FELJTON IV. HVO, Mostar i savezništvo koje je pokušalo obraniti Bosnu i Hercegovinu

HVO, Mostar i savezništvo koje je pokušalo obraniti Bosnu i Hercegovinu.

1. KADA POLITIKA VIŠE NIJE BILA DOVOLJNA

Dok su političari u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu i europskim prijestolnicama raspravljali o granicama, ustavima i budućnosti Jugoslavije, obični ljudi u Bosni i Hercegovini suočavali su se s puno jednostavnijim pitanjima.

Hoće li sutra biti kruha?

Hoće li doći struja?

Hoće li djeca moći otići u školu i vratiti se kući?

I hoće li uopće postojati država koja će ih zaštititi ako rat stigne i do njihova grada?

Početkom 1992. godine postajalo je jasno da se Bosna i Hercegovina više ne nalazi na rubu krize. Kriza je već bila tu.

Nakon pada Vukovara i razaranja Ravnog malo je tko među Hrvatima u Hercegovini, Posavini ili središnjoj Bosni vjerovao da će njihovi gradovi ostati pošteđeni. Kolone tenkova i vojnih vozila prolazile su cestama kojima su samo nekoliko mjeseci ranije ljudi odlazili na posao, na svadbe, na nogometne utakmice ili na nedjeljnu misu. Granice koje su do jučer postojale samo na zemljovidima odjednom su postale pravci kretanja vojski, izbjeglica i humanitarnih konvoja.

Rat više nije bio nešto što se događa “negdje drugdje”.

Bio je sve bliže.

U gradovima i selima počinju se organizirati noćna dežurstva. Čuvaju se mostovi, raskrižja i prilazi naseljima. Postavljaju se prve straže i punktovi. Ljudi koji do jučer nisu držali oružje u rukama odjednom obilaze sela i dogovaraju tko će dežurati do ponoći, a tko do zore. Ne zato što su željeli rat. Nego zato što su iz dana u dan sve manje vjerovali da će ih itko drugi obraniti.

Istodobno, život kakav su poznavali polako nestaje.

Prekidaju se sportska natjecanja. Kulturno-umjetnička društva i folklorne sekcije gase svoje probe. Školske priredbe i lokalni turniri više nikome nisu važni. Sve je manje svadbi, a sve više ispraćaja, sprovoda i tihih razgovora iza zatvorenih prozora. Kafići i trgovi još su puni ljudi, ali teme više nisu iste. Ne govori se o nogometu, ljetovanju ili berbi grožđa. Govori se o tome gdje su viđeni tenkovi, tko je stigao iz izbjeglištva, što se čulo na radiju i je li istina da je negdje preko noći nestala cijela jedna obitelj.

Za djecu je sve to u početku izgledalo čudno, ali ne nužno i strašno. Odrasli su šaptali kada bi počeo Dnevnik. Radio je gotovo neprestano bio uključen. Navečer bi se gasila svjetla i navlačile zavjese. U kućama se govorilo da se ne ide daleko od dvorišta i da se uvijek mora znati gdje su roditelji. Mnogi od nas tada još nisu razumjeli što se događa. Samo smo osjećali da se svijet odraslih nepovratno mijenja.

I upravo u tim tjednima počinje nestajati jedno djetinjstvo.

Jedna je generacija u Europi devedesete pamtila po novim crtićima, prvim igraćim konzolama i bezbrižnim ljetnim praznicima. Druga je odrastala uz zvuk sirena za uzbunu, radijske vijesti, improvizirane punktove i razgovore starijih koji su naglo prekidali priču kada bi djeca ušla u sobu. Uz Dnevnik koji je svake večeri donosio vijesti s bojišta, uz pokoji crtani film i televizijske serije koje su odraslima na trenutak skretale misli s rata, djeca su polako učila živjeti u svijetu u kojem ništa više nije bilo sigurno. Nije to bilo samo iskustvo Hrvata, Muslimana ili Srba. To je bilo iskustvo jedne izgubljene generacije djece koja je prerano naučila da postoje stvari o kojima odrasli šute.

Neki su još uvijek vjerovali da će sve završiti političkim dogovorom. Drugi su već pripremali podrume i sklanjali djecu kod rodbine. A treći su donosili možda najtežu odluku u životu – ostati.

Jer postajalo je jasno da vrijeme političkih govora polako prolazi. Dolazi vrijeme u kojem će obični ljudi morati odlučiti hoće li čekati da ih netko obrani ili će sami organizirati obranu svojih obitelji, svojih sela i svojih gradova.

I upravo iz tog osjećaja odgovornosti, straha i neizvjesnosti, u proljeće 1992. godine počinje nastajati nešto što neće biti samo vojna organizacija.

Počinje nastajati obrana ljudi koji su vjerovali da više nemaju kamo uzmaknuti.

2. LJUDI KOJI SU ODLUČILI OSTATI

Ratovi se u udžbenicima najčešće opisuju kroz datume, vojne operacije i imena političara. Pamte se generali, pregovori i velike bitke. Ali svaki rat, pa tako i onaj u Bosni i Hercegovini, zapravo počinje jednom puno osobnijom odlukom.

Odlukom običnog čovjeka da ostane.

Početkom 1992. godine tisuće obitelji donosile su najteže odluke u svojim životima. Jedni su pakirali najnužnije stvari i djecu vodili prema sigurnijim krajevima. Nitko tada nije mogao znati hoće li se vratiti za mjesec dana, za godinu ili nikada. Ljudi nisu nosili puno. Nekoliko fotografija, nešto odjeće, osobne dokumente i ono malo nade da će se jednoga dana vratiti u svoje kuće, dvorišta i vinograde.

Ali nisu svi otišli.

Netko je morao ostati.

Ostajali su mladići koji su preko noći postajali stražari na seoskim punktovima. Ostajali su očevi koji su svoje obitelji slali na sigurnije mjesto, a sami se vraćali u gradove i sela vjerujući da kuću ne možeš zaključati i zauvijek ostaviti. Ostajali su susjedi koji su jedni drugima obećavali da će pripaziti na prazne kuće dok se njihovi najmiliji ne vrate.

I nisu ostajali samo oni koji će kasnije obući odoru.

Ostajali su učitelji, profesori, suci, odvjetnici i državni službenici, jer je netko morao sačuvati i ono malo reda i institucija koje su još postojale.

Nisu svi nosili pušku. Ali su svi nosili svoj dio rata.

Posebnu ulogu imali su i svećenici, franjevci, časne sestre i brojni humanitarni djelatnici. Dok su se ljudi iseljavali, vrata mnogih župnih kuća i samostana ostajala su otvorena za izbjeglice, siromašne i one koji nisu imali kamo. Caritas, Crveni križ i lokalne humanitarne mreže tih su mjeseci postajali posljednja sigurnosna mreža za mnoge obitelji. Slične priče nalazimo i u drugim sredinama Bosne i Hercegovine, gdje su i pripadnici drugih vjerskih zajednica nastojali pomoći svojim susjedima i sačuvati barem djelić ljudskosti u vremenu koje ju je svakodnevno iskušavalo.

I dok su jedni odlazili prema moru, sjeveru ili inozemstvu, drugi su ostajali uz mostove, bolnice, škole, općine i sudove. Znali su da možda neće moći zaustaviti rat, ali su vjerovali da mogu sačuvati zajednicu dok oluja ne prođe.

Za djecu, međutim, te su odluke izgledale drukčije.

Sjećanja mnogih iz te generacije ne počinju datumima ni političkim govorima. Počinju slikom majke koja sprema torbu, oca koji kaže da će “ostati još koji dan” i neobičnom tišinom odraslih dok slušaju večernje vijesti. Počinju odlascima kod rodbine, novim sredinama, novim naglascima i osjećajem da si preko noći postao netko drugi. Mnogi su tek godinama poslije shvatili da ono što su tada zvali “privremenim odlaskom” zapravo znači izbjeglištvo.

A oni koji su ostajali nisu se osjećali kao junaci.

Bili su to ljudi sa svojim strahovima, brigama i dvojbama. Neki nikada prije nisu držali oružje. Neki su sanjali da će rat završiti prije nego što ozbiljno počne. Neki su se nadali da će razum ipak pobijediti. Ali iz dana u dan postajalo je sve jasnije da vrijeme političkih govora prolazi i da će sudbina njihovih gradova ovisiti upravo o običnim ljudima koji su odlučili ostati.

Jer prije nego što su nastale velike vojske i prije nego što su napisane velike ratne priče, postojali su samo ljudi koji su jedni drugima govorili:

“Ti vodi djecu na sigurno. Ja ću ostati. Netko mora.”

3. HVO – VOJSKA KOJA NIJE NASTALA U UREDIMA

Kada se danas spomene Hrvatsko vijeće obrane, mnogi odmah pomisle na kasnije političke sukobe, haaške procese i podjele koje su obilježile rat u Bosni i Hercegovini. Malo se, međutim, govori o tome kako je HVO uopće nastao i u kakvim je okolnostima osnovan.

A istina je da obrana nije počela 8. travnja 1992. godine.

Obrana je počela mnogo ranije. Počela je onoga dana kada su ljudi shvatili da država više ne može zaštititi njihove obitelji. Počela je na seoskim stražama, na improviziranim punktovima, na mostovima preko Neretve, uz vojarne JNA i na prilazima gradovima. Počela je kada su susjedi jedni drugima donosili informacije gdje su viđeni tenkovi i kada su prve lovačke puške, stare uniforme i nekoliko sanduka streljiva postali jedino što je stajalo između njihovih domova i rata koji se približavao.

Zato je važno razumjeti jednu činjenicu.

HVO nije stvorio obranu. HVO je pokušao objediniti obranu koja je već postojala.

U stvaranju i organiziranju HVO-a sudjelovao je čitav niz političkih, vojnih i lokalnih dužnosnika koji će u godinama koje slijede obilježiti hrvatsku ratnu i političku povijest u Bosni i Hercegovini. Na političkoj razini ključnu ulogu imali su predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne Mate Boban i njegovi najbliži suradnici, među kojima su bili Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Jerko Doko, Božo Raič i brojni drugi ljudi koji su tih dana pokušavali organizirati obranu i održati funkcioniranje institucija.

Na vojnom planu, uz lokalne zapovjednike koji su već organizirali obranu svojih općina, postupno se pojavljuju imena koja će kasnije postati simboli hrvatskog otpora u Bosni i Hercegovini – Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić, ali i brojni časnici Hrvatske vojske koji će pomagati u ustrojavanju obrane. U Zagrebu važnu ulogu imaju predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, ministar obrane Gojko Šušak i načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske general Janko Bobetko, dok će se ime Ante Gotovine ubrzo povezivati s najvažnijim operacijama na južnom bojištu i prostorom Hercegovine.

Tada, međutim, nitko od njih nije mogao znati kako će završiti rat niti da će neka od tih imena desetljećima kasnije biti predmet političkih prijepora, sudskih procesa i potpuno različitih tumačenja povijesti. U proljeće 1992. većina običnih ljudi na njih nije gledala kao na buduće optuženike ili povijesne ličnosti, nego kao na ljude od kojih očekuju da organiziraju obranu i spriječe da se tragedija Vukovara ponovi i u njihovim gradovima.

Dana 8. travnja 1992. godine Hrvatska zajednica Herceg-Bosna donosi Odluku o osnivanju Hrvatskog vijeća obrane kao vrhovnog tijela obrane hrvatskog naroda na području HZ HB. U službenim dokumentima toga vremena HVO se definira kao izvršno, upravno i obrambeno tijelo koje u ratnim okolnostima treba koordinirati postojeće obrambene aktivnosti, organizirati postrojbe i osigurati funkcioniranje života na području koje je već bilo izloženo prijetnji ili otvorenim napadima.

Drugim riječima, odluka donesena 8. travnja nije značila da je toga jutra odjednom stvorena neka nova vojska. U mnogim općinama krizni stožeri već su djelovali, straže su bile organizirane, vojarne JNA bile su pod nadzorom ili blokadom, a lokalni ljudi već su se sami organizirali kako bi zaštitili svoje obitelji i naselja.

Treba se prisjetiti i šire slike.

Samo dva dana prije, 6. travnja 1992. godine, međunarodno je priznata Republika Bosna i Hercegovina. Istoga dana kada su brojne europske države priznavale njezinu neovisnost, na terenu su se već vodile borbe, a JNA i srpske snage kontrolirale su velike dijelove prostora ili su prema njima napredovale. Za mnoge ljude u Hercegovini, Posavini i središnjoj Bosni ta međunarodna priznanja nisu značila da je opasnost prošla. Upravo suprotno – činilo se da pravi rat tek počinje.

Posebno je zanimljivo da je velik broj ljudi koji su tada pristupali HVO-u vjerovao kako ne stvara neku “paralelnu vojsku”, nego obrambenu snagu koja će zajedno s drugim legitimnim strukturama braniti međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu od agresije. Uostalom, samo nekoliko tjedana poslije, u Mostaru će legalni Krizni stožer općine upravo HVO-u povjeriti organizaciju obrane grada.

U prvim mjesecima rata HVO nije bio samo vojna organizacija. Bio je i sustav preko kojega su se organizirali punktovi, prijevoz, sanitetska služba, logistika i prihvat prvih izbjeglica. U mnogim sredinama upravo su općinski stožeri HVO-a postajali mjesto na kojem su ljudi dolazili po informacije, pomoć ili jednostavno po potvrdu da nisu ostali sami.

Naravno, među ljudima nije nedostajalo ni crnog humora, onog posebnog balkanskog mehanizma obrane od straha. Pričalo se kako “imamo tri puške, dvije lovačke i jednu koja zapinje, ali neka – važno je da neprijatelj ne zna koliko nas je”. Po selima su kružile priče da je negdje iza brda stigla golema pomoć ili da se u susjednom mjestu okupilo tisuće branitelja. Danas zvuče gotovo nestvarno, ali u to vrijeme takve su priče ljudima davale ono što im je možda najviše trebalo – osjećaj da nisu sami i da postoji nada.

Jer, usprkos svim kasnijim političkim prijeporima i različitim tumačenjima povijesti, teško je zanijekati jednu stvar.

HVO nije nastao u miru, u kabinetima i za stolovima.

Nastao je u vremenu kada su ljudi već čuvali mostove, kada su prve izbjegličke kolone prolazile cestama Hercegovine i Bosne, kada su roditelji djecu slali na sigurnije, a sami ostajali kod kuće, vjerujući da će rat trajati nekoliko dana.

Nastao je iz uvjerenja da, ako se sami ne organiziraju, možda više neće imati što braniti.

I upravo zato, da bismo razumjeli HVO, prvo moramo razumjeti ljude koji su ga stvarali. Ne generale ni političare. Obične ljude koji su tih proljetnih dana 1992. godine zaključili da više nemaju vremena čekati da ih netko drugi obrani.

Možda je danas najzanimljivije pitanje kako su na osnivanje HVO-a gledali oni koji su s Hrvatima tih dana dijelili istu neizvjesnost i istog neprijatelja.

Iz današnje perspektive često se stvara dojam da je osnivanje Hrvatskog vijeća obrane odmah izazvalo oštre sukobe i nepovjerenje između hrvatskog i muslimanskog političkog vodstva u Bosni i Hercegovini. Međutim, kronologija događaja pokazuje znatno složeniju sliku.

U proljeće 1992. godine Republika Bosna i Hercegovina još nije raspolagala jedinstveno ustrojenom vojskom. Na terenu djeluju Teritorijalna obrana, Patriotska liga, lokalni krizni stožeri, dragovoljačke skupine i tek nastajuće postrojbe HVO-a. U mnogim sredinama te strukture ne djeluju jedne protiv drugih, nego zajedno pokušavaju organizirati obranu od zajedničkog neprijatelja.

Zbog toga ni službeni politički vrh Republike Bosne i Hercegovine u prvim mjesecima rata ne promatra HVO kao neprijateljsku organizaciju. Upravo suprotno – činjenica da je jedan od vodećih ljudi HDZ-a BiH, Jerko Doko, obnašao dužnost prvog ministra obrane Republike Bosne i Hercegovine pokazuje da između hrvatskih političkih predstavnika i tadašnjih državnih institucija postoji suradnja u organiziranju obrane.

Najbolji dokaz takvog odnosa dogodio se samo tri tjedna nakon osnivanja HVO-a. Dana 29. travnja 1992. godine Krizni stožer općine Mostar donio je odluku kojom se organizacija obrane grada povjerava Hrvatskom vijeću obrane. Odluku je građanima preko Radija Mostar obrazlagao dr. Ismet Hadžiosmanović, tadašnji predsjednik Regionalnog odbora SDA i član Kriznog stožera. Istodobno, Samostalni bataljun obrane Mostara pod zapovjedništvom Arifa Pašalića djeluje kao dio zajedničkog obrambenog sustava grada.

S druge strane, vodstvo bosanskih Srba i Jugoslavenska narodna armija osnivanje HVO-a promatraju sasvim drukčije. Za njih ono predstavlja dodatnu prepreku planovima ovladavanja prostorom Bosne i Hercegovine, a propagandni mediji vrlo brzo HVO počinju prikazivati kao produženu ruku Hrvatske vojske. U ratnom eteru tih dana nije nedostajalo ni apsurdnih priča i propagandnih pretjerivanja. Branitelji u dolini Neretve kasnije su se prisjećali kako su na radijskim postajama iz Srbije slušali izvješća o desecima tisuća “ustaša” koji navodno čekaju napad, dok su oni sami znali koliko ih je zapravo malo i koliko su skromna sredstva imali na raspolaganju.

Sve to pokazuje jednu važnu činjenicu koja se danas često zaboravlja.

U proljeće 1992. HVO u najvećem dijelu Bosne i Hercegovine nije nastajao kao suprotnost Republici Bosni i Hercegovini, nego kao dio pokušaja da se zajedničkim snagama organizira obrana države i stanovništva od rata koji je već bio počeo.

4. JERKO DOKO I DRŽAVA KOJA SE POKUŠAVA OBRANITI

Dok su se na terenu organizirali punktovi, straže i prve obrambene skupine, paralelno se vodila i jedna druga bitka – bitka za opstanak same države Bosne i Hercegovine. U proljeće 1992. malo je tko znao kako će ta država izgledati, tko će je braniti i hoće li uopće preživjeti prve mjesece rata.

U toj priči posebno mjesto zauzima jedno ime koje se danas, možda i nepravedno, mnogo rjeđe spominje nego što zaslužuje.

Jerko Doko.

Hrvat iz Bosne i Hercegovine. Jedan od istaknutih članova HDZ-a BiH. I, što je posebno važno za razumijevanje toga vremena, prvi ministar obrane međunarodno priznate Republike Bosne i Hercegovine.

Ta činjenica sama po sebi ruši mnoge današnje pojednostavljene narative.

Jer ako se danas često pokušava prikazati kako su Hrvati od samoga početka radili protiv Bosne i Hercegovine, teško je zanemariti činjenicu da je upravo jedan Hrvat u najtežim danima njezina nastanka vodio resor obrane i pokušavao organizirati sustav koji se doslovno raspadao pred očima.

Doko je i kasnije u svojim istupima naglašavao da su Hrvati u Bosni i Hercegovini masovno podržali referendum o neovisnosti i da su vjerovali kako zajedničkom obranom mogu sačuvati državu od rata koji se već prelio iz Hrvatske. U njegovim izjavama ne vidi se ideja rušenja Bosne i Hercegovine, nego strah da će bez organizirane obrane nestati i država i narod koji u njoj živi.

Treba imati na umu i širi kontekst toga vremena.

Samo nekoliko dana prije osnivanja HVO-a, 6. travnja 1992. godine, Europska zajednica i Sjedinjene Američke Države priznale su neovisnost Bosne i Hercegovine. Republika Hrvatska učinila je to među prvim državama, iako je i sama već mjesecima vodila tešku borbu protiv JNA i velikosrpske agresije. Na jugu Hrvatske još se osjećaju posljedice napada na Dubrovnik, a kroz teritorij Bosne i Hercegovine i dalje prolaze vojne kolone koje ugrožavaju i hrvatske i bosanskohercegovačke gradove.

Zbog toga je velik broj Hrvata rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini doživljavao kao dio iste tragedije. Obitelji su bile povezane, izbjeglice su prelazile granicu u oba smjera, ranjenici su se liječili u Metkoviću i Splitu, a humanitarna pomoć i logistika svakodnevno su stizale ljudima kojima je bila potrebna. Granica je postojala na karti, ali je u životima mnogih ljudi bila gotovo nevidljiva.

Upravo zato u proljeće 1992. godine velik broj Hrvata nije vidio nikakvu proturječnost između činjenice da sudjeluje u radu institucija Republike Bosne i Hercegovine i istodobno organizira vlastitu obranu kroz HVO. U njihovim očima to nisu bila dva suprotstavljena projekta. Naprotiv, smatrali su da jedno bez drugoga neće moći opstati.

Dok je Jerko Doko pokušavao uspostaviti sustav obrane na razini države, na terenu su ljudi poput Mate Bobana, Gojka Šuška, Jadranka Prlića, Brune Stojića, Ignaca Koštromana i brojnih lokalnih dužnosnika i zapovjednika pokušavali organizirati obranu svojih sredina. Nitko od njih tada nije mogao znati kako će se razvijati politički odnosi, kakvi će se međunarodni planovi nuditi i kako će povijest desetljećima poslije ocjenjivati njihove odluke.

U tim prvim mjesecima rata postojalo je nešto što se danas često zaboravlja.

Postojala je stvarna nada da će Hrvati i Muslimani zajedno obraniti međunarodno priznatu Bosnu i Hercegovinu od agresije koja je već odnijela Vukovar, razorila Ravno i stigla pred vrata Mostara.

Ta nada nije živjela samo u političkim izjavama i diplomatskim priopćenjima.

Živjela je na punktovima, u kriznim stožerima, u bolnicama, u kolonama izbjeglica i među običnim ljudima koji su vjerovali da brane zajednički dom.

A malo koji grad će tu nadu i to savezništvo simbolizirati bolje od Mostara u proljeće 1992. godine.

5. MOSTAR PRIJE MOSTARA

Danas se Mostar u javnosti gotovo uvijek promatra kroz slike razorenog Starog mosta i hrvatsko-bošnjačkog sukoba iz 1993. godine. Kao da je cijela njegova ratna priča počela i završila u tom jednom, tragičnom poglavlju.

Ali postoji i jedan drugi Mostar.

Mostar iz proljeća 1992. godine.

Mostar u kojem Hrvati i Muslimani još uvijek zajedno pokušavaju zaustaviti Jugoslavensku narodnu armiju i srpske snage koje se približavaju gradu. Mostar u kojem se ne raspravlja o tome tko je koje nacionalnosti, nego tko ima pušku, tko može na punkt, a tko može pomoći oko prijevoza ranjenika ili izbjeglica.

Upravo zato danas vrijedi podsjetiti na jednu činjenicu koja se rijetko spominje, a još rjeđe objašnjava.

Dana 29. travnja 1992. godine Krizni stožer općine Mostar donio je odluku kojom se organizacija obrane grada povjerava Hrvatskom vijeću obrane.

To nije naknadna politička interpretacija. To nije nečije sjećanje zapisano dvadeset ili trideset godina poslije. To je službeni dokument nastao u trenutku kada se odlučivalo o opstanku grada.

Još je zanimljivije da je tu odluku građanima preko Radija Mostar obrazlagao dr. Ismet Hadžiosmanović, tadašnji predsjednik Regionalnog odbora SDA za Hercegovinu i član Kriznog stožera. Teško je zamisliti snažniji dokaz da se u tim prvim mjesecima rata HVO nije doživljavao kao neprijatelj Republike Bosne i Hercegovine, nego kao ključni dio njezine obrane.

Istodobno, Samostalni bataljun obrane Mostara, pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, djeluje kao sastavni dio zajedničkog obrambenog sustava grada. Na crtama obrane rame uz rame nalaze se Hrvati i Muslimani. Dijele rovove, hranu, streljivo i istu neizvjesnost. Malo tko tada može zamisliti da će samo godinu dana kasnije upravo Mostar postati simbol njihova krvavog međusobnog sukoba.

Dok se na političkoj razini pokušava organizirati obrana, u grad dolaze i ljudi koji će kasnije postati jedne od najpoznatijih osoba rata u Bosni i Hercegovini. Među njima je i Slobodan Praljak, dragovoljac i časnik Hrvatske vojske, koji u proljeće 1992. preuzima odgovornost za Operativnu zonu Jugoistočna Hercegovina. U Mostaru, Čapljini, Jablanici i Konjicu sudjeluje u organiziranju obrane i povezivanju različitih obrambenih skupina koje su do tada djelovale više po lokalnom nego po jedinstvenom zapovjednom sustavu.

Uz njega djeluju brojni drugi ljudi, od lokalnih zapovjednika i dragovoljaca do pripadnika HVO-a, HOS-a, Teritorijalne obrane i Samostalnog bataljuna. Danas ih povijest često razdvaja po uniformama i kasnijim političkim sudbinama, ali u proljeće 1992. godine mnogi od njih imali su isti cilj – spriječiti da Mostar doživi sudbinu Vukovara.

Među tim ljudima posebno mjesto zauzimao je Tihomir Tiho Mišić, jedan od organizatora obrane Mostara i zapovjednik IV. bojne HVO-a. Suborci ga i danas opisuju kao čovjeka koji nije čekao da netko drugi preuzme odgovornost. Još od prvih dana krize sudjeluje u organiziranju barikada i obrane grada, okupljajući ljude koji su vjerovali da Mostar ne smije doživjeti sudbinu Vukovara.

Ono što je posebno zanimljivo jest da je Tiho pripadao onoj generaciji zapovjednika kojima tada nije bilo važno kojoj je tko stranci pripadao ili kako se nacionalno izjašnjavao, nego je li spreman stati u obranu svoga grada. U proljeće 1992. godine upravo su takvi ljudi činili okosnicu zajedničkog otpora JNA i srpskim snagama.

Nažalost, Tiho Mišić nije dočekao ni konačno oslobođenje Mostara. Poginuo je 16. svibnja 1992. godine, tijekom obilaska položaja na području Staroga grada, u okolnostima koje su i godinama poslije ostale predmet brojnih rasprava i analiza. Njegova pogibija duboko je potresla branitelje Mostara i mnogi je i danas smatraju jednim od najtužnijih trenutaka prvih mjeseci obrane grada.

U gradu se tada još uvijek osjeća duh zajedništva. Na punktovima se zajedno dežura, informacije se razmjenjuju bez previše pitanja o nacionalnosti, a među običnim ljudima prevladava uvjerenje da se brani zajednički prostor i zajednički opstanak. U bolnicama se liječe ranjenici bez obzira na to iz koje su postrojbe stigli. Izbjeglice pristižu sa svih strana, a obitelji otvaraju vrata ljudima koje do jučer možda nikada nisu ni upoznale.

U tim prvim mjesecima rata posebna se pozornost posvećivala i zaštiti kulturnih i povijesnih spomenika. Među dokumentima i zapovijedima iz toga razdoblja, koje su kasnije analizirane i tijekom haaških postupaka, spominju se i upute generala Slobodana Praljka o poduzimanju mjera zaštite Staroga mosta u Mostaru od mogućih ratnih oštećenja. Prema dostupnoj dokumentaciji i navodima iz njegove obrane, most je trebalo dodatno zaštititi daskama, gumenim oblogama i drugim improviziranim sredstvima kako bi se umanjile posljedice čestog i intenzivnog granatiranja koje je dolazilo iz smjera pravca djelovanja JNA i velikosrpskih postrojbi.

Taj detalj danas možda djeluje gotovo nevjerojatno, osobito kada se zna kakvu će simboliku Stari most dobiti tijekom kasnijeg tijeka rata. No upravo zato on dobro oslikava ozračje proljeća 1992. godine. U vremenu kada su Hrvati i Muslimani još uvijek zajedno organizirali obranu Mostara, postojala je i svijest da se ne brane samo ljudi i kuće, nego i baština koja pripada cijelom gradu.

To ne znači da nije bilo nepovjerenja, političkih razlika ili različitih pogleda na budućnost Bosne i Hercegovine. Bilo ih je. Ali ono što je tih dana bilo jače od svih razlika bio je osjećaj da se pred gradom nalazi neprijatelj koji ne pita za nacionalnost kada granatira kuće, škole, crkve i kulturne spomenike.

Možda je upravo zato Mostar iz 1992. godine jedna od najvažnijih, ali i najprešućenijih priča cijelog rata.

Jer ako želimo razumjeti kako je došlo do kasnijeg hrvatsko-bošnjačkog sukoba, prvo moramo razumjeti da su Hrvati i Muslimani u Mostaru jedno vrijeme bili saveznici. Da su zajedno organizirali obranu grada. Da su zajedno stajali na punktovima i dijelili prve ratne dane.

I da su mnogi od njih iskreno vjerovali kako će, nakon što zaustave agresiju, zajedno graditi i mir.

Nažalost, povijest je za Mostar pripremila drukčiji scenarij. A upravo će taj grad, koji je u proljeće 1992. simbolizirao zajedništvo, samo godinu dana kasnije postati mjesto na kojem će se to savezništvo tragično raspasti.

6. ČAPLJINA – POSLJEDNJI DANI JEDNOG DJETINJSTVA

Velika povijest najčešće se piše kroz predsjednike, generale i velike bitke. Pamte se datumi, operacije i političke odluke. Ali obični ljudi rat gotovo nikada ne pamte na taj način.

Pamte ga po jednom danu kada su majke došle po djecu u školu.

Pamte ga po susjedima koji su preko noći nestali. Po tišini koja je zavladala ulicama. Po prvim vrećama pijeska na prozorima i po mostu preko Neretve koji odjednom više nije bio samo most, nego granica između normalnog života i nečega što nitko nije znao objasniti.

Za mnoge stanovnike doline Neretve rat nije počeo prvom granatom.

Počeo je mnogo ranije.

Počeo je onoga dana kada su se odrasli prestali smijati istim stvarima. Kada su razgovore prekidali čim bi djeca ušla u sobu. Kada su radijske vijesti postale važnije od svega drugoga. Kada se među susjedima počelo šaptati da se negdje preko brda okuplja vojska, da su viđeni tenkovi ili da je neka obitelj otišla “samo na nekoliko dana”.

A djeca, kao djeca, nisu razumjela što se događa.

Za njih su punktovi bili nešto neobično i zanimljivo. Vojnici su još uvijek bili ljudi koje poznaju – susjedi, ujaci, starija braća ili prijatelji njihovih roditelja. Nisu shvaćali zašto odrasli odjednom govore tiše, zašto se navečer spuštaju rolete i zašto se u kući gotovo neprestano sluša radio.

I onda se dogodio jedan od onih trenutaka koji ostanu urezani za cijeli život.

Usred nastave vrata učionice se otvaraju.

Dolaze majke i očevi.

Bez puno objašnjenja govore djeci da uzmu svoje stvari i pođu kući. Jedna majka vodi svoga sina. Druga usput uzima i njegova najboljeg prijatelja jer su se roditelji negdje zadržali ili su na punktu. Djeca ne postavljaju puno pitanja. Čak im je i drago što neće morati ostati na nastavi.

Tek godinama poslije shvate da je to bio trenutak kada je njihovo djetinjstvo završilo.

U proljeće 1992. godine i Čapljina se mijenja iz dana u dan. Na mostu preko Neretve pojavljuju se prve prepreke i punktovi. Ljudi više ne odlaze u grad bez potrebe. Sve se češće govori o vojarni JNA, o kretanju vojske i o događajima u Domanovićima, Prebilovcima, Tasovčićima, Klepcima i drugim mjestima u okolici. Vijesti koje su do jučer dolazile iz Vukovara, Dubrovnika ili Ravnog sada kao da se opasno približavaju.

Mnogi se i danas sjećaju da se tih dana nije živjelo od sata do sata, nego od Dnevnika do Dnevnika. Čekalo se večernje izvješće, slušalo što govore radio-postaje i pokušavalo između redaka shvatiti je li situacija bolja ili gora nego jučer. Odrasli su šutjeli, a djeca su iz njihovih pogleda pokušavala pročitati ono što nitko nije želio izgovoriti naglas.

Ipak, čak ni rat nije mogao do kraja ugasiti dječju maštu.

Dok je na Zapadu jedna generacija odrastala uz crtane filmove, videoigre i bezbrižne praznike, djeca u Bosni i Hercegovini igrala su se nekih sasvim drugih igara. Najdraže igračke postajale su prazne čahure, stare vojničke torbice i bedževi koje bi im donijela starija braća ili očevi kada bi nakratko došli kući. Maskirne jakne i amblemi brigada nosili su se s dječjim ponosom, ne zato što su djeca razumjela rat, nego zato što su željela biti slična ljudima koje su smatrala herojima.

Mnogi će se iz te generacije i danas nasmijati kada se sjete da su se igrali rata, a nisu ni slutili da pravi rat gledaju oko sebe.

S vremenom su počele stizati i prve izbjegličke kolone. Ljudi su prolazili kroz grad s onim najvrjednijim što su uspjeli ponijeti. Nisu sa sobom nosili samo kofere i vreće. Nosili su čitave živote spremljene u nekoliko fotografija, nešto odjeće i ključeve kuća za koje su vjerovali da će ih uskoro ponovno otključati.

Mnogi ih nikada više nisu otključali.

Ali ono po čemu će Čapljina zauvijek pamtiti proljeće 1992. godine nisu samo prve barikade, ni prve granate, ni prve izbjeglice.

Pamtit će ga po jednoj generaciji djece koja je prerano odrasla.

Po generaciji koja je umjesto sportskih albuma skupljala sličice Cro Army čokoladica, koja je umjesto pustolovnih priča slušala ratne vijesti i koja je naučila razlikovati običnu od zračne opasnosti prije nego što je naučila sve tablice množenja.

I možda upravo zato ljudi koji su tada bili djeca, bez obzira jesu li bili Hrvati, Muslimani ili Srbi, i danas tako dobro razumiju jedni druge kada pričaju o tim godinama.

Jer postoje stvari koje politika nikada neće moći objasniti.

A jedna od njih je trenutak kada dijete shvati da se više ne igra rata.

Nego da je rat stigao u njegovu ulicu.

7. PRED VRATIMA VOJARNE JNA

Za stanovnike Čapljine priča o ratu ne počinje ni u Daytonu, ni u Haagu, ni u političkim raspravama koje će uslijediti godinama poslije.

Počinje pred vratima vojarne JNA.

Dok se u zapadnoj Hercegovini prepričavaju događaji iz Pologa i zaustavljanje tenkova, u Čapljini se vodi jedna druga, jednako dramatična borba. Borba da se iz vojarne izvuku mladići koji više ne žele služiti vojsku koja se iz dana u dan sve otvorenije pretvarala u instrument velikosrpske politike.

Pred vojarnom se okupljaju roditelji.

Majke, očevi, braća i sestre. Ne zanimaju ih velike političke ideje ni dnevnopolitičke rasprave. Žele samo jedno – da im se djeca vrate kući. Među njima nisu samo hrvatske obitelji. Ima i Muslimana, kao i drugih građana koji ne žele da njihovi sinovi budu poslani u rat koji nije njihov i da sutra možda završe na nekom bojištu daleko od vlastitoga doma.

Tih dana oko vojarne vlada napetost koju je danas teško dočarati. Svaka glasina širi se gradom brže od vjetra. Jedni govore da će se vojarna mirno predati. Drugi tvrde da se priprema proboj. Treći su uvjereni da će JNA krenuti prema gradu čim dobije zapovijed.

Na ulicama i punktovima gotovo svi se međusobno poznaju. Do jučer su zajedno sjedili u školskim klupama, igrali nogomet ili radili u istim poduzećima. A sada jedni stoje iza ograde vojarne, drugi ispred nje, dok svi potajno priželjkuju da se tragedija ipak može izbjeći.

U lokalnim svjedočanstvima iz toga vremena, videozapisima, službenoj dokumentaciji, često se spominje i Slobodan Praljak. Kao jedan od ljudi uključenih u organizaciju obrane juga Hercegovine, sudjeluje u razgovorima i pregovorima vezanim uz stanje oko vojarne i pokušava izbjeći scenarij koji bi mogao dovesti do velikog krvoprolića. Za obične ljude to tada nije pitanje visokih strategija ni budućih sudskih procesa. To je pitanje može li se spasiti nečiji sin.

Istodobno, oko vojarne se polako steže obruč. Lokalne hrvatske obrambene snage organiziraju blokadu i nadzor prilaza, dok se s druge strane priprema odgovor JNA. Grad živi između nade i straha. Nitko ne zna hoće li sljedeći dan donijeti pregovore ili pucnjavu.

Prema brojnim svjedočanstvima sudionika i lokalnim zapisima, u operaciju izvlačenja dijela ljudstva i zapovjednog kadra JNA bili su uključeni i pripadnici elitne 63. padobranske brigade iz Niša, jedne od najpoznatijih specijalnih postrojbi tadašnje jugoslavenske vojske. Uz potporu helikoptera izvedena je složena akcija izvlačenja, a na prilazima gradu i uz obalu Neretve dolazi do oružanih sukoba.

Među braniteljima se i danas prepričavaju detalji tih dana. Priče o pucnjavi uz rijeku, o noćima bez sna, o helikopterima koji nadlijeću grad i o ljudima koji su, iako slabo naoružani, vjerovali da nemaju pravo uzmaknuti. Pojedini svjedoci govore i o oštećenim ili pogođenim helikopterima tijekom tih događaja, dok drugi spominju dramatične situacije u kojima su pripadnici specijalnih postrojbi koristili zarobljene branitelje kao sredstvo osiguranja tijekom izvlačenja.

Povjesničari će i dalje proučavati sve pojedinosti i uspoređivati različita svjedočanstva. Neke će priče s vremenom biti potvrđene, neke će ostati dio lokalne ratne memorije. Ali jedna stvar nije sporna.

Čapljina je u proljeće 1992. godine već bila ratni grad.

Rat nije dolazio.

Rat je već bio tu.

Možda upravo zato mnogi ljudi iz toga kraja i danas kažu da su posljednji tragovi iluzije nestali onoga trenutka kada su ispred vojarne JNA shvatili da se više ne pregovara o politici, nego o životima njihove djece, njihovih susjeda i njihovih obitelji.

I dok se u Mostaru još uvijek pokušavao sačuvati duh zajedničke obrane, a u Čapljini vodila borba da se izbjegne krvoproliće, stotine kilometara sjevernije odvijala se jedna druga drama, o kojoj se danas govori mnogo rjeđe.

Drama Bosanske Posavine.

8. BOSANSKA POSAVINA – DRUGI HRVATSKI FRONT

Dok se u Mostaru organizira zajednička obrana grada, a u dolini Neretve podižu prvi punktovi i straže, stotinama kilometara sjevernije vodi se jedna druga, jednako važna i jednako dramatična bitka.

Bitka za Bosansku Posavinu.

Danas se o Posavini često govori tek usputno, kao o jednom od brojnih bojišta rata u Bosni i Hercegovini. No za ljude koji su ondje živjeli, ali i za vojne analitičare koji su proučavali tijek rata, bilo je jasno da se ne radi o sporednom prostoru. Bosanski Brod, Derventa, Modriča, Odžak, Orašje i Bosanski Šamac činili su jedan od najvažnijih strateških pravaca u cijeloj Bosni i Hercegovini. Tko kontrolira Posavinu, kontrolira koridor između istoka i zapada, ali i jednu od najvažnijih veza između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.

I dok se na jugu branila dolina Neretve, na sjeveru su gorjela posavska sela.

I ondje su ljudi preko noći od poljoprivrednika, profesora, vozača i obrtnika postajali vojnici. Organiziraju se krizni stožeri, podižu barikade i stvaraju prve postrojbe HVO-a. Kao i u Hercegovini, nitko nije čekao da netko drugi riješi njihove probleme. Rat je već bio stigao i trebalo je braniti vlastiti dom.

Na čelu te obrane nalazili su se ljudi poput Franje Borasa, jednog od najistaknutijih političkih predstavnika bosanskih Hrvata u Posavini, i Marijana Baotića, jednog od ključnih ljudi u vojnom ustroju i organizaciji obrane toga prostora. Njihova imena možda nisu toliko poznata široj javnosti kao neka druga iz ratnih godina, ali za Posavljake predstavljaju simbol vremena u kojem se vjerovalo da se zajedničkim naporom može obraniti vlastiti kraj.

Ali obranu Posavine nisu nosili samo ljudi s činom ili političkom funkcijom.

Nosili su je vozači kamiona koji su pod granatama dovozili kruh i streljivo. Liječnici i medicinske sestre koji nisu napuštali bolnice. Svećenici i časne sestre koji su ostajali uz svoj narod i kada su drugi odlazili. Nosili su je obični ljudi koji su do jučer obrađivali zemlju, a već sutradan kopali rovove i učili razlikovati zvuk minobacača od zvuka tenkovske granate.

Možda je najveća nepravda prema Bosanskoj Posavini to što se o njezinoj žrtvi danas govori puno manje nego što zaslužuje. Tisuće prognanih ljudi, razorena sela, izgubljeni domovi i čitavi krajevi iz kojih su nestale generacije Hrvata često ostaju negdje na marginama velikih političkih rasprava i međunarodnih analiza rata.

A bez Posavine nije moguće razumjeti ni hrvatsku ni bosanskohercegovačku ratnu priču.

Bosanski Hrvati nisu fusnota povijesti. Oni su njezin sastavni dio.

Istodobno, dok se na sjeveru vodi bitka za Posavinu, u središnjoj Bosni nastaje jedan drugi obrambeni pojas. U Vitezu, Busovači, Novom Travniku, Kiseljaku i Kreševu osnivaju se krizni stožeri i ustrojavaju prve postrojbe HVO-a. Kao i u Hercegovini i Posavini, Hrvati i Muslimani u tim prvim mjesecima rata uglavnom gledaju u istom smjeru – prema snagama JNA i srpskim postrojbama koje ugrožavaju njihove gradove i sela.

U tim danima na prostoru Lašvanske doline i središnje Bosne postupno se pojavljuju imena koja će kasnije obilježiti političku i vojnu povijest toga kraja. Među njima su Tihomir Blaškić, časnik koji sudjeluje u organiziranju obrane srednje Bosne, i Dario Kordić, jedan od najistaknutijih političkih predstavnika Hrvata toga područja. Za obične ljude oni tada nisu simboli budućih haaških procesa ni političkih podjela. Oni su ljudi od kojih se očekuje da organiziraju obranu i pomognu da rat ne proguta i njihova mjesta.

Malo tko tada može zamisliti da će upravo Vitez, Busovača, Novi Travnik, Bugojno, Konjic i druga mjesta koja u proljeće 1992. godine još uvijek povezuje zajednička obrana, samo godinu dana poslije postati poprišta jednog sasvim drugog, bolnog i tragičnog sukoba.

Na jugu se brani Mostar. U dolini Neretve Čapljina i okolna sela. Na sjeveru Bosanski Brod, Derventa, Odžak i Orašje. U središnjoj Bosni Vitez, Busovača i Novi Travnik.

I upravo zato, kada se danas govori o ratu u Bosni i Hercegovini, ne smije se zaboraviti da se 1992. godine nije branio samo jedan grad ili jedan kraj. Od Save do Neretve vodio se isti rat, a tisuće običnih ljudi vjerovale su da brane zajednički dom.

Nažalost, povijest je za mnoge od tih krajeva pripremila drukčiji rasplet. Ali u proljeće i ljeto 1992. godine, prije nego što će se otvoriti neke nove rane i podjele, Bosanska Posavina, Hercegovina i središnja Bosna još su bile dijelovi iste velike priče – priče o ljudima koji su odlučili ostati i braniti ono što su smatrali svojim.

9. ŠTO SE ISTODOBNO DOGAĐA NA PROSTORU BUDUĆE REPUBLIKE SRPSKE

Dok se u Hercegovini i središnjoj Bosni organiziraju prvi krizni stožeri, podižu punktovi i stvaraju zajedničke obrambene snage Hrvata i Muslimana, na drugim dijelovima Bosne i Hercegovine rat je već pokazao svoje najokrutnije lice.

Početkom travnja 1992. godine u Bijeljini dolazi do prvih velikih zločina i progona nesrpskog stanovništva. Slike naoružanih paravojnih postrojbi koje ulaze u grad i fotografije civila ubijenih na ulicama vrlo brzo obilaze svijet. Za mnoge ljude u Bosni i Hercegovini to je bio prvi jasan znak da rat koji je do jučer izgledao kao daleka prijetnja postaje stvarnost od koje više nitko nije siguran.

Slični događaji ubrzo slijede u Zvorniku, gdje nakon zauzimanja grada počinju masovni progoni i protjerivanja nesrpskog stanovništva. U tisućama domova odvijaju se gotovo iste scene. Ljudi u nekoliko minuta skupljaju najnužnije stvari, zaključavaju kuće i kreću prema neizvjesnosti, uvjereni da će se vratiti čim ludilo prođe. Mnogi od njih više nikada nisu vidjeli svoje domove.

Na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, u Prijedoru, rat poprima još mračnije obrise. U mjesecima koji slijede nastaju logori Omarska, Keraterm i Trnopolje, mjesta koja će postati simboli stradanja, zatočenja i progona nesrpskog stanovništva. Bez obzira na to kako će se kasnije tumačiti pojedini događaji i političke odluke, jedna činjenica ostaje neupitna – tisuće ljudi tih su mjeseci izgubile domove, a mnogi i živote.

Istodobno, prema Hercegovini, srednjoj Bosni i Republici Hrvatskoj kreću prve velike izbjegličke kolone. Ceste kojima su se nekada vozili radnici, studenti i turisti sada postaju putovi spasa. U kolonama su starci, žene i djeca.

Upravo u takvom ozračju nastaju i prve ozbiljne obrambene strukture u krajevima gdje Hrvati i Muslimani još uvijek djeluju zajedno. Ljudi u Mostaru, Čapljini, Vitezu, Busovači, Kiseljaku ili Orašju svakodnevno slušaju vijesti o Bijeljini, Zvorniku ili Prijedoru. Gledaju izbjeglice koje pristižu i slušaju njihove priče. Mnogi od njih tada zaključuju da više ne mogu čekati da ih netko drugi zaštiti.

Zato je važno razumjeti da se HVO i zajednička obrana Hrvata i Muslimana ne stvaraju u političkom vakuumu, niti kao plod nekakvog unaprijed pripremljenog plana za podjelu Bosne i Hercegovine. Oni nastaju u vremenu kada se pred očima cijele Europe ruše gradovi, nastaju prvi logori i kada tisuće ljudi ostaju bez svega što su cijeli život stvarali.

Možda se upravo zato danas često zaboravlja kako su u proljeće i ljeto 1992. godine Hrvati i Muslimani u velikom dijelu Bosne i Hercegovine imali isti osjećaj i isti strah.

Strah da bi se ono što se dogodilo u Bijeljini, Zvorniku ili Prijedoru sutra moglo dogoditi i njima.

I upravo je taj strah, jednako kao i želja za opstankom, postao jedan od temelja na kojima je nastalo savezništvo koje će obilježiti prve mjesece rata u Bosni i Hercegovini.

10. LIPANJSKE ZORE – POBJEDA KOJA JE VRATILA NADU

Do ljeta 1992. godine stanje na jugu Bosne i Hercegovine bilo je krajnje neizvjesno. JNA i srpske snage držale su niz dominantnih položaja oko Mostara i doline Neretve, a velik dio Hercegovine svakodnevno je bio izložen topničkim i zračnim napadima. Prometnice su bile presječene, sela opustošena, a broj izbjeglica i ranjenika iz dana u dan rastao.

Nakon višemjesečne obrane i priprema, početkom lipnja 1992. pokrenuta je operacija koja će u javnosti ostati poznata pod nazivom Lipanjske zore, a u dijelu literature i pod kodnim nazivom Operacija Čagalj. Riječ je o jednoj od najvažnijih oslobodilačkih operacija prve godine rata u Bosni i Hercegovini, kojom je slomljena inicijativa JNA i srpskih snaga na jugu zemlje te otvoren put za oslobađanje doline Neretve.

Operacijom je sa Zapovjedništva Južnog bojišta rukovodio general Janko Bobetko, dok su u njezinoj pripremi, koordinaciji i provedbi sudjelovali brojni zapovjednici Hrvatske vojske i HVO-a. Među njima se nalazio i general Slobodan Praljak, koji je tih mjeseci aktivno sudjelovao u organiziranju obrane Mostara i juga Bosne i Hercegovine, dok je ratni kirurg Jasmin Jaganjac, zajedno sa svojim medicinskim timovima, postao jedan od simbola spašavanja ranjenika bez obzira na njihovu nacionalnu ili vojnu pripadnost.

U operaciji su sudjelovale združene postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i HOS-a. Među njima se posebno ističu 4. gardijska brigada Hrvatske vojske, dijelovi 116. i 156. brigade HV-a, 1. gardijska brigada HVO-a “Ante Bruno Bušić”, Brigada “Knez Domagoj” Čapljina, Poskok bojna, Kažnjenička bojna, 4. bojna “Tihomir Mišić”, kao i brojne lokalne postrojbe iz Mostara, Čapljine, Stoca, Čitluka, Ljubuškog, Neuma i Ravnog. U borbama su sudjelovali i pripadnici HOS-a predvođeni Stankom Primorcem “Ćanom”, kao i lokalne muslimanske postrojbe koje će kasnije postati dio Armije Republike Bosne i Hercegovine.

Cilj operacije bio je potisnuti snage JNA i Vojske Republike Srpske iz doline Neretve, deblokirati Mostar i osigurati prostor južne Hercegovine. Tijekom nekoliko tjedana oslobođen je velik dio okupiranog područja i potisnute su neprijateljske snage s ključnih položaja oko Mostara, Čapljine i Stoca. Po prvi put od početka rata inicijativa na ovom dijelu bojišta prelazi u ruke hrvatskih i savezničkih snaga.

Među mjestima koja su tih lipanjskih dana postala simbol oslobađanja juga Hercegovine posebno mjesto zauzima i Počitelj. Smješten svega nekoliko kilometara od Čapljine, taj stari hercegovački grad stoljećima je povezivao ljude, kulture i trgovačke putove uz Neretvu, a u proljeće i ljeto 1992. godine našao se usred ratnih zbivanja koja su određivala sudbinu cijele doline Neretve. Oslobađanje Počitelja nije bio izdvojeni ili slučajni događaj, nego dio šire operacije oslobađanja juga Bosne i Hercegovine u kojoj su sudjelovale združene snage HVO-a, Hrvatske vojske, HOS-a i lokalnih obrambenih postrojbi. Upravo zato, kada se danas govori o tim događajima, nužno ih je promatrati u njihovom punom vojnom i povijesnom kontekstu, a ne izdvajati pojedine epizode i prilagođavati ih naknadno stvorenim političkim narativima. Povijest Počitelja, baš kao i povijest Mostara, Čapljine i cijele doline Neretve, ne može se razumjeti bez cjelovite priče o zajedničkoj obrani juga Bosne i Hercegovine tijekom 1992. godine.

Za Hercegovinu je to bio prijelomni trenutak. Nakon mjeseci obrane, povlačenja i neizvjesnosti pokazalo se da se organiziranim djelovanjem može ne samo zaustaviti agresija nego i osloboditi okupirani prostor. Oslobađanjem doline Neretve stvoreni su preduvjeti za sigurnije prometno povezivanje juga Bosne i Hercegovine s Republikom Hrvatskom, lakši prolaz humanitarnih konvoja i učinkovitiju organizaciju obrane.

Za mnoge stanovnike juga Hercegovine Lipanjske zore nisu bile samo naziv vojne operacije. Pamtili su ih po prizorima ljudi koji nakon višednevnih borbi izlaze iz podruma i skloništa i po prvim sanitetskim vozilima koja bez zaustavljanja prolaze oslobođenim prometnicama. U oslobođenim selima vojnike su često dočekivali starci i žene s kruhom, vodom ili tek stisnutom rukom, kao znakom da njihov otpor nije bio uzaludan.

Jedan od simbola tih dana bila je i čapljinska vojarna, jedna od prvih oslobođenih vojarni JNA u Bosni i Hercegovini. Danas nosi ime Božana Šimovića, hrvatskog branitelja čije ime podsjeća na generaciju mladića koji su iz školskih klupa, radionica, polja i tvornica preko noći otišli na bojište. Za stanovnike Čapljine njezino oslobađanje nije predstavljalo samo vojni uspjeh. Bio je to trenutak kada su mnogi prvi put povjerovali da se nadmoćna sila ipak može zaustaviti.

Posebno je važno naglasiti kako su Lipanjske zore u to vrijeme doživljavane kao zajednička pobjeda obrane Bosne i Hercegovine. Na istim su se crtama obrane nalazile postrojbe HVO-a, Hrvatske vojske, HOS-a i lokalne muslimanske snage. Nitko tada nije govorio o međusobnom sukobu. Prevladavalo je uvjerenje da je zajednička borba protiv agresije jedini put prema opstanku i miru.

Danas, s vremenskim odmakom, Lipanjske zore ostaju jedna od ključnih vojnih operacija prve godine rata u Bosni i Hercegovini. Ali jednako tako ostaju i podsjetnik na razdoblje u kojem su Hrvati i Muslimani na jugu Bosne i Hercegovine još uvijek stajali rame uz rame, uvjereni da zajedno brane svoje gradove, svoje obitelji i svoju budućnost.

11. KADA JE HRVATSKA OTVORILA VRATA

Dok su se na bojištima vodile bitke za gradove i sela, odvijala se i jedna druga, tiša, ali ništa manje važna borba. Borba za ranjenike, izbjeglice i civile koji su preko noći ostali bez doma, obitelji ili bilo kakve sigurnosti.

Republika Hrvatska bila je među prvim državama koje su priznale neovisnost Bosne i Hercegovine. U trenutku kada je i sama još osjećala posljedice vlastite obrane i razaranja Vukovara, Dubrovnika i brojnih drugih hrvatskih gradova, otvorila je svoje granice za ljude koji su bježali pred ratom u Bosni i Hercegovini.

Tijekom 1992. godine prema Hrvatskoj kreću velike izbjegličke kolone. Iz Posavine, istočne Bosne, središnje Bosne, Podrinja, Hercegovine i okolice Mostara tisuće obitelji napuštaju svoje domove noseći sa sobom tek nekoliko vrećica, obiteljske fotografije i ključeve kuća za koje su vjerovali da će ih uskoro ponovno otključati. Mnogi od njih nikada se nisu vratili.

U pograničnim mjestima, od doline Neretve do Slavonije, obični ljudi otvarali su vrata svojih kuća potpunim neznancima. Škole, sportske dvorane, hoteli, odmarališta, župne kuće i samostani pretvarani su u privremene prihvatne centre. Caritas, Crveni križ, brojne humanitarne organizacije i tisuće volontera pokušavali su osigurati ono najosnovnije – krov nad glavom, obrok i osjećaj da čovjek nije ostao potpuno sam.

Posebnu ulogu imale su bolnice. Ranjenici iz Bosne i Hercegovine liječili su se u Metkoviću, Splitu i drugim hrvatskim gradovima, ali i u ratnim bolnicama HVO-a. Kroz zdravstveni sustav Republike Hrvatske i HVO-a prolazili su ne samo hrvatski branitelji nego i brojni ranjenici Armije Republike Bosne i Hercegovine te velik broj muslimansko-bošnjačkih civila.

Prema službenim podacima i dokumentaciji koja će kasnije biti obrađivana u brojnim publikacijama i međunarodnim postupcima, stotine tisuća muslimansko-bošnjačkih izbjeglica pronašle su utočište u Republici Hrvatskoj ili na područjima pod nadzorom HVO-a, dok su tisuće ranjenih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine liječene u hrvatskim bolnicama i zdravstvenim ustanovama HVO-a. U tim trenucima nije se postavljalo pitanje kako se tko zove ili kojoj vojsci pripada. Pitanje je bilo samo kako spasiti ljudski život.

Istodobno, preko teritorija pod nadzorom Republike Hrvatske i HVO-a prema Bosni i Hercegovini prolaze prvi veliki humanitarni konvoji. Prevoze hranu, lijekove, sanitetski materijal, gorivo i druge potrepštine za stanovništvo i branitelje opkoljenih područja. U mnogim krajevima upravo su ti konvoji predstavljali jedinu vezu s vanjskim svijetom.

Danas se o tome rijetko govori, ali u prvim mjesecima rata Hrvatska nije bila samo susjedna država. Za velik broj ljudi u Bosni i Hercegovini predstavljala je jedini izlaz, jedini koridor prema sigurnosti i jedinu mogućnost da djeca, žene i starci barem privremeno pobjegnu od rata.

O ovoj temi, o stvarnim razmjerima humanitarne, zdravstvene, logističke i svake druge pomoći Republike Hrvatske i HVO-a Bosni i Hercegovini, tek ćemo detaljnije govoriti u nastavcima koji slijede. Jer priča o toj pomoći nije usputna epizoda rata. Ona je jedan od njegovih najvažnijih, a danas često prešućenih dijelova.

I upravo zato, prije nego što ispričamo priču o budućim nesporazumima, sukobima i podjelama, važno je zapamtiti jednu činjenicu: u proljeće i ljeto 1992. godine tisuće ljudi iz Bosne i Hercegovine, bez obzira na nacionalnost, spas su pronašle upravo zahvaljujući otvorenim vratima Republike Hrvatske i područja pod nadzorom HVO-a. I zato je danas, s odmakom od više od tri desetljeća, teško razumjeti kako su ljudi koji su zajedno dijelili bolničke sobe, izbjegličke kampove i humanitarne konvoje ubrzo postali protivnici. Upravo će to biti jedno od ključnih pitanja nastavka ove priče.

12. SAVEZ PRIJE RASKOLA

Kada se danas, s odmakom od više od tri desetljeća, govori o ratu u Bosni i Hercegovini, često se zaboravlja jedna jednostavna, ali važna činjenica. U njegovim prvim mjesecima Hrvati i Muslimani nisu stajali jedni nasuprot drugima. Stajali su jedni uz druge.

Zajedno su branili Mostar i dolinu Neretve. Zajedno su držali položaje u Posavini i središnjoj Bosni. Zajedno su organizirali krizne stožere, dijelili rovove, liječili ranjenike i dočekivali izbjegličke kolone koje su pristizale iz krajeva u kojima je rat već pokazao svoje najokrutnije lice.

Za obične ljude to nije bilo nikakvo veliko političko savezništvo niti dio nekog unaprijed osmišljenog plana. To je bila svakodnevica. Susjedi su čuvali jedni drugima kuće. Vojnici su zajedno odlazili na položaje. Liječnici su spašavali živote ne pitajući za ime ni vjeru. Djeca su zajedno odrastala u izbjegličkim centrima, dijeleći igračke, školske klupe i isti strah da se možda nikada neće vratiti kući.

U to vrijeme na političkoj i vojnoj sceni pojavljuju se i ljudi čija će imena kasnije obilježiti jedno cijelo razdoblje bosanskohercegovačke povijesti. Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić, Berislav Pušić i brojni drugi tada nisu bili simboli sudskih procesa, političkih optužbi ili povijesnih prijepora. Za velik broj ljudi bili su predstavnici vremena u kojem se vjerovalo da se Bosna i Hercegovina može obraniti zajedničkim snagama i da će nakon rata biti moguće izgraditi pravedan i održiv mir.

Naravno, ni tada nije bilo potpuno isto gledanje na budućnost države. Već su postojale različite političke ideje, različita očekivanja i različite vizije ustroja Bosne i Hercegovine. Ali sve je to još uvijek bilo u sjeni mnogo važnijeg cilja – zaustaviti rat i obraniti ljude koji su svakodnevno stradavali.

Možda je upravo zato najveća tragedija onoga što će uslijediti činjenica da su mnogi koji će se kasnije naći na suprotnim stranama do jučer zajedno prolazili kroz ista skloništa, iste bolnice i iste crte obrane.

I zato se danas ne može razumjeti ni Mostar, ni Bosanska Posavina, ni Lašvanska dolina, ni cijela tragedija Bosne i Hercegovine, ako se prije toga ne prizna da je to savezništvo doista postojalo. O tome ne govore samo uspomene i osobna svjedočanstva. O tome govore službeni dokumenti, zapovijedi, ratni dnevnici i tisuće fotografija na kojima rame uz rame stoje ljudi koji će kasnije postati simboli jedne sasvim drukčije priče.

A upravo zato, prije nego što otvorimo najteža i najbolnija poglavlja rata, potrebno je postaviti jedno jednostavno pitanje.

Ako su Hrvati i Muslimani zajedno branili Bosnu i Hercegovinu, zajedno primali izbjeglice, zajedno liječili ranjenike i zajedno oslobađali svoje gradove – kako su i zašto postali neprijatelji?

Odgovor na to pitanje nećemo tražiti u političkim pamfletima, mitovima ni naknadno napisanim propagandnim narativima.

Tražit ćemo ga u dokumentima, izjavama sudionika, međunarodnim planovima i događajima koji su iz mjeseca u mjesec mijenjali tijek rata i odnose među dojučerašnjim saveznicima.

Jer priča o raspadu jednog savezništva ne može se razumjeti ako se prije toga ne ispriča priča o tome kako je ono nastalo.

(NASTAVLJA SE…)