Ovakav čin nešto je slično onomu kada netko čovjeku opsuje majku ili oca. Sama, dakle, psovka ne može „dosegnuti“ ni do oca ni do majke, ali vrijeđa dijete tj. onoga komu bude upućena te traži ispriku i pravednu zadovoljštinu.
Svakoliku je javnost na ovdašnjem podneblju u prijepodnevnim satima 28. srpnja zapuhnula vijest o vandalskim i svetogrdnim činima u Međugorju: budući su tijekom noći oskvrnuti Gospini kipovi na Brdu ukazanja i kod Plavog križa te je zapaljen dio vanjskog oltara.
“Ideološke suprotstavljenosti”
Svatko iole normalan to je osudio. Oni koji shvaćaju kako je Bosna i Hercegovina društveno „trusno područje“, pribojavali su se „nacionalne konotacije“ koja bi bila odjek zaoštravanja pred listopadske opće izbore te odmah pomišljali na teorije zavjere: tko je koga potplatio da to učini; pojedinci iz svijeta politike i kulture prepoznali su u tome napad na Hrvate katolike u BiH; a pobožne su duše odmah pozvale na molitvu, post i druga djela duhovne zadovoljštine, jer je riječ „o sotonizmu“ i jednoj od bitaka iz armagedonskog boja zla i dobra.
Ipak, brzom reakcijom nadležnih policijskih službi ili koga već osumnjičeni je uhićen, a njegove su poruke koje je ispisivao na kipovima i transparent koji je ostavio, dali zaključiti kako u cijelom slučaju nema „međunacionalnih konotacija“, nego je očito riječ o – da ih tako nazovemo – „ideološkim suprotstavljenostima“ koje vjerojatno imaju uzrok u osobnoj rastrojenosti počinitelja.
Stoga, ostavljajući po strani sve druge dimenzije dobro se zadržati na teološkoj koja nuka postaviti pitanje o samoj naravi toga čina u Međugorju.
Bitka protiv Gospe i Boga?
U prvom redu jasno je kako to nije bitka „za“ ili „protiv“ Boga i Gospe – na način da bi se sad svi katolici trebali organizirati i „obraniti“ Majku Božju i dragoga Boga. Što bi nekoć u povijesti rezultiralo „skraćivanje počinitelja za glavu“ – prema obrascu kojega se i danas može vidjeti kod različitih bezumnika, poput terorističke tzv. Islamske države.
No, ovakav čin je nešto slično onomu kada netko čovjeku opsuje majku ili oca. Sama, dakle, psovka ne može „dosegnuti“ ni do oca ni do majke, ali vrijeđa dijete tj. onoga komu bude upućena te traži ispriku i pravednu zadovoljštinu.
Napad na vjeru?
Također, očito je kako ovakav čin nije napad na samu katoličku vjeru – kao da će nauku Katoličke Crkve zadati kakav udarac i u nekim ga segmentima poljuljati. Poglavito zbog toga što katolici ne vjeruju u kipove, bez obzira gdje se nalazili, od čega bili izvedeni i kako umjetnički dotjerani. Kipovi su tu da ljude kroz molitvu i meditaciju lakše uvedu u duhovnu vezu s onim koga predstavljaju – Gospom, svetcima ili samim dragim Bogom. Sve više od toga bila bi idolatrija tj. kumirstvo protiv kojega se bori cijeli Stari zavjet. No, upravo zbog te svoje „posredničke“ naravi i bivaju ljudima dragi i vjernici se osobno „vežu“ za njih pa je i glavni kriterij jesu li neka slika ili neki kip primjereni za liturgijsku uporabu to: mole li se ljudi pred njim/njom. Odatle, oskvrnuti kip ne znači „zadati udarac“ nečijoj vjeri, ali znači pokazati prezir prema njemu. To bi najsličnije bilo onomu kada netko pljune čovjeka – ne može mu time ništa bitno učiniti (osim u slučajevima prijenosnih bolesti), ali će ga na ta način obezvrijediti i poniziti.
U konkretnom slučaju – kipovi će već „do večeras“ biti očišćeni, ali ostaje potreba zadovoljenja pravde i duhovne uvrjede nanesene onima koji su se osjetili popljuvanima.
Zlodjelo?
Upravo iz rečenoga, ljudi su skloni definirati kako je to „sotonsko“ djelo.
Zasigurno da nikakva destrukcija nije Bože, a ni djelo dobra. No, za prepoznavanje biti stvari valjalo bi pitati katolike što misle – i onda znaju li – je li od šaranja Gospina kipa i paljenja oltara gore nego da je dotični nesretnik ukrao hostije iz tabernakula i bacio ih smeće ili u Trebižat. Odgovor na ovo otkriva shvaćanje i, onda, življenje katoličke vjere.
Zakonik kanonskog prava za oskvrnuće kipa ili oltara predviđa „pravednu kaznu“ te izričito kaže: „Tko obeščasti posvećenu stvar, pokretnu ili nepokretnu, neka se kazni pravednom kaznom“ (Kan. 1376). To bi u ovom slučaju moglo biti da uhićenomu – kojemu se dokaže zlodjelo, a katolik je – mjesni ordinarij mons. Petar Palić (ili apostolski vizitator s posebnom ulogom za župu Međugorje mons. Aldo Cavalli – stvar je pravnoga tumačenja) naloženi, recimo, da mora platiti troškove čišćenja kipova i obnove prezbiterija te javno zatraži oproštenje od vjerničke zajednice i učini druga pokornička djela.
No, da je nesretnik ukrao posvećene hostije i negdje ih bacio bio bi automatski izopćen iz Crkve. To Zakonik izričito definira: „Tko baci posvećene čestice ili ih u svetogrdnu svrhu uzme ili drži, upada u izopćenje unaprijed izrečeno, pridržano Apostolskoj Stolici; klerik se osim toga može kazniti drugom kaznom, pa i otpuštanjem iz kleričkog staleža“ (Kan. 1367, a nakon reforme iz 2021. to je 1382 §1). Od ove latae sententiae (automatske) kazne može odriješiti samo Apostolska Stolica (ili onaj komu je ona dala ovlast).
Zlo djeluje perfidno
Dakle, ova usporedba već ukazuje kako se viđeni vandalizam i svetogrđe ne smiju promatrati kao da je sam Sotona sišao i napravio nered u Međugorju. Poglavito što Zlo u prvom redu nije tako „banalno“, nego u svojoj biti perfidno. Ono uvijek udara duboko i najčešće se tako kamuflira da ga je i teško prepoznati, jer se vrlo često vješto sakriva iza dobra, pa se i sam „Sotona prerušuje u anđela svjetla“ (2 Kor 11,14). Ili što bi blagopokojni papa Franjo rekao: „Đavao je zavodnik. Ne dolazi govoreći: ‘Ja sam đavao.’ Predstavlja se kao prijatelj, uvlači se u život i zavodi lijepim prijedlozima“ (homilija u Domu Sv. Marte, 11. travnja 2014.).
Međutim, istodobno ukoliko bi katolici umanjivali viđeno ili šutjeli kao da je to samo nešto „normalno u svijetu nenormalnosti“, očitovali bi nepoštivanje prema samima sebi.
Odatle cjelokupni slučaj ne treba promatrati kao atak na katolicizam, Hrvate i Katoličku Crkvu u BiH, nego u prvom redu zahtijevati od nadležnih vlasti da pravda, kao odlika civiliziranoga svijeta, bude zadovoljena te se na taj način pokaže kako nenormalno nikad ne može biti normalno.
A svi oni koji se osjećaju pozvanima dati duhovnu zadovoljštinu zbog viđenoga svetogrđa ne trebaju puno ni propitivati taj poziv – jer uvijek je dobro činiti dobro: moliti, postiti, adorirati i odvojiti dio svojih dobara za potrebite. Na taj se način i iz lošega može roditi obnova vjere.
Piše: Josip Vajdner
