnosno organizirati.
Taj će skup označiti početak Hrvatske zajednice Herceg-Bosne
Iako će se Herceg-Bosna kasnije često pokušavati prikazati isključivo kao hercegovački projekt, hrvatsku političku scenu toga vremena pretežno kroz HDZ BiH činili su ljudi iz svih krajeva Bosne i Hercegovine.
Uz Matu Bobana, među najistaknutijim imenima bili su Stjepan Kljuić iz Sarajeva, Franjo Boras iz Bosanske Posavine, Jerko Doko iz središnje Bosne, Ignac Koštroman, Božo Raič, Davor Perin i brojni drugi hrvatski politički predstavnici koji su dolazili iz različitih dijelova zemlje, ali su dijelili istu zabrinutost za položaj hrvatskog naroda u BiH u vremenu raspada Jugoslavije.
Nitko od njih ne zna kako će Bosna i Hercegovina izgledati za godinu dana.
Ali gotovo svi znaju da Jugoslavija kakvu su poznavali više ne postoji.
Istoga dana uspostavlja se Hrvatska zajednica Herceg-Bosna.
Zanimljivo je da se danas rijetko citira jedna odredba iz same odluke o njezinu osnivanju.
U njoj stoji da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili bilo koju drugu Jugoslaviju.
Ta se odredba danas gotovo nikada ne citira.
A upravo ona možda najbolje pokazuje kako su Hrvati tada doživljavali Bosnu i Hercegovinu.
S jedne strane organizirali su vlastitu političku i sigurnosnu zaštitu.
S druge strane nisu odustajali od ideje zajedničke i neovisne Bosne i Hercegovine, pod uvjetom da ona doista bude neovisna i da ne postane samo novi oblik neke buduće Jugoslavije.
Upravo zato događaje iz studenoga 1991. nije moguće pošteno promatrati očima 1993. ili 1994. godine.
Treba ih promatrati očima ljudi koji su upravo vidjeli Vukovar, Ravno i prve izbjegličke kolone
PRIJE HRVATSKO-MUSLIMANSKOG SUKOBA
Postoji još jedna stvar koju kronologija ne dopušta zaboraviti.
Dok se vode rasprave o budućnosti Bosne i Hercegovine, na prostorima koji će kasnije postati Republika Srpska već počinju progoni, logori i zločini nad nesrpskim stanovništvom.
Prijedor.
Omarska.
Keraterm.
Trnopolje.
Zvornik.
Foča.
Višegrad.
Bratunac.
Doboj.
Bijeljina.
Rat nije donosio samo bojišnice.
Donosio je i logore.
Ljudi su zatvarani, mučeni, ubijani, odvođeni i nestajali samo zbog svojega imena, vjere ili prezimena.
Dok će se o mnogim kasnijim logorima godinama govoriti i raspravljati, važno je podsjetiti da su se prvi veliki logorski sustavi na prostoru Bosne i Hercegovine počeli uspostavljati upravo na područjima pod srpskom kontrolom.
Među žrtvama su bili i Hrvati i Muslimani.
Često zajedno.
Prije hrvatsko-muslimanskog sukoba, prije svih kasnijih političkih prijepora i optužbi, velik dio Hrvata i Muslimana gledao je u istom smjeru.
Prema JNA.
Prema srpskim snagama.
Prema ratu koji je već gutao dijelove Bosne i Hercegovine.
REFERENDUM
Samo nekoliko mjeseci kasnije dolazi referendum o neovisnosti Bosne i Hercegovine.
Dana 29. veljače i 1. ožujka 1992. građani odgovaraju na pitanje:
“Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”
Srpsko političko vodstvo referendum bojkotira.
Ali referendum nije bio obična administrativna formalnost.
Na dijelu teritorija pod političkom kontrolom SDS-a biračka mjesta nisu ni otvorena ili su radila u ozračju straha i neizvjesnosti.
Dok jedni izlaze na glasanje, drugi već stvaraju vlastite paralelne institucije i teritorijalne strukture.
U takvom ozračju Hrvati ipak izlaze na referendum.
I to ne sami.
Istodobno, službena Republika Hrvatska podupire međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine i poziva Hrvate u BiH da izađu na referendum.
To je činjenica koja se danas rijetko spominje, osobito kada se pokušava stvoriti dojam da je Hrvatska od samoga početka željela uništenje Bosne i Hercegovine.
HDZ BiH podupire referendum.
Hrvati izlaze i glasaju za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
Bez hrvatskih glasova teško bi bilo govoriti o uspjehu referenduma, a bez potpore Republike Hrvatske međunarodno priznanje Bosne i Hercegovine bilo bi znatno teže ostvarivo.
I upravo tu dolazimo do pitanja koje ni danas ne gubi na snazi.
Ako su Hrvati željeli uništiti Bosnu i Hercegovinu…
Zašto su glasali za njezinu neovisnost?
Ako su željeli njezin nestanak…
Zašto su poduprli njezino međunarodno priznanje?
Važno je razumjeti i tadašnji ustavni okvir Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina tada nije bila uređena kao današnja država nastala nakon Daytona.
U njezinu političkom temelju stajalo je načelo konstitutivnosti naroda, a upravo će se oko prava konstitutivnih naroda na političko organiziranje i pravo na samozaštitu kasnije voditi brojne političke i pravne rasprave.
U tom kontekstu brojni ustavnopravni stručnjaci upozoravali su da se tadašnji događaji ne mogu promatrati izvan ustavnog položaja konstitutivnih naroda i raspada jugoslavenske federacije.
To pitanje ne treba vikati.
Dovoljno ga je postaviti.
Jer kronologija je često jača od političke parole.
Zato referendum iz 1992. ostaje jedno od najvažnijih pitanja cijele priče.
Hrvatska zajednica Herceg-Bosna već postoji.
Vukovar je već pao.
Ravno je već razoreno.
Izbjeglice već prolaze kroz Hercegovinu noseći svoje živote u dvije vrećice i jednom koferu.
JNA preko teritorija Bosne i Hercegovine vodi rat protiv Republike Hrvatske.
A Hrvati, unatoč svemu, izlaze na referendum i glasaju za neovisnu Bosnu i Hercegovinu.
To nije ponašanje naroda koji je unaprijed odlučio srušiti državu.
To je ponašanje naroda koji pokušava spojiti dvije stvari:
obranu vlastitog opstanka i nadu da zajednička država još uvijek može preživjeti.
Ali događaji na terenu razvijali su se brže od političkih deklaracija.
Mnogi će uskoro zaključiti da politička organizacija sama po sebi više nije dovoljna.
Počet će se stvarati i prve organizirane obrambene strukture.
Među njima i Hrvatsko vijeće obrane.
LJUDI KOJI DOLAZE
U isto vrijeme na povijesnu pozornicu stupaju imena koja će obilježiti ratne godine.
Jerko Doko.
Franjo Boras.
Jozo Leutar.
Ignac Koštroman.
Ludvig Pavlović.
Božan Šimović.
Blaž Kraljević.
Slobodan Praljak.
Neki će postati heroji.
Neki kontroverzne osobe.
Neki će poginuti.
Neki završiti pred sudovima.
Ali svi će ostaviti dubok trag u vremenu koje dolazi.
Jer povijest Bosne i Hercegovine početkom devedesetih ne čine samo političke deklaracije i međunarodne konferencije.
Čine je i sudbine običnih ljudi.
Onih koji su jednoga dana otišli na posao i više se nisu vratili.
Majki koje su usred nastave došle po svoju djecu.
Obitelji koje su preko noći postale izbjeglice.
I onih koji su zaključili da, ako sami ne organiziraju obranu svojih domova, to umjesto njih neće učiniti nitko.
U sljedećem nastavku govorit ćemo o nastanku Hrvatskog vijeća obrane, zajedničkoj hrvatsko-muslimanskoj obrani Mostara i doline Neretve, Lipanjskim zorama i ljudima koji su u proljeće 1992. vjerovali da zajedno brane Bosnu i Hercegovinu.
Jer bez razumijevanja toga savezništva nije moguće razumjeti ni njegov kasniji raspad.
I upravo zato ostaje pitanje koje će obilježiti nastavak ove priče:
Ako su Hrvati i Muslimani zajedno branili Bosnu i Hercegovinu, kako je i zašto došlo do raspada toga savezništva?
Kako su ljudi koji su 1992. stajali u istim rovovima već godinu dana poslije postali neprijatelji?
Odgovor na to pitanje pokušat ćemo pronaći u sljedećem nastavku.
