Fahrudin Radončić od veleposlanika država članica Europske unije traži da se dužnosnicima koji budu sudjelovali u veličanju Ratka Mladića zabrani ulazak u Europsku uniju na pet godina.
Piše: Josip Perić, Hercegovački portal
Njegovo će pismo tako stići i do predstavnika Republike Hrvatske – države koja nije samo članica Europske unije nego i potpisnica Daytonskoga mirovnog sporazuma.
I upravo se tu Radončićevo pozivanje na europske vrijednosti mimoilazi s pitanjem njegove vlastite političke i ljudske dosljednosti.
Jer čast čovjeka ne mjeri se samo time koliko glasno brani dostojanstvo vlastitoga naroda, nego i time koliko je spreman braniti isto dostojanstvo kada pripada drugomu.
Ako Radončić smatra da obrana civilizacijskih i demokratskih vrijednosti zahtijeva čak i europske sankcije, onda bi morao jednako jasno ustati i kada se dovode u pitanje politička prava hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH.
Očito, međutim, njegov prag za uzbunu nije isti kada pojedini bošnjački političari Republiku Hrvatsku optužuju za agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Tada nema pisama europskim veleposlanicima, zahtjeva za sankcijama ni zabrana ulaska.
Još je zanimljivija njegova šutnja kada je riječ o položaju Hrvata u BiH. Već više izbornih ciklusa svjedočimo sporu u kojem glasovi brojčano nadmoćnijega bošnjačkog biračkog tijela mogu presudno odlučiti tko će zauzeti mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH – bez većinske izborne potpore hrvatskoga biračkog tijela.
Pritom se zgodno zanemaruje članak V.2(d) Ustava BiH. Ta odredba jasno pokazuje da hrvatski član Predsjedništva nije tek osoba „iz reda hrvatskoga naroda“: kada se pozove na ustavni mehanizam zaštite vitalnog interesa, njegova se izjava upućuje upravo hrvatskim izaslanicima u Domu naroda Parlamenta Federacije BiH, koji o njoj odlučuju.
Ustav, dakle, sam uspostavlja izravnu institucionalnu vezu između hrvatskoga člana Predsjedništva i političkog predstavništva hrvatskoga konstitutivnog naroda.
Stoga se nameće jednostavno pitanje: kakva je smisla takav ustavni mehanizam ako o tome tko će zauzeti mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva presudno može odlučiti biračko tijelo drugoga, brojčano nadmoćnijeg naroda?
Tu, čini se, europske vrijednosti iznenada postaju nešto tiše.
Bošnjak, Hrvat i Srbin ne mogu imati različitu vrijednost ovisno o tome čije je pravo u određenom trenutku povrijeđeno. Niti dostojanstvo jednoga naroda može biti europsko pitanje, a dostojanstvo drugoga tek neugodna tema koju je politički praktičnije zaobići.
Upravo bi ga Republika Hrvatska, kao članica Europske unije i potpisnica Daytonskoga mirovnog sporazuma, mogla podsjetiti na jednostavnu činjenicu: vrijednost svakoga čovjeka i svakoga naroda u Bosni i Hercegovini počinje ondje gdje prestaju dvostruka mjerila.
I zato se nameće pitanje koje Radončićevo pismo ne može zaobići: zašto bi Republika Hrvatska izvršavala političke zahtjeve onih koji od nje traže zaštitu europskih vrijednosti onda kada njima odgovara, a istodobno šute kada se dovode u pitanje politička prava hrvatskoga konstitutivnog naroda u BiH?
Od Hrvatske se traži da sankcionira druge, dok se od nje očekuje da šutke prihvati političke prakse zbog kojih hrvatsko biračko tijelo može ostati bez presudnog utjecaja na izbor hrvatskoga člana Predsjedništva BiH.
Takav odnos nije principijelnost.
To su dvostruka mjerila.
Hrvatska nema razloga pristajati na njih.
Tko od Hrvatske traži da štiti njegove vrijednosti i njegova politička prava, mora biti spreman poštovati i hrvatske vrijednosti i politička prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
