Posljednjih nekoliko dana vodili smo desetke rasprava s ljudima različitih političkih uvjerenja, nacionalnosti i pogleda na Bosnu i Hercegovinu.
Neke su bile teške.
Neke zanimljive.
Neke potpuno besmislene.
Ali jedna pojava stalno se ponavljala.
Ne samo u politici.
Ne samo u Bosni i Hercegovini.
Nego svugdje gdje ljudi traže odobravanje publike.
Primijetili smo da postoje pojedinci koji vrlo dobro razumiju načela kada se primjenjuju na njih same, ali ih odjednom prestanu razumjeti kada se ista ta načela trebaju primijeniti na nekoga drugoga.
Za sebe traže zastupljenost.
Za sebe traže poštovanje identiteta.
Za sebe traže zaštitu od preglasavanja.
Za sebe traže pravo glasa.
Ali kada netko drugi zatraži isto, odjednom slušamo predavanja o višim ciljevima, novim interpretacijama demokracije i potrebi da se baš u tom slučaju pravila malo prilagode.
To nije problem samo Bosne i Hercegovine.
To je stari ljudski problem.
Filozofi su ga opisivali stoljećima.
Psiholozi ga danas nazivaju kognitivnom pristranošću.
Vjernici grijehom oholosti.
A obični ljudi licemjerjem.
Zato ozbiljna društva ne počivaju na simpatijama.
Ne počivaju na navijačkim skupinama.
Ne počivaju na tome tko nam je drag, a tko nije.
Ozbiljna društva počivaju na načelima.
A načelo vrijedi upravo onda kada ga primijenimo i na one s kojima se ne slažemo.
Možemo se ne slagati oko politike.
Možemo se ne slagati oko prošlosti.
Možemo se ne slagati oko budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ali ako želimo poštenu raspravu, onda moramo imati hrabrosti postaviti isto pitanje svima.
I prihvatiti isti kriterij za sve.
Jer trenutak kada počnemo tražiti posebna pravila za sebe, a druga za druge, obično je trenutak kada prestajemo tražiti istinu i počinjemo tražiti aplauz.
A aplauz je prolazan.
