Darijana Filipović, dopredsjednica Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i kandidatkinja HDZ-a BiH za hrvatsku članicu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, gostovala je u Izbornom programu Federalne televizije, u emisiji u kojoj se predstavljaju kandidati za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
U razgovoru je govorila o početku izborne kampanje, ravnopravnosti hrvatskoga naroda i legitimnom predstavljanju, integritetu izbornog procesa, vanjskoj politici, odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, Republikom Hrvatskom i Srbijom, članstvu u NATO-u, diplomatsko-konzularnoj mreži, odnosima unutar Bosne i Hercegovine, ulozi međunarodne zajednice, europskom putu te gospodarskim i društvenim prioritetima.
Razgovor donosimo u nastavku
Izbornu kampanju počeli ste u Ravnom. Zašto baš ondje i s kojom porukom?
Pa, Ravno ima jednu posebnu ulogu u hrvatskom narodu, odnosno u novijoj povijesti hrvatskog naroda. Naime, 1991. godine Ravno je bilo jedno od prvih područja koje je iskusilo strahote rata i razaranja, čak i u vremenu kada mnogi nisu ni bili svjesni da je počeo rat u Bosni i Hercegovini. Tako da smo, uglavnom, poslali poruku da znamo što je cijena slobode, ali isto tako da je Ravno mjesto u kojem je, unatoč svim strahotama rata, stanovništvo odlučilo ostati, vratiti se i nastaviti graditi bolji život za Ravno.
Jedna od vaših prvih predizbornih poruka bila je da znate što vrijedi sačuvati – slobodu, identitet i pravo Hrvata da sami biraju svoje predstavnike. Jesu li ta prava danas ugrožena?
Na svu sreću, slobodu moja generacija ne mora braniti onako kako su je morali braniti naši roditelji. Međutim, ravnopravnost hrvatskog naroda još uvijek nije postavljena kao standard i to je ona glavna poruka koju sam ja u svojoj kampanji više puta ponovila: da je vrijeme da politika jasno spozna da hrvatski glas u Bosni i Hercegovini vrijedi jednako i da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini ima pravo izabrati svoje legitimne političke predstavnike. I to je zapravo jedan iskorak u politici koju ja zastupam i predstavljam i koji želim da se što prije ostvari.
Zašto baš vi? Što nudite biračima i što bi bio glavni fokus vašeg rada u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine?
Ja ne bih htjela govoriti što protukandidati nude. Mislim da ova izborna kampanja i ono što su već do sada radili zapravo stvaraju jasnu distinkciju između nas i svih protukandidata i mislim da to birači mogu vidjeti. Ali ono što ja svojim biračima nudim možda mogu svesti u neka tri izraza ili tri pojma: vlastitu autentičnost, vlastiti rad i znanje u funkciji stabilnosti Bosne i Hercegovine i, naravno, jednu političku organiziranost i snagu političke strukture koju predstavlja Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine, odnosno Hrvatski narodni sabor, čija sam ja zapravo kandidatkinja.
Što bi bio vaš prvi potez ako postanete članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine?
Pa, otvorit ću vrata i doslovno i politički. Povezat ću zapravo poziciju hrvatskog člana Predsjedništva s narodom koji zastupam, s narodom koji predstavljam, a s druge strane otvorit ću vrata prema svim zainteresiranim skupinama: gospodarstvu, gospodarstvenicima, mladima, zdravstvenim djelatnicima i svim onim zainteresiranim društvenim skupinama. Bez obzira na to što neke stvari koje su njima od interesa nisu u nadležnosti Predsjedništva, ja jednako tako mislim da članovi Predsjedništva mogu, zbog svog političkog autoriteta, biti koordinator i poveznica i s entitetskim vladama i sa županijskim vladama, a isto tako i s Vijećem ministara.
Vjerujete li da će primjena novih tehnologija osigurati veći integritet izbornog procesa?
Ja želim vjerovati da će osigurati integritet i svaka primjena tehnologije koja ide u tom smjeru za mene je prihvatljiva. Međutim, mi tu trebamo razgraničiti određene pojmove. Ne znači svaka primjena tehnologije da će izbori biti pošteni. To tek treba Središnje izborno povjerenstvo provesti i dokazati; ono je to koje po zakonu zapravo treba osigurati tehnički legitimitet, odnosno da svaki glas koji je dan bude pravilno evidentiran. Ono što smo mi imali više u fokusu oko izmjena Izbornog zakona bio je i taj ustavno-politički legitimitet koji smo zagovarali, ali isto moramo kazati da je stvorena jedna takva atmosfera u javnosti u kojoj se svako propitivanje primjene izbornih tehnologija, pa čak i nekih odluka Središnjeg izbornog povjerenstva koje su u najmanju ruku bile diskutabilne, doživljava kao udar na transparentnost izbornog procesa, pa čak, kažem opet, i neke opravdane stvari. Ja iskreno mislim da će se o primjeni tehnologije još više razgovarati nakon izbora, a s druge strane, kažem, želim vjerovati da će izborni dan proteći transparentno i da će svi glasovi biti pravilno evidentirani.
Kako biste vodili vanjsku politiku Bosne i Hercegovine, osobito prema Europskoj uniji?
Često je to za ljude kao neka apstraktna ili daleka kategorija, jer ljudi doživljavaju da se vanjska politika vodi negdje iza zatvorenih vrata u Bruxellesu ili u Washingtonu, ali moj doživljaj i moje shvaćanje vođenja vanjske politike jest da je i priznavanje diploma vanjska politika, da je otvaranje tržišta vanjska politika, da je primjena iskustva razminiranja Republike Hrvatske u Bosni i Hercegovini vanjska politika. Dakle, drugim riječima, sve ono što konkretno ima utjecaj na život običnog čovjeka jest vanjska politika. U smislu Predsjedništva Bosne i Hercegovine, ne možemo čak ni odvojiti domaću političku aktivnost od vanjskopolitičke, jer Predsjedništvo, kada donosi proračun, stvara pretpostavke upravo da se te međunarodne aktivnosti mogu realizirati, ubrzavanjem sporazuma, slanjem u Parlament. Također, Predsjedništvo stvara pretpostavke da se međunarodne aktivnosti mogu realizirati, tako da ono što mislim da mi trebamo prvo u Predsjedništvu raditi s obzirom na vanjsku politiku jest upravo dogovorom triju političkih predstavnika koji predstavljaju konstitutivne narode odrediti smjer vanjske politike, a onda na unutarnjem planu te dogovore pokušati realizirati.
Je li za vas važno da Predsjedništvo djeluje kolektivno, a ne kroz samostalne poteze njegovih članova?
Jako je važno i upravo mislim da je to bio i problem aktualnog saziva Predsjedništva Bosne i Hercegovine, jer su svojim samostalnim djelovanjem, kako vi kažete, a ne dogovorom, slali jednu sliku u svijet. Upravo tu vanjskopolitičku sliku da institucije Bosne i Hercegovine ne nastupaju onako kako bi trebale nastupati.
Nedavno ste boravili u Sjedinjenim Američkim Državama. Kako ocjenjujete američku politiku prema Bosni i Hercegovini i što biste mijenjali u tim odnosima?
Mislim da Bosna i Hercegovina treba graditi odnose sa svojim partnerima i, nedvojbeno, za mene i za politiku koju predstavljam Sjedinjene Američke Države su, uz Europsku uniju, strateški partner Bosni i Hercegovini i u tom smjeru treba nastaviti našu suradnju. Naravno, ta komunikacija ne smije biti jednostrana. Dugo je možda čak i bila jednostrana, u kojoj smo mi čekali da nam netko riješi najveći dio. U dijelu kad pričamo možda o institucijama Europske unije, da budu na neki način tutor i rješavaju naše unutarnje političke krize. Ono što sam ja čula nekidan u razgovorima koje smo imali, i mnogo je bolje, jest da Sjedinjene Američke Države traže u Bosni i Hercegovini stabilnog partnera, dakle pouzdanog partnera s kojim će razgovarati otvoreno, naravno, i o našim unutarnjim problemima, diplomatski otvoreno, ali isto tako s kojim će razgovarati o onome što Bosna i Hercegovina nudi. A Bosna i Hercegovina može, ako bude stabilna i ako bude mogla prevladati neke unutarnje probleme, ponuditi dosta Sjedinjenim Američkim Državama u smislu projekata, i energetskih i sigurnosnih i infrastrukturnih, i potencijalno nekih novih gospodarskih investicija iz Sjedinjenih Američkih Država u Bosnu i Hercegovinu, tako da tu vidim jednu priliku za intenziviranje i produbljivanje odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama.
Jeste li spremni biti stabilan partner Sjedinjenim Američkim Državama bezuvjetno i pod svaku cijenu?
Ja mislim da nikada ništa bezuvjetno ne treba raditi. Mi moramo uvijek razmišljati s pozicije interesa, konkretno hrvatskoga naroda, a u isto vrijeme interesa Bosne i Hercegovine, zaštite Ustava i uvijek ustavne pozicije.
Kakav bi bio vaš odnos prema Zagrebu? Treba li Republika Hrvatska biti poseban partner Bosne i Hercegovine?
Hrvatska sigurno nije tek jedan od partnera Bosni i Hercegovini. Ona je članica Europske unije i članica NATO saveza, naš prvi susjed, partner s kojim imamo intenzivnu gospodarsku suradnju, a onda k tome, za hrvatski narod, Republika Hrvatska je netko s kim imamo posebne povijesne i nacionalne veze. S tim da u tom dijelu uopće ne bih išla u ovaj sentimentalan odnos, nego mislim da partnerski odnos između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine mora biti na razini interesa, jer interes Republike Hrvatske je upravo stabilna i sigurna Bosna i Hercegovina u kojoj se može intenzivirati gospodarska suradnja. Naravno, moram ovdje kazati da je ono što se često spočitava, da se Republika Hrvatska miješa u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, za mene potpuno pogrešna teza, ako hoćete i politički spin, jer je Republika Hrvatska potpisnica Daytonskog mirovnog sporazuma i netko tko ima ustavnu obvezu štititi i skrbiti za prava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. I onda, kada ona progovara o narušavanju prava hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, ne radi to da bi se miješala u unutarnje odnose u Bosni i Hercegovini, jer to nije ambicija, nego to radi isključivo kao europska zagovornica i partner hrvatskom narodu, da mu se prava u njegovoj domovini trebaju poštivati.
Kakav bi bio vaš odnos prema Beogradu i može li Srbija biti strateški partner Bosne i Hercegovine, uz otvorena pitanja iz prošlosti?
Načelno mi moramo kao Bosna i Hercegovina imati odnose, odnosno pokušati graditi odnose sa svim zemljama našega susjedstva. Ako ti odnosi ne mogu biti do kraja prijateljski, a postoje pitanja koja nas opterećuju, koja vi ovdje danas spominjete, onda moramo ostaviti mogućnost da ti odnosi budu politički bolji koliko je moguće, barem u onoj sferi trgovinske razmjene, infrastrukturnih odnosa, energetske suradnje, jer to nama ide u prilog, državi Bosni i Hercegovini. E sad, naravno, pitanja oko rata, pitanja oko kolektivnih memorija, pitanja oko suočavanja s prošlošću nešto su gdje se mi razilazimo i gdje ne možemo naći zajednički jezik. Zato kažem da barem u takvim odnosima, gdje postoje zajednički interesi, moramo ih tražiti u nekim drugim sferama.
Podržavate li punopravno članstvo Bosne i Hercegovine u NATO-u?
Apsolutno, to je naša politička ambicija i stav hrvatske politike u Bosni i Hercegovini te jesmo za punopravno članstvo u NATO-u. Pogotovo stoga jer to nije samo vojni savez. NATO je jamac mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. To nam otvara mnoštvo drugih mogućnosti. Ono što dalje trebamo raditi, ono što su do sada moji kolege dužnosnici u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti radili, jest da bilo koja euroatlantska inicijativa koja dođe u moj ured u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine kod mene naiđe na otvorena vrata.
Biste li podržali aktiviranje mehanizama koji vode prema članstvu u NATO-u i ako bi se tome protivile vlasti Republike Srpske?
Ako sam dobro razumjela pitanje, dakle, svaka odluka koja bi došla do mene u smislu glasanja za približavanje NATO-u kod mene bi bila afirmativna. E sad, ja nisam jedna od zagovornika političkog teatra, gdje se donose odluke za koje vrlo jasno znamo da će sutradan, zbog ustavne pozicije, naići na neki zid. Ali, u svakom slučaju, kažem, tu treba tražiti prostor za dogovor i kretati se u smjeru konkretnog napretka. E sad, s moje strane, budući da zagovaram taj proces približavanja NATO-u, onda treba tražiti jasan prostor u kojem će se razgovarati, dogovarati i vidjeti konkretne poteze koji nam mogu donijeti konkretne pomake. Ja ne kažem samo da se donesu neke odluke koje će biti donesene same po sebi, pa onda sutra, zbog mogućnosti veta ili ostalih ustavnih mehanizama, biti zaustavljene.
Vjerujete li da je takav dogovor moguć s obzirom na različite stavove u Bosni i Hercegovini?
Stavovi se tu razlikuju. To nam je jasno i više puta smo o tome razgovarali, čak i u konkretnim razgovorima s predstavnicima iz Republike Srpske i iz različitih stranaka koje tamo djeluju, i onima koji su vladajući i onima koji su oporba. Kažem, jasno, tu postoje različiti stavovi. Kroz prošlost, ako sada pogledamo zadnjih tridesetak godina, postojali su tu određeni pomaci i mislim da se na tome treba i dalje nastaviti raditi.
Koje su po vama prednosti i slabosti diplomatsko-konzularne mreže Bosne i Hercegovine?
Diplomatsko-konzularna mreža izrazito je važna. Ona sigurno i u ovim kapacitetima ima ljude koji su kvalitetni i koji rade i mislim da često rade u lošim uvjetima, da tako kažem, ali isto tako često dobivaju, možda svakodnevno, nejasne upute iz Bosne i Hercegovine, pa smo imali različitih primjera kako se to manifestira i mislim da to nije dobro. Često su se veleposlanstva zadnjih godina koristila zapravo za stranačke ili nacionalne agende, što, ja bih rekla, daje neozbiljan dojam Bosne i Hercegovine na međunarodnoj političkoj sceni. Mislim da to treba mijenjati. Ono što bih ja mijenjala također je ta ravnoteža, jer se u diplomatsko-konzularnoj mreži, odnosno u veleposlanstvima, s obzirom na to da hrvatski narod nije imao svoga legitimnog člana Predsjedništva, ta struktura također odrazila i na mrežu. I to odmah treba početi mijenjati u novom sazivu Predsjedništva. Dakle, tu ravnotežu također treba mijenjati, inzistirati na stručnosti, na kompetencijama ljudi i to je jedan kriterij koji je nezaobilazan. I, kao treću stvar, veleposlanstva, odnosno njihovu aktivnost, treba više usmjeriti i na otvaranje novih tržišta prema gospodarstvu i brendiranju Bosne i Hercegovine u tome smjeru.
Što jedan diplomat mora posjedovati?
Kako to kažem, onda mislim da postoji u ovom trenutku prostor u kojem mogu doći i mladi i mlađi, energični ljudi unutar mreže koji znaju jezike i imaju određena diplomatska iskustva i znanja. Isto tako, istovremeno postoji prostor za politički iskusnije diplomate koji znaju raditi posao, za što mislim da tu treba ići u smjeru jedne sinergije.
Je li osnovni cilj vaše kampanje izborna pobjeda ili promjena načina na koji se bira hrvatski član Predsjedništva?
Ta dva cilja nisu proturječna. Ono što osobno želim vidjeti na ovim izborima jest da hrvatski narod konačno dobije svoga legitimnog predstavnika. To je moj cilj, ali i cilj političke opcije koju predstavljam i čija sam kandidatkinja – HDZ-a Bosne i Hercegovine. Kandidatkinja sam HDZ-a i Hrvatskog narodnog sabora BiH.Načelo je jednostavno: ravnopravnost hrvatskoga naroda mora konačno postati standard. To ne može osigurati samo jedna izborna pobjeda, pa ni moja. Ona može biti početak posla koji nas čeka. Kada ravnopravnost postavimo kao standard, političku energiju možemo snažnije usmjeriti na gospodarstvo, zdravstvo, obrazovanje i sve ono što će odrediti kakvu budućnost ostavljamo svojoj djeci.
Je li pitanje Željka Komšića i dalje središnja tema hrvatske politike u Bosni i Hercegovini?
Voljela bih da moj doprinos bude upravo to da u sljedeće četiri godine Željko Komšić više ne bude središnja tema hrvatske politike. Problem nije jedan čovjek, nego politički koncept i sustav koji omogućuje zbog rupa ili propusta u Izbornom zakonu da jedan narod drugome bira političke predstavnike. Nisam usmjerena protiv osobe, nego protiv takvog političkog koncepta.
Što smatrate najvećim problemom politike Željka Komšića?
Pa iskreno, ne vidim nešto što bi bilo korisno u takvoj politici. Kad govorimo o Bosni i Hercegovini i hrvatskom narodu, pogotovo ne. I to je sasvim evidentno i jasno. Čini mi se da je njegova politika više bila usmjerena na to kako pokazati, odnosno na koje se načine može osvojiti neka pozicija.
On je cijelo vrijeme dokazivao da se pozicija hrvatskog člana Predsjedništva može osvojiti i na koje načine, a onda, u četiri godine kada je na toj poziciji, nije, po meni, ništa konkretno radio.
Biste li kao hrvatska članica Predsjedništva zastupali i interese Bošnjaka, Srba i ostalih?
Dakle, jasno je da Ustav kaže hrvatski član Predsjedništva, tako da ja to ne bih mogla drukčije ni reći.
Međutim, od člana Predsjedništva koji poštuje Ustav, radi na stabilnosti i sigurnosti Bosne i Hercegovine te Bosnu i Hercegovinu pozitivno predstavlja u svijetu korist imaju i Bošnjaci i Srbi. Mislim da sva tri naroda imaju koristi od takvog člana Predsjedništva.
Poštovanje prema bošnjačkom i srpskom narodu pokazujem upravo uvažavanjem osobe, odnosno člana Predsjedništva kojemu su oni na izborima dali svoj legitimitet i povjerenje. Uvažavanje i suradnja kroz instituciju Predsjedništva Bosne i Hercegovine za mene su izraz poštovanja prema bošnjačkom i srpskom narodu.
To isto tražimo i za nas – da se poštuje izborna volja hrvatskog naroda.
Biste li uzimali u obzir i stavove Hrvata koji podržavaju druge političke opcije?
Naravno. Ne očekujem da svi u hrvatskom biračkom tijelu glasaju jednako niti da svi podržavaju HDZ Bosne i Hercegovine. Ako se kandidiram za hrvatsku članicu Predsjedništva, onda moram uzimati u obzir i stavove unutar hrvatskog naroda koji nisu nužno dominantni stavovi političke opcije kojoj pripadam.
Slaven Kovačević predstavlja se kao kandidat kontinuiteta građanske politike. Što smatrate najvećom slabošću takvog političkog koncepta?
Ne želim razgovor svoditi na osobnu razinu. Problem vidim u političkom konceptu preglasavanja, za koji smatram da Bosni i Hercegovini nije donio ništa dobro. Nakon šesnaest godina takvog pristupa Bosna i Hercegovina nije postala građanskija, nego je došlo do dodatnog narušavanja odnosa i povjerenja, posebno između Bošnjaka i Hrvata u Federaciji. Taj politički koncept po meni nije dobar. Ja nudim drukčiji pristup: ravnopravnost kao preduvjet, povjerenje kao rezultat i stabilnost kao ozračje iz kojeg mogu proizaći druge politike.
Što biste rekli biraču koji smatra da je Kovačević bolji kandidat jer bi predstavljao državu Bosnu i Hercegovinu, a ne jedan konstitutivni narod?
To je lažna dilema. Ne postoji proturječje između hrvatskog identiteta i države Bosne i Hercegovine. Ja sam Hrvatica, kandidiram se za hrvatsku poziciju u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine, a sva moja nastojanja ići će prema sigurnoj, stabilnoj i europskoj Bosni i Hercegovini. Mislim da je to jedna lažna dilema koje su namentnule one politike koje na tome profitiraju, da bi se nametnuli kao spasitelji ili čuvali BiH.
Zašto bi hrvatski birači trebali glasovati za vas, a ne za Zdenka Lučića?
Ne želim biračima govoriti zašto ne bi trebali glasovati za nekoga drugog. Bit će dovoljno prostora da se pokaže tko je kakav kandidat i kakvu politiku predstavlja. Ja nudim iskustvo, poznavanje institucija i političke odnose koje sam gradila u Bosni i Hercegovini, Zagrebu, Bruxellesu i Washingtonu. Uvjerena sam da će birači to prepoznati, jer pozicija hrvatskoga člana Predsjedništva nije mjesto za političke eksperimente ili obračune.
Je li kandidatura Zdenka Lučića ozbiljna politička konkurencija ili rasipanje glasova?
Pa dobro, što se tiče konkurencije, mislim da svaki kandidat koji se kandidira za bilo kakvu poziciju u Bosni i Hercegovini zaslužuje da ga birači procijene na izborima i to nije sporno. Ali, opet kažem, ovo je trenutno trenutak u kojem još uvijek postoji mogućnost da jedan narod drugome bira, što nam sužava prostor za bilo kakav politički avanturizam, i mislim da u tome smjeru treba gledati i ove kandidature. A onda isto tako apeliram na sve birače da procijene tko je, koja je to osoba koja može realno i stvarno pobijediti, a onda i nakon te pobjede raditi taj posao Predsjedništva.
Ako bi ankete pokazale da hrvatski kandidati zajedno imaju više glasova od Slavena Kovačevića, ali pojedinačno ne mogu pobijediti, treba li u posljednji trenutak tražiti dogovor o jednom kandidatu?
Sva relevantna istraživanja koja sam ja vidjela, a vidjela sam ih i od međunarodnih institucija i od domaćih političkih aktera, ukazuju na to da moja kandidatura ima značajnu i izraženu potporu unutar hrvatskog biračkog tijela, tako da možda i ovo hipotetsko pitanje nije neki scenarij na kojem bih ja sada željela graditi kampanju. Ali, opet kažem, odgovornost postoji i poslije izbora ćemo tu odgovornost vidjeti vrlo praktično. Ja svoju odgovornost razumijem do kraja.
Biste li nakon izbora mogli surađivati sa Slavenom Kovačevićem ako on postane član Predsjedništva?
Nije stvar privatnog odnosa ili osobe, odnosno, kako bih rekla, možda nije ni stvar toga, nego je irelevantno posve govoriti o nekakvoj mogućnosti da bih ja mogla ili da bih htjela. Problem je legitimiteta i ja se ne želim niti mogu pretvarati da mi je prihvatljivo da osoba traži glasove drugog naroda za poziciju hrvatskog naroda. To je demokratski minimum od kojeg ja ne želim odustati i to je, na kraju krajeva, ustavna kategorija i pozicija svih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, tako da bi taj legitimitet bio prepreka nekoj našoj političkoj suradnji.
Koliko bi vaša politika u Predsjedništvu bila autonomna u odnosu na predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića?
Ja sam dopredsjednica Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine i kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine. I to je sva moja politička pripadnost, nešto što ja ponosno nosim. Ali isto tako od toga se neću ograđivati. Sad je pitanje hoće li moj angažman u Predsjedništvu sutra biti takav da je on samo stvar moje politike. Autoritetom donosim odluke i za njih preuzimam odgovornost. Ja poštujem predsjednika Čovića i njega i sve ljude koji su prije mene gradili, kroz svoj angažman, kroz svoj trud, ovu politiku koju ja sada na neki način nastavljam i predstavljam. Ali, naravno, poštivanje političkog iskustva drugih ljudi nije niti će biti bježanje od političke odgovornosti koju ja moram graditi sama za sebe. Na kraju krajeva, sve odluke u Predsjedništvu koje sutra budem donosila bit će u potpisu moje ime i prezime i s tim imenom i prezimenom ja ću odgovarati pred biračima.
Je li HDZ Bosne i Hercegovine posljednjih godina napravio dovoljno na izgradnji povjerenja između Hrvata i Bošnjaka?
Mislim da smo napravili mnogo. Je li to sad dovoljno, kako vi to postavljate? Vjerojatno i nije. I ima tu prostora za surađivati i raditi. Ali, evo, kada sada govorite i o zadnje četiri godine, puno puta smo povlačili političke poteze u smjeru stabilnosti, institucionalne stabilnosti, u smjeru kompromisa, u smjeru zadržavanja pozitivne atmosfere unutar Bosne i Hercegovine. Pogotovo u uvjetima političkih kriza koje su u ovom mandatu bile jedno od glavnih obilježja. Ali to nam se često zamjeralo unutar našeg biračkog tijela, hrvatskog biračkog tijela. Međutim, mislim da smo kao odgovorna politika znali zašto to radimo i to je nešto što trebamo nastaviti raditi, odnosno napraviti još jedan iskorak u pogledu možda intenziviranja i boljih odnosa. Sad, ja kažem da je ta ravnopravnost nešto što je ključno, nešto što čuva identitet, ali istovremeno čuva mir.
Ima li s druge strane političkih partnera s kojima je moguće napraviti dodatni iskorak u odnosima?
Ja sam uvjerena da ima, ali morate znati da je nama partner uvijek u političkim odnosima onaj kojemu i jedan i drugi konstitutivni narod daju legitimitet i povjerenje kroz svoju izbornu volju.
Može li inzistiranje na legitimnom predstavljanju dodatno produbiti podjele između Hrvata i Bošnjaka?
Po mojem vjerovanju i politici koju ja zagovaram, dakle, ne produbljuju se sukobi između Bošnjaka i Hrvata, odnosno te, kako vi kažete, etničke ili nacionalne podjele ne dolaze zbog toga što se inzistira na ravnopravnosti i legitimnom predstavljanju, nego upravo suprotno: one opcije koje zagovaraju preglasavanje dovode do sve većih međunacionalnih tenzija i etničkih podjela. Opet naglašavam: ravnopravnost čuva identitet, ravnopravnost čuva mir.
Što Hrvati mogu učiniti kako bi poboljšali odnose s Bošnjacima, posebno ondje gdje su Hrvati većina?
Gdje su Hrvati većina, imaju odgovornost pokazati da je upravo ta ravnopravnost koju za sebe tražimo nešto što pripada i drugima koji su tu u manjini, ali isto tako to tražimo za sebe ondje gdje smo mi manjina. E sad, pitam se što sve tu možemo napraviti. Možda je najbolji primjer, ili prvi koji mi pada na pamet, da smo to napravili na primjeru Mostara, gdje smo prihvatili izmjene Izbornog zakona kroz uvođenje minimalnih i maksimalnih kvota i to je bio upravo naš doprinos ovom priznavanju ravnopravnosti o kojem vi govorite.
Što očekujete od bošnjačkih i srpskih političkih predstavnika kako bi Bosna i Hercegovina brže napredovala?
Nemam očekivanja za neke promjene takve naravi, imam očekivanja da će svi ozbiljno shvatiti zadatak u kojem želimo da Bosna i Hercegovina konačno izađe iz ovih problema u kojima se nalazi. Čak mi se čini, kada razgovaram s ljudima koji imaju nešto starija politička iskustva, kažu da je funkcionalnija Bosna i Hercegovina bila nakon rata, nakon potpisivanja Daytona, nego što je to danas, kao da iz godine u godinu, odnosno iz izbornog ciklusa u izborni ciklus, upravo zbog ovih problema o kojima sam govorila dolazi do narušavanja odnosa iz kojih se poslije ne znamo vratiti. Ali jasna je formula i tu mora postojati prostor za ravnopravnost, tu mora postojati prostor za dogovor, tu mora postojati prostor za kompromis. Sve ostalo što se može dogoditi, ili na europskom putu ili u ovom procesu stabilizacije ili u ovom procesu stvaranja sigurnosti, sve to može proizlaziti iz ove formule.
Postoji li kompromis preko kojeg ne biste prešli ni pod kakvim političkim pritiskom?
Ustavni položaj hrvatskog naroda, definitivno i vladavina prava.
Koliko ste blizu ili daleko od zahtjeva za trećim, odnosno hrvatskim entitetom?
Vi znate da mi već dugi niz godina, nakon što je došlo do narušavanja hrvatskih političkih prava u Bosni i Hercegovini, govorimo o potrebi da se mora izmijeniti Izborni zakon, odnosno tražimo rješenja kroz izmjene Izbornog zakona ili kroz postojeće institucionalne mehanizme da se izmijeni Izborni zakon, u kojem će član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda biti onaj koji ima izravni legitimitet i veze s hrvatskim narodom. Nudili smo brojna rješenja kroz sve ove godine i nismo došli do rješenja jer nije postojala politička volja predstavnika drugih naroda koji su s nama, naravno, te izmjene Izbornog zakona morali izglasati u Parlamentu. Budući da se to ne događa, postoje i drugačija mišljenja. Postoje i drugačije teorije, naravno, koje su po meni legitimne. To sam govorila puno puta i u javnosti, koje kažu da osim možda izborne jedinice mora postojati i način da se kroz teritorijalnu jedinicu osigura trajno poštivanje prava hrvatskog naroda. Ali, kažem opet, i ovaj pokušaj da se kroz izmjenu Izbornog zakona osigura izborna jedinica ili da se kroz izmjene Ustava osigura teritorijalna jedinica, sve su to neka legitimna politička promišljanja i rješenja, a sve ide u smjeru osiguranja prava hrvatskom narodu da ne bude trajno preglasan u onim pitanjima koje on smatra vitalnim nacionalnim interesom. Mi još uvijek želimo raditi na onim rješenjima za koja smatramo da su provediva ili da su što prije provediva. Tako da ćemo se u idućem izbornom ciklusu dominantno i prvo usmjeriti na problem rješavanja pitanja Ustavnog suda.
Kakav je vaš odnos prema Uredu visokog predstavnika i njegovoj budućoj ulozi u Bosni i Hercegovini?
Moramo se, 30 godina nakon potpisivanja Daytona, zapravo svi moći zapitati je li još uvijek u skladu s onim što mi branimo u Bosni i Hercegovini, kada kažemo da branimo suverenu Bosnu i Hercegovinu, postojanje jedne strane institucije koja umjesto domaćih državnih institucija donosi odluke. Mi smatramo u Hrvatskoj demokratskoj zajednici Bosne i Hercegovine da je davno već došlo vrijeme da Ured visokog predstavnika ne bude taj koji umjesto domaćih političkih predstavnika donosi odluke. I na tome dalje gradimo zapravo tu svoju poziciju.
Je li međunarodna zajednica previše intervenirala u Bosni i Hercegovini ili je trebala intervenirati više?
Ja osobno mislim da je previše. I to mi je možda najveći problem, način na koji je reagirala, jer je stvorila jednu političku kulturu koja je već postala dijelom našeg političkog ophođenja, našeg političkog ponašanja, u kojem izbjegavamo kompromis jer se, eto, nadamo da će neka strana institucija donijeti odluke u našu korist. Ja mislim da je to odavno prevladan koncept i da domaća politika, odnosno politički predstavnici koji imaju legitimitet, moraju preuzeti odgovornost za odluke.
Može li Bosna i Hercegovina u Europsku uniju bez ozbiljne reforme političkog sustava i međunacionalnih odnosa?
Reforme će morati biti donesene, odnosno reforme će sigurno biti te koje će biti ključne. Ali to ne znači, kao što se dugo vremena interpretiralo u Bosni i Hercegovini, da europski put Bosne i Hercegovine zahtijeva ukidanje identiteta i da zahtijeva ukidanje konstitutivnosti ili takvu vrstu ustavne reorganizacije Bosne i Hercegovine. To smo čuli više puta. To pokazuju i nove presude Suda za ljudska prava, tako da europska Bosna i Hercegovina i Bosna i Hercegovina u kojoj su Hrvati ravnopravan narod nisu u koliziji, kontradikciji niti proturječe jedna drugoj.
Je li Bosna i Hercegovina dovoljno prisutna u politici Europske unije?
Apsolutno. Ja mislim da mi trebamo ostati u fokusu. Interes Europske unije nama odgovara, jer se želimo priključiti integracijama u Europsku uniju i to je nešto za što vjerujemo da će nama kao društvu donijeti određene benefite u smislu vladavine prava, gospodarskih aktivnosti i poštivanja ljudskih prava i tako dalje, tako da nam je interes da se držimo u fokusu Europske unije. Naravno, Europska unija se mijenja, pogotovo posljednjih godina. Interesi i fokus interesa se prebacuju i to je vrlo jasno i vrlo vidljivo. K tome se događa kriza liderstva u Europskoj uniji, tako da to sve pomiče fokus s Bosne i Hercegovine, a mi smo ti koji ga trebamo zadržati.
Bavimo li se u Bosni i Hercegovini previše politikom, a premalo ekonomijom?
Jedno ne isključuje drugo. Opet kažem, to su paralelni procesi i sigurno naša politička opredjeljenja, naša ustavna opredjeljenja da rješavamo Izborni zakon, automatski ne znače da se nećemo baviti ekonomijom i da se ne trebamo baviti ekonomijom. Mi unutar Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine zagovaramo tezu u kojoj je ravnopravnost preduvjet, a kvalitetan život glavni cilj naše politike. Tako da paralelno moramo voditi te procese, baviti se i ravnopravnošću, ali baviti se i kvalitetnijim standardom i životima ljudi.
Smatrate li opasnim da se osuđeni ratni zločinci ponovno pretvaraju u nacionalne heroje?
Da, ali ja sam vrlo svjesna te teme i vrlo svjesno o njoj govorim. Kad govorim, govorim s posebnim oprezom, jer kultura sjećanja, odnosno interpretacija prošlosti u Bosni i Hercegovini nije ista za sve političke strane. Ne da nije ista, nego je različita i to se nije dogodilo preko noći. Mi smo konkretno društvo i, to kažem opet s oprezom, moramo govoriti o tim temama. Te interpretacije također se neće ni promijeniti preko noći, ali ja mislim da mi kao politički predstavnici bilo koje političke opcije, odnosno predstavnici društava i naroda u Bosni i Hercegovini, moramo postaviti jedan civilizacijski minimum: da žrtva zaslužuje poštovanje, da ne treba zločine slaviti i da našoj djeci moramo ostavljati kao političko naslijeđe mir, a ne rat.
Što biste poručili Bošnjaku koji smatra da HDZ radi na štetu Bošnjaka, Srbinu koji ne vjeruje državnim institucijama i Hrvatu koji smatra da je politički preglasan?
Bošnjaku bih rekla da se ne treba plašiti ravnopravnosti hrvatskoga naroda, da je to preduvjet stabilne, moderne i europske Bosne i Hercegovine. Srbinu bih rekla da zajednički pokušamo graditi institucije koje će imati povjerenje, ako trenutačno ne postoji povjerenje u te institucije, a Hrvatima bih rekla da je borba za ravnopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini nešto zbog čega sam se i kandidirala na ovu poziciju i da sam uvjerena da ćemo mi tu borbu u idućem mandatu završiti.
Koga biste od bošnjačkih i srpskih kandidata priželjkivali za kolege u Predsjedništvu?
Ne, nisam uopće razmišljala o tome jer, kažem opet, malo sam govorila da se poštivanje bošnjačkog i srpskog naroda zapravo ogleda u činjenici da poštujem njihovu izbornu volju i povjerenje koje oni daju. Za mene će sugovornik biti onaj kojemu oni daju povjerenje.
Zašto biste vi trebali biti članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine?
Vrlo kratko: za ravnopravnost hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini i za stabilnu i sigurnu Bosnu i Hercegovinu.
