(Bakir i njegovi “balvani”…u sjeni Tezgiretname- programa Islamske zajednice pod naslovom “Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora i stablo bez korijena!”)
Povod za ovaj tekst bio je istup Bakira Izetbegovića u emisiji Newsmax Balkans pod naslovom „Vjerujem u pobjedu, ali nas nakon izbora čeka težak posao“, emitiranoj 6. lipnja 2026. godine.
U ovom intervjuu Bakir Izetbegović nastupa u tonu „razumnog državnika“, ističući da je društvo u Bosni i Hercegovini dovoljno politički zrelo da ne dopusti novi sukob. Međutim, njegov se ukupni narativ u velikoj mjeri oslanja na selektivno raspoređivanje političke odgovornosti, pri čemu se ona dominantno pripisuje drugim narodima (Hrvatima i Srbima) i njihovim političkim akterima u zemlji.
Tijekom razgovora Izetbegović je znatan prostor posvetio kritikama hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini, upozorenjima na navodne projekte teritorijalne reorganizacije te povezivanju pojedinih hrvatskih političkih zahtjeva s idejom trećeg entiteta i obnovom Herceg-Bosne. Istodobno, gotovo u potpunosti izostala je kritička analiza politika i postupaka koji dolaze iz bošnjačkog političkog korpusa, uključujući pitanja koja već godinama predstavljaju izvor političkih prijepora i nepovjerenja među konstitutivnim narodima.
U uvodu govori o „balkanskim politikama koje ne vide balvan u vlastitom oku, a vide trn u tuđem“, citirajući poluironično Evanđelje u Novom Zavjetu kršćanske Biblije, da bi tu Isusovu metaforu već u sljedećem koraku ponajprije vezao uz hrvatsku politiku. No, pritom izostaje jednako kritičan osvrt na političke procese, ideološka nasljeđa i kontroverze koje dolaze iz bošnjačkog političkog korpusa.
Dok ponovno otvara pitanja pokojnog Franje Tuđmana prvog predsjednika R. Hrvatske i Gojka Šuška ratnog ministra obrane te ih povezuje s nasljeđem H.R.Herceg-Bosne, izostaje bilo kakvo propitivanje kontroverzi koje prate političko nasljeđe njegovog oca Alije Izetbegovića, ratnu ulogu pojedinih postrojbi Armije BiH ili ideološke korijene vrlo značajnog i vodećeg dijela bošnjačkog političkog pokreta. Posebno je zanimljiv izostanak reakcije na službeni plakat kojim Javna ustanova Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona, Medžlis Islamske zajednice Tuzla i “Mreža mladih” pozivaju na tribinu povodom 15. travnja, Dana “Armije Republike Bosne i Hercegovine”, zakazanu za 14. travnja 2026. u BKC-u Tuzla. Na plakatu se nalazi fotografija bivšeg predsjednika “Republike Bosne i Hercegovine” Alije Izetbegovića te Sakiba Mahmuljina, pravomoćno osuđenog od Suda Bosne i Hercegovine za ratne zločine, uz prikaz postrojavanja pripadnika 7. muslimanske brigade i odreda “El-Mudžahid”. Na takav vizualni i simbolički sadržaj nije zabilježena javna reakcija, niti od strane njega niti od bilo koga iz bošnjačkog političkog korpusa. Ovakav prikaz otvara i pitanje njegove usklađenosti s odredbama Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine koje je 2021. godine nametnuo bivši visoki predstavnik Valentin Inzko. Tim izmjenama zabranjuje se i kazneno sankcionira negiranje genocida, kao i veličanje ili javno odobravanje osoba pravomoćno osuđenih za ratne zločine.
U tom kontekstu, izostanak reakcije Ureda visokog predstavnika (OHR) i aktualnog visokog predstavnika u ostavci Christiana Schmidta, može se promatrati kao politički i institucionalni paradoks, s obzirom na činjenicu da upravo OHR ima mandat nadzora nad provedbom civilnih aspekata Daytonskog mirovnog sporazuma, uključujući i normativni okvir koji je proizašao iz Inzkove odluke. Dodatnu težinu cijelom slučaju daje i činjenica da su organizatori komemorativnog događaja i tribine Javna ustanova Bosanski kulturni centar Tuzlanskog kantona, Medžlis Islamske zajednice Tuzla i Mreža mladih, što ukazuje na izravno preplitanje kulturno-institucionalnih i vjerskih struktura u oblikovanju javnog političko-simboličkog narativa.
U tom smislu, riječ je o izrazitoj simboličkoj konvergenciji vjerske infrastrukture, ratne ikonografije i institucionalne politike, u kojoj se različiti akteri ne pojavljuju kao razdvojeni povijesni subjekti, nego kao elementi istog ideološko-memorijalnog narativa. Time se uspostavlja zatvoreni interpretativni okvir u kojem se brišu granice između političke odgovornosti, vojne hijerarhije i religijsko-mobilizacijskog konteksta rata.
Posebnu težinu dobiva činjenica da se na službenom plakatu, u okviru obilježavanja Dana “Armije Republike Bosne i Hercegovine”, vizualno u istom simboličkom prostoru nalaze Alija Izetbegović i Sakib Mahmuljin, prikazani u sceni postrojavanja povezanoj s formacijama 7. muslimanske brigade i odreda “El-Mudžahid”. Takva vizualna kompozicija proizvodi snažan dojam izjednačavanja političkog autoriteta i vojne zapovjedne odgovornosti, pri čemu se individualne uloge i povijesne razlike svode na jedinstvenu memorijalnu poruku.
U tom kontekstu dodatno je relevantna činjenica da je Sakib Mahmuljin pravomoćno osuđen za ratne zločine, dok se u odnosu na Aliju Izetbegovića nikada nije došlo do pravomoćne sudske presude, s obzirom na to da je postupak protiv njega prestao njegovom smrću.
Isti obrazac preplitanja vjerske infrastrukture i političkog narativa jasno je vidljiv i 18. ožujka 2026., kada je u “Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, na inicijativu Islamske zajednice u BiH, Bošnjačke zajednice kulture, “Merhameta” i Vijeća kongresa bošnjačkih intelektualaca, 33 predstavnika akademskog, političkog, kulturnog, društvenog i vjerskog života potpisalo “Izjavu o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini”.
U središtu ovog rada nalazi se “Treća točka” navedene Deklaracije, kojom se suvremeni istup potpisnika izravno stavlja u kontinuitet s navodnim “antifašističkim muslimanskim rezolucijama” bošnjačkih prvaka iz Drugog svjetskog rata. Točka 3 tvrdi da su ti prvaci tada “istupili s muslimanskim rezolucijama, u kojima su osudili nacističke zločine na rasnoj i nacionalnoj osnovi”, prizivajući time duh ZAVNOBiH-a i “antifašističke tekovine bošnjačkog naroda” kao legitimacijski okvir današnje borbe protiv islamofobije. No upravo ta ključna tvrdnja zahtijeva detaljnu povijesnu analizu, jer osnovni začetak tih rezolucija leži u djelovanju organizacije “El-Hidaje” i njenog predsjednika Mehmeda ef. Handžića, koji je svoje teološke i političke stavove oblikovao u intelektualnom okružju Sveučilišta “Al-Azhar” u Kairu tridesetih godina 20. stoljeća, u neposrednoj blizini nastanka i širenja ideologije Muslimanskog bratstva.
O “muslimanskim rezolucijama” u ovom radu se ne ulazi u detaljnu povijesnu raspravu, budući da je ta tema već opsežno obrađena u postojećoj literaturi.
Za širi uvid u interpretacije “muslimanskih rezolucija” upućuje se na radove Tarika Haverića, koji u svojim analizama (vidi: https://tarikhaveric.com/grada-za-bosnjastvo/muslimanski-rezolucionari/#_ftn69), kao i u knjizi “Kritika bosanskog uma, Ogled o jednom historijski fiksiranom mentalitetu” (2016.), problematizira njihovu kasniju političku instrumentalizaciju i različita čitanja u suvremenom javnom diskursu.
Taj povijesni obrazac nadovezuje se na dublju ideološku podlogu. Već krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća, ideologija Muslimanskog bratstva, utemeljenog u Kairu 1928., preko studenata s “Al-Azhara” počinje se preslikavati u bosanske vjerske krugove i u njihov politički angažman. U dostupnoj bošnjačkoj literaturi taj se prijenos ideja izričito opisuje kao “eho onoga što se događalo na egipatskoj društvenoj sceni u pogledu vjerskog prosvjetno-pedagoškog djelovanja Ihvanu’l-muslimina”, koji je “svoj najočitiji i najautentičniji izraz imao u društvu “El-Hidaje”” i u činjenici da su “najizravnije sudjelovali naši studenti koji su svoje studijske dane proveli u Kairu upravo u vrijeme nastanka, izrastanja i profiliranja tog velikog vjerskog pokreta”. Iz tog procesa nastaje “El-Hidaje” kao organizirani okvir u kojem se spoj “Muslimanskog bratstva”, vjerske prosvjete i političkog autonomaštva prvi put artikulira u bosanskom kontekstu, a zatim prelazi u šire društvene, pa i ratne projekte.
Navedeni citati preuzeti su iz analitičkog teksta objavljenog na portalu AKOS (akos.ba), koji obrađuje djelovanje “Muslimanskog bratstva” i društva “El-Hidaje” u bosanskohercegovačkom kontekstu.
Iz tog procesa razvija se “El-Hidaje” kao organizacijski okvir u kojem se preklapaju elementi religijskog reformizma, prosvjetnog djelovanja i političkog artikuliranja vjerskog identiteta te različitih oblika autonomističkih političkih zahtjeva koji se u bosanskom muslimanskom kontekstu javljaju u međuratnom razdoblju 20. stoljeća. Time se uspostavlja institucionalna matrica koja kasnije ostavlja trag u različitim oblicima društvenog i političkog djelovanja, pri čemu se uočavaju i određene ideološke paralele s tadašnjim dominantnim političkim strujanjima u europskom i bliskoistočnom prostoru. Od osnutka društva “El-Hidaje” 1936., unatoč njegovu formalnom ukidanju 1946., pa do nastavničkih i prosvjetno-obrazovnih uloga u institucijama socijalističke Jugoslavije, ti su akteri održavali dugoročan političko-vjerski kontinuitet koji je uvelike oblikovao kasnije vjerske i političke elite bosanskih muslimana. U tom kontekstu posebno se ističu pojedinci poput Saliha Hadžialića, Huseina Đoze, Ibrahima Trebinjca i Abdulaha Derviševića, koji su kroz prosvjetni, pedagoški i vjersko-obrazovni rad djelovali i u međuratnom razdoblju i u kasnijem socijalističkom periodu, te time predstavljaju primjer kadrovske i intelektualne kontinuitetne linije unutar šireg institucionalnog okvira. Njihova biografija povezuje se i s obrazovanjem na Sveučilištu “Al-Azhar” u Kairu, pri čemu je dio njih tamo proveo studijski boravak, dok se za pojedine (poput Ibrahima Trebinjca) bilježi kraći ili prekinut studijski angažman.
U institucionalnom smislu, “Gazi Husrev-begova biblioteka u Sarajevu” zauzima središnje mjesto u ovom procesu, budući da je upravo u tom prostoru 18. ožujka 2026. donesena upravo u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, najvažnijoj islamskoj kulturnoj instituciji u Bosni i Hercegovini, koja simbolički povezuje osmansko nasljeđe, međuratnu ulemu i suvremenu Islamsku zajednicu, pri čemu se kao njezina centralna osoba pojavljuje reisul-ulema Husein ef. Kavazović.
Time se “Gazi Husrev-begova biblioteka” profilira kao trajni institucionalni okvir unutar kojeg se artikuliraju i reinterpretiraju različiti slojevi vjersko-povijesnog i političko-identitetskog narativa.
Kao jedan od najupečatljivijih primjera kontradiktornosti između suvremenih interpretativnih narativa i biografskih i povijesnih činjenica, izdvaja se akademski okrugli stol povodom 110. obljetnice rođenja Huseina ef. Đoze, održan 17. prosinca 2022. godine u “Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, u organizaciji Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, odnosno njegove Uprave za obrazovanje i nauku. Na tom je skupu centralnu ulogu imao reisul-ulema Husein ef. Kavazović, koji je u uvodnom obraćanju Đozu predstavio kao “velikana islamske misli i prakse” te utemeljitelja modernog islamskog mišljenja i suvremenih obrazovnih institucija Islamske zajednice.
Husein ef. Đozo se teološki obrazovao na Sveučilištu “Al-Azhar” u Kairu, gdje je tijekom tridesetih godina pohađao i 1939. završio šerijatsko-pravni fakultet, pri čemu se već kao student iz Kaira uključuje u idejni prostor iz kojeg nastaje društvo “El-Hidaje” pod vodstvom Mehmeda ef. Handžića, koje će ubrzo postati ključni okvir za politizaciju uleme u Sarajevu. Već 1938. godine, još tijekom studija, u svojim je javnim istupima artikulirao izrazito negativne i antisemitske stavove prema Židovima, povezujući ih s komunističkim i kapitalističkim silama kao navodnim glavnim prijetnjama europskom poretku. Nakon povratka iz Kaira Đozo zauzima položaj vjersko-prosvjetnog referenta u Uredu reisul-uleme Fehima Spahe, čime ulazi u samu jezgru institucionalnog odlučivanja o vjerskom obrazovanju i prosvjeti bosanskih muslimana.
Da se radilo o razdoblju snažnih ideoloških podjela i rastuće političke isključivosti pokazuje i slučaj Hamdije Kreševljakovića. Iako je iste godine postao prvi bosanskohercegovački musliman izabran za dopisnog člana Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti (JAZU), zbog svojih političkih stajališta i veza sa zagrebačkim akademskim krugovima našao se pod pritiskom političkih krugova okupljenih oko reisul-uleme Fehima Spahe te je čak strahovao za vlastiti položaj u medresi. Upravo u takvom ozračju djeluje i Đozo, kao dio administrativnog i idejnog kruga koji je imao značajan utjecaj na oblikovanje vjerske i društvene politike muslimana u Bosni i Hercegovini.
Husein ef. Đozo, obrazovan na Sveučilištu “Al-Azhar” u Kairu i dobro upoznat s krugom oko Hadž Amina Al-Husseinija, u tom je razdoblju predstavljao prirodnu vezu između sarajevske uleme i muftijinog političko-vjerskog projekta. U tom kontekstu treba promatrati i pismo podrške koje reisul-ulema Fehim Spaho u listopadu 1941. šalje muftiji povodom njegova uspješnog bijega iz Irana u Italiju, što se može smatrati početkom njihova trajnijeg političkog i idejnog zbližavanja.
Dodatno, dostupni arhivski video materijali iz razdoblja Drugog svjetskog rata, ukazuju na prisustvo Huseina ef. Đoze i Saliha Hadžialića u neposrednoj blizini Hadž Amina Al-Husseinija, pri čemu se u pojedinim segmentima dokumentacije prepoznaje izrazita prisnost i institucionalna bliskost unutar istog političko-vjerskog kruga. Takvi vizualni i arhivski tragovi mogu se interpretirati kao indicija da je sama ideja dolaska i političkog angažmana Hadž Amina Al-Husseinija u europskom prostoru bila oblikovana, podržana ili barem logistički posredovana kroz mrežu osoba među kojima se pojavljuju i Đozo i Hadžialić. (vidi arhivski materijal: https://archive.org/details/2-amin-al-huseini-docu-part-2/9+-+Amin+al-Husseini+docu%EF%BC%9A+part+9+and+last.mkv)
Godine 2023. u “Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu” održana je promocija knjige “Sabrani radovi (1932–1945)” Mustafe Busuladžića, u organizaciji Javne ustanove Osnovna škola “Mustafa Busuladžić” iz Sarajeva.
Onaj tko, poput Huseina ef. Đoze, Mustafe Busuladžića i Saliha Hadžialića, u vlastitoj biografiji ima javno dokumentirane antisemitske stavove i otvorene simpatije prema nacističkim idejama, odnosno činjenicu da je služio u nacističkoj vojsci kao imam, dakle kao osoba zadužena za vjersku službu, podizanje morala i ideološku motivaciju vojnika Trećeg Reicha, teško se može promatrati isključivo kao „žrtva režima“ ili politički neutralan intelektualac. Takve biografije nužno otvaraju pitanje osobne odgovornosti i stupnja uključenosti u ideološke projekte svojega vremena.
U tom je kontekstu posebno važno naglasiti da je Mustafa Busuladžić, u razdoblju kada su “Mladi muslimani” djelovali kao podružnica društva “El Hidaje”, obnašao dužnost njihova predsjednika. Na tu je funkciju izabran nakon Kasima ef. Dobrače, na prijedlog Mehmeda ef. Handžića, što ga dodatno smješta u isti ideološki, organizacijski i kadrovski krug koji je obilježio značajan dio tadašnje muslimanske vjerske i političke scene.
Salih Hadžialić je treći primjer. Program “Tezkiretnama: Sjećanje na Saliha Hadžialića i Muhameda Ždralovića” održan je 19. prosinca 2024. godine u “Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu”, u zajedničkoj organizaciji “Gazi Husrev-begove biblioteke”, Medžlisa Islamske zajednice Bugojno i Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj. Program je realiziran u okviru Tezkiretname, institucionalnog programa Islamske zajednice posvećenog obilježavanju datuma rođenja ličnosti značajnih za islam, muslimane i Islamsku zajednicu, pod motom koji se eksplicitno oslanja na poruku: “Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena”. Upravo ta formulacija zauzima središnje mjesto u retorici događaja, gdje se Hadžialića predstavlja kao “pretka” čije se nasljeđe simbolički uzima kao temelj zajedničke identifikacije, pri čemu se njegovo djelovanje interpretira kroz narativ kontinuiteta i afirmacije tradicije, a ne kroz kritičko povijesno preispitivanje (vidi https://www.youtube.com/watch?v=xvghZotrKXU, objavljeno na YouTube kanalu RTV Visoko).
U tom smislu, simbolički okvir u kojem se prošlost stalno reinterpretira i koristi kao legitimacijski resurs ostaje duboko prisutan u suvremenom političkom diskursu Bosne i Hercegovine. Upravo zato moto koji se pojavljuje u ovom kontekstu dobiva dodatnu težinu: “Zaboraviti pretke znači biti potok bez izvora, stablo bez korijena.”
Istodobno, ostaje otvoreno pitanje dosljednosti u primjeni tog načela, osobito kada se određeni povijesni narativi institucionalno afirmiraju i ponavljaju kroz javne i vjerske strukture, dok se drugi, jednako važni slojevi povijesnog iskustva ostavljaju po strani ili ne problematiziraju na isti način. U tom kontekstu, i djelovanje međunarodnih institucija poput OHR-a te visokog predstavnika Christiana Schmidta, u javnoj percepciji često se promatra kroz prizmu selektivne vidljivosti i izostanka reakcija na ovakve oblike političke simbolike i interpretacije prošlosti u političkom Sarajevu.
Kakvu poruku javnosti šalju skupovi koji se održavaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a posvećeni su osobama poput Saliha Hadžialića, Huseina Đoze ili Mustafe Busuladžića? Kako je moguće da se osobe povezane s političkim i ideološkim procesima koji su tijekom Drugoga svjetskog rata bili vezani uz strukture i projekte pod okriljem nacističke Njemačke danas u javnom diskursu dominantno predstavljaju kroz svoj kulturni, vjerski ili znanstveni doprinos? Također, postavlja se pitanje zašto takve manifestacije i javne promocije tijekom mandata Christiana Schmidta nisu izazvale značajniju reakciju OHR-a. Je li upravo u tom razdoblju otvoren prostor za intenzivniju institucionalnu afirmaciju pojedinih povijesnih ličnosti čije su biografije predmet historiografskih prijepora? Dodatnu težinu tom pitanju daje činjenica da Christian Schmidt dolazi iz Njemačke, države koja je kroz vlastito suočavanje s nasljeđem nacizma razvila visoke standarde osjetljivosti na povijesni revizionizam i relativizaciju uloge osoba povezanih s nacističkim režimom. U tom kontekstu ostaje otvoreno pitanje primjenjuju li se u Bosni i Hercegovini jednaki kriteriji u odnosu na sva tri konstitutivna naroda.
Na kraju se nameće pitanje hoće li smjena Christiana Schmidta, očito pod pritiskom nove američke administracije predsjednika Donalda Trumpa, nakon jednog od najneuspješnijih i najmanje učinkovitih mandata jednog visokog predstavnika, te dolazak novog visokog predstavnika, dovesti do drukčijeg pristupa u radu OHR-a. Ostaje otvoreno hoće li se pritom uspostaviti objektivniji i pravedniji odnos prema sva tri konstitutivna naroda i ostalim građanima te može li to pridonijeti uspostavi ravnoteže i smirivanju političkih tenzija koje u Bosni i Hercegovini i regiji i dalje postoje.
Autor: Frano Yehuda Kolonomos Martinčević
