Željana Zovko: Sigurnosne službe upozorile su me da ne idem u BiH

Bio je to povod za razgovor s našom najaktivnijom zastupnicom koja u Bruxellesu predstavlja i glas Hrvata u BiH.

Zašto je važno govoriti o trećem entitetu oko kojeg se digla velika bura u bošnjačkim krugovima?

Pitanje ravnopravnosti Hrvata u BiH mora se postavljati, bez obzira kako ga tko nazivao — treći entitet, federalizam ili belgijski model. Naziv nije niti bi trebao biti važan, niti prepreka. Prepreka je politička volja onih kojima odgovara da se rasprava zaglavi na terminologiji umjesto da se suoči sa sadržajem. A sadržaj je jednostavan: Hrvati su konstitutivni narod BiH, to stoji u Ustavu, i imaju pravo birati vlastite predstavnike. Sustav koji to godinama onemogućava nije ni demokratski ni europski, i to mora biti jasno rečeno. O tome se mora govoriti upravo zato što postoje oni koji to pitanje svjesno ignoriraju ili instrumentaliziraju. Dok god se o tome šuti, problem ne nestaje — nestaju Hrvati iz BiH. Svake godine ih je manje, svake godine se više iseljavaju, a razlog nije ekonomski nego politički: osjećaj da su u vlastitoj zemlji građani drugog reda, da njihov glas ne vrijedi jednako, da sustav nije postavljen da ih zaštiti nego da ih marginalizira.

Bura koja se diže svaki put kad se o tome progovori pokazuje samo koliko je nekome u interesu da se to pitanje ne otvori. Dio bošnjačkih političkih krugova svjesno instrumentalizira svaki pokušaj razgovora o ravnopravnosti — ne zato što rješenje ugrožava bošnjački narod, nego zato što ugrožava njihov politički monopol koji su godinama gradili na blokiranju. Jer čim se razgovara o suštini, postaje jasno da rješenja postoje. Europa ih poznaje — Južni Tirol, belgijski model, španjolsko iskustvo upravljanja različitim jezičnim i kulturnim zajednicama. Izlazna strategija Međunarodne krizne skupine poslužila je za rezoluciju Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini iz 2014. za koju je je izvjestiteljica Doris Pack. To je rezultiralo amandmanom koji naglašava da je važno slijediti načela federalizma i legitimnog predstavljanja kako bi se osigurao put BiH-a u EU.

Nemam privatnog života. To je svjesna odluka, ne žalba. U ovakvim ulogama ne možete biti napola. Ili ste tu ili niste, kaže Zovko.

Od te rezolucije federalizam postaje sastavni dio svih narednih rezolucija Europskog parlamenta o Bosni i Hercegovini. To jasno pokazuje da je Europski parlament prepoznao smjer rješenja za BiH — rješenja o kojem se u samoj BiH, pa ni u njezinom parlamentu gdje je toj raspravi i mjesto, nikada nije željela otvoriti ozbiljna politička debata među onima koji su izabrani da je vode.

Upravo suprotno, zbog toga što im ne odgovara stajalište Europskog parlamenta, godinama se izbjegava ispuniti vlastita obveza i otvoriti pitanje što je potrebno kako bi BiH pronašla srednji put između dviju polarizirajućih politika — unitarističke s jedne strane i separatističke s druge. Pri tome je jasno da su obje te politike suprotne duhu Daytonskog-pariškog mirovnog sporazuma, na temelju kojeg su tri konstitutivna naroda uopće i ušla u proces izgradnje Bosne i Hercegovine nakon surovog i razarajućeg rata. Ključno je pritom naglasiti: pitanje jednakopravnosti hrvatskog naroda u BiH mora se adresirati bez obzira koji europski federalni model bude u konačnici odabran. Suština nije u modelu — suština je u tome da pronađeno rješenje pomiri etnički i građanski princip, u skladu s presudama kako domaćih, tako i međunarodnih sudova.

To je pravna i moralna obveza koju BiH duguje i vlastitim građanima i europskim institucijama. Upravo je to zahtjev svih rezolucija Europskog parlamenta koje su na tu temu izglasane, a koje dosljedno traže institucionalne garancije ravnopravnog predstavljanja svih konstitutivnih naroda. Hrvati nisu problem BiH — Hrvati su njezino ljepilo. Zemlja u kojoj svi konstitutivni narodi imaju zajamčenu ravnopravnost, u kojoj nitko nije nadigran tuđim glasovima, zemlja je koja ima razlog ići naprijed. Ono što nedostaje nije model — nedostaje politička volja onih koji su svoju popularnost gradili na tome da jednom bude gore, umjesto da svima bude bolje.

Imaju li vaši kolege u EU uvid u to koliko se Bošnjaci protive takvim idejama?

Nitko ne želi ulaziti u veće rasprave oko donošenja preventivnih rješenja. Europskoj politici i političarima nedostaje hrabrosti da kažu kako diplomacijom moramo naći rješenje dovodeći EU ovdje u BiH, gdje i pripada kao glavna kandidatkinja za ulazak u EU. Kontinuirano zbog toga upozoravam sve koji predstavljaju europsku diplomaciju. Predvodnik u tome moraju biti voditelji europske vanjske službe, i službe za proširenje. Nismo nikada na tim pozicijama imali nikoga iz redova Pučana koji to razumiju. Uvijek imamo nekoga iz Socijalista koji idu prema unitarizmu kao konceptu koji pomaže narodu da očuva svoj kulturni identitet. Premijer i ministar vanjskih poslova to stalno stavljaju na dnevni red Vijeća, ali to nije dovoljno dok ne dobijemo nekoga na čelu Europske službe za vanjsko djelovanje tko to razumije i dok ne dobijemo promjenu u europskim delegacijama.

Ljevičari su okupirali te službe i provode svoju agendu. U Njemačkoj tek imamo nekoga iz CDU da vodi vanjsku službu. Još nije riješen sastav njihove vanjske službe tako da i najsnažnija zemlja članica koja ima razumijevanja za federalizam nema balans u svojim službama. Talijani to dobro razumiju. Bila sam veleposlanica u Republici Italiji. U njihovoj vanjskoj službi rekli su mi da je to jedino rješenje jer je južni Tirol to riješio na najbolji način tako što mu je dan visok stupanj zadovoljenja i očuvanja identiteta. Španjolci razumiju jer su očuvali sastav stalno balansirajući između zadovoljavanja potreba zemlje sastavljene od različitih jezika i identiteta.

Ono što je Ivan Pepić napravio s kartom predlažući teritorijalnu reorganizaciju BiH se čini kao novost. Stali ste uz Pepića. Je li s time suglasan i Plenković?

Nisam stala uz konkretno rješenje već uz to da se pitanje treba riješiti dogovorom tri naroda. Kartu nisam vidjela ni proučila. Pepić je dao doprinos esejem u knjizi koju sam izdala o mogućim rješenjima 30 godina nakon Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma. Možda je predočio kartu koja je bila u Međunarodnoj kriznoj skupini. Nije Pepić izmislio ništa novo, što prethodno nije bilo predloženo i razmatrano. I Max Primorac je iznio ono što je iznijela Međunarodna krizna skupina. To je konkretni prikaz stanja na terenu. Premijer Plenković od 2004. od kad ga poznajem podržava diplomatsko rješenje problema Hrvata. Radi to vješto i dalekosežno pomažući Hrvatima da opstanu.

Zato sada i imamo potpisivanje Sporazuma o Južnoj plinskoj interkonekcij,i investiranja i pomoć koja je vratila optimizam Hrvatima u BiH. Bilježi se povratak u županije zapadnohercegovačkog područja i Posavine. Ulaže se u srednju Bosnu, otvaraju se konzulati, pomoglo se očuvanju Kliničkog centra. Investiralo se u Sveučilište, infrastrukturu, logističko povezivanje graničnih i pograničnih mjesta. Odgovorno tvrdim da nitko od predsjednika Tuđmana nije tako pomogao Hrvatima u BiH.

Rekli ste da bi se skup poput ovog u Zagrebu mogao održati u Sarajevu, ali da na njega ne bi došli jer nemate slobodu govora već prijetnje. Kako je to moguće?

Ironično sam odgovorila — naravno da bi takav skup trebao biti moguć u Sarajevu. Ako je Sarajevo glavni grad BiH, mora biti prostor za pluralizam i slobodu govora svih naroda i građana. Ali realnost je drugačija. Još od vremena kad sam bila veleposlanica u Madridu dobivam prijetnje zbog moje slobode govora. Svjedočim institucionalnim promjenama koje su Hrvatima oduzele prava, i o tome govorim glasno i bez straha. Prijetnje prema meni dolaze upravo zato što radim svoj posao — kao izvjestiteljica za IPA fondove i i kao stalni član Strateškog odbora Investicijskog okvira za Zapadni Balkan (WBIF). A to nekima smeta. Zadnji konkretan primjer koliko neodgovorna politika košta: BiH će izgubiti 400 milijuna eura iz Plana rasta jer određeni politički krugovi ne žele na dnevni red staviti dva ključna zakona potrebna za otvaranje pregovora. To je svjesna odluka da se zemlja drži daleko od napretka.

Ne govorim o narodu — govorim o političkim krugovima koji BiH žele u stalnoj blokadi bez reformi i bez perspektive, dok god svaki Hrvat, Srbin i Bošnjak koji promišlja europski i progresivno ne napusti zemlju. Takvi krugovi žele poslušnu manjinu koja šuti na koruptivne radnje. Prisutni su i navodi o vanjskoj potpori tim krugovima — od interesnih skupina kojima odgovara BiH kao zemlja s nesigurnim granicama i slabom vlašću, kao odskočna daska prema EU. S obzirom na ono što se događa na Bliskom istoku i migrantske pritiske koji dolaze, to nije apstraktna priča.

Prijetnje sam dugo zanemarivala jer nisam htjela da strah diktira moj rad. Ali kad su me sigurnosne službe Europskog parlamenta formalno upozorile da ne putujem u BiH, kad su mi rekle da su prijetnje istražene, da im je poznat izvor i da iz sigurnosnih razloga moram imati pratnju — to više nije bila stvar osobne procjene. Za mene je to bilo porazno. Ne zbog straha, nego jer govori koliko su neki spremni ići daleko da se istina ne čuje.

Nedavno vas je neumjesno prozvao ministar obrane BiH Helez. Takva neumjesna retorika nije dovoljno osuđena. Kako je to moguće?

Davno sam rekla da u BiH nema koalicija nekoga tko se voli već su koalicije proizvod bosanskohercegovačke stvarnosti i Ustava. Hrvati koji koaliraju s bošnjačkim strankama ne utječu na to koga oni imaju u sastavu- niti na stupanj inteligencije, niti na stupanj učtivosti. Razočarala me mlaka reakcija Međunarodne zajednice u Sarajevu. Uputila sam oštru kritiku Kaji Kallas i Marti Kos. Zašto nije europska delegacija na terenu snažnije reagirala? Rečeno mi je da je ambasador u Sarajevu u nezgodnoj poziciji. Njega je strah osuditi takva neprihvatljiva ponašanja. Tako svatko može graditi popularnost na bahatosti i cipelarenju onih koji se usude slobodno govoriti. Postoji jedna velika, tiha većina koja se ne usudi govoriti.

Spominjete strah i ljude koji se ne usude govoriti. Kako u takvom ozračju formirati BiH kao funkcionalnu državu?

Bez snažne asistencije SAD-a ovo pitanje neće biti riješeno — i to nije slabost, to je realnost. Nisu slučajno mnogi europski dužnosnici BiH zvali američkom bebom. Daytonski sporazum nastao je uz američki pritisak i bez američke prisutnosti ni danas nema napretka. Na dobrom smo putu, ali nitko ne može obećati da će se to dogoditi sutra. Ono što se ipak mijenja je ozračje unutar samog društva. Biskupska konferencija oglasila se o prijetnjama kardinalu Puljiću. Civilizirani dio bošnjačkih intelektualaca sve glasnije se ograđuje od politike čija je jedina agenda — tko će više potisnuti Hrvate. Prepoznali su da ako šute, gube i sami. To je važan pomak.

Ali rane su duboke i još nisu imenovane kako treba. U srcu Sarajeva ubijen je naš ministar Jozo Leutar. Znamo za progone i ubijanje povratnika. Beneficije koje su u daytonskim pregovorima dane Bošnjacima i uloga koju je Hrvatska odigrala u dovođenju strana za stol u Daytonu — ni jedno ni drugo nije pravedno tretirano ni vrednovano u hrvatskoj javnosti. O Križančevu Selu, operaciji Sefera Halilovića, o svemu što se tada događalo na terenu — nije objašnjeno što je bilo i tko je za što odgovoran. Hrvatska javnost i kulturno-medijska scena bila je pod sramotnom šutnjom. To je veliki sindrom straha od zamjeranja — i Bošnjacima i međunarodnoj zajednici — koji se polako, ali vidljivo mijenja. Sve više glasova u Hrvatskoj počinje postavljati pitanja koja su godinama bila tabu. I to je dobar znak.

U medijima prevladava narativ o tome koliko se novca daje za Hrvate u BiH. Koliko su Hrvati u RH svjesni obespravljenosti Hrvata u BiH i poante tih ulaganja?

Nažalost, razina svijesti o tome još uvijek nije dostatna. Hrvatska je najveći izvoznik u BiH, a za svaki uloženi euro vraća se trostruko više. Sigurnosna i ekonomska vrijednost toga što imamo Hrvate u BiH neprocjenjiva je. Dalmacija to razumije jer to osjeća svakodnevno. Zagreb je, s druge strane, udaljeniji od tih realnosti. Dio medijskih i intelektualnih krugova skloniji je kritizirati ono s čime nemaju neposrednog iskustva, a čija se perspektiva više okreće prema sjevernoj i središnjoj Europi nego prema neposrednom susjedstvu. Split je svjestan značaja Mostara, kliničkog centra, sveučilišta i prekogranične suradnje jer mu je Mostar susjed, partner i u kriznim momentima oslonac. Hrvatska vlada pokazala je da to razumije na pravi način — kroz ulaganja u infrastrukturu, konzulate, Sveučilište, logistička i energetska povezivanja. To su odluke koje govore o dugoročnoj viziji, a ne o sentimentu. Velika je većina Hrvata, posebno oni koji žive uz te prostore i poznaju ih iz prve ruke, svjesna zašto je ta suradnja vitalna. Ali postoji glasna manjina koja to ne vidi. Salonski intelektualci i određeni mediji kritiziraju ono što nikad nisu posjetili, što ne poznaju i s čim nemaju nikakve veze, ne shvaćajući da Hrvatska, ulažući u Hrvate u BiH, zapravo ulaže u sebe.

BiH uskoro očekuju izbori. Što kao zastupnica u EP-u možete učiniti da se Hrvatima ponovno ne nametne član Predsjedništva?

Na žalost ne mogu učiniti ništa. To se može postići racionaliziranim načinom razmišljanja svih koji znam da postoje u BiH, a koji neće biti izmanipulirani centrima i izbornom inženjeringom što je s ovakvim izbornim zakonom moguće u svakom trenutku. Imamo fantastičnu kandidatkinju- mladu, smirenu ženu koja odlično govori engleski. Poznaje sve političke strukture od županijske, do federalne i državne razine. Bila je zastupnica u Federalnom zastupničkom domu i državnom. Smirenim pristupom mogla bi pomiriti dva ekstrema, ali nekada iracionalno prevlada u ljudima. Izazivanje napetosti, straha i antagonizma može dovesti do toga da se okrene jedna skupina. Plasiranje drugog kandidata koji je u stvari kandidat da zavara ovo biračko tijelo je problematičan moment. Uvjerena sam u tihu većinu ljudi u BiH koji će birati glavom i razumom bez da naškode drugome. Nadam se da će zdrav razum prevladati i da ćemo dobiti nekoga tko će konačno predstavljati Hrvate u BIH kao što je to bio slučaj dok Željko Komšić nije uzurpirao tu poziciju.

Koliko je vaša pozicija u EP-u i unutar EPP važna da se glas Hrvata čuje na briselskim pozornicama?

Deset godina sam u EP-u. U proteklom mandatu sam proglašena najaktivnijom hrvatskom zastupnicom. Drugi sam mandat potpredsjednica grupe zadužena za diplomaciju EPP-a u sklopu čega razvijam i za odnose sa SAD-om. Vodim ključna izvješća i izvješća o trgovini sa SAD-om što je sada ostvareno. Pozornost koju bošnjački političari antihrvatski raspoloženi upućuju meni, pokušavajući uništavati moj karakter i natjerati me da prestanem govoriti pokazuje koliko im je ugroženo sve to što čine Hrvatima. Ono što je premijer Plenković imao na umu pri mom imenovanju bilo je dobronamjerno. Prepoznao je moj dugogodišnji angažman za Bosnu i Hercegovinu, od upisa Starog mosta i mosta u Višegradu na listu svjetske baštine do zalaganja da BiH bude među predvodnicama europskih integracija.

Ovo imenovanje ujedno je jasno pokazalo tko iskreno podržava europski put BiH, a tko ne. Sve što radim je u cilju da BiH uđe u EU sa Hrvatima kao ravnopravnim narodom. To želimo i za Bošnjake i za Srbe. Radeći na tome da tri vjerska objekta budu uvrštena pod zaštitu UNESCO-a – Sabornu crkvu u Mostaru, samostan Plehan i Ferhadija džamiju – vodila sam se namjerom da svaka zajednica ima svoje zaštićeno kulturno i vjersko nasljeđe. Oni koji to ne žele, ne žele ni da glas razuma bude prisutan u Bruxellesu.

Spominjete važnost suradnje sa SAD-om. Jeste li ostvarili suradnju s novom američkom administracijom?

Ključno je bilo uspostaviti te odnose, jer trenutačno postoji visok stupanj razumijevanja situacije. Vjerujem da će se iz toga razviti konkretni pomaci i da ćemo doći do rješenja koje će imati suglasnost svih, bez nametanja bilo kome. Međunarodna zajednica zahtijeva reformu na uvažavanju svih sudionika u mirovnim procesima u okviru UN-a i onoga u što se investiralo proteklih godina. Ogromne su investicije dane za Međunarodnu zajednicu u BiH. Ne vidimo neka velika rješenja osim mira koji je najjače opravdanje za taj uloženi novac. SAD neće ništa nametati, ali mogu biti dobar regulator u pronalaženju rješenja što je ključno. Vjerujem da će se nakon izbora naći sugovornici koji će moći tražiti rješenje gdje će svi biti zadovoljni.

U Dubrovniku je ovih dana potpisan Sporazum o izgradnji Južne interkonekcije između RH i BiH . Zašto je to važno?

To znači odvajanje od ruskog plina i samovolje diktatora poput Putina. Plin dolazi u područja gdje ga nikad nije bilo. Vlada RH time otvara prostor za investicije, razvoj industrije i svega čega bez energije i energenata ne bi moglo biti. Ogroman je broj Hrvata u SAD-u, veliki broj njih je porijeklom iz BiH, koji žele investirati i u RH i BiH. Potpisan je i Sporazum o izbjegavanju dvostrukog oporezivanja. To su mjere koje mogu pomoći neovisnosti o Rusiji, Turskoj i Kini, svima onima koji nisu transatlantski partneri niti dijele s nama vrijednosti EU.

Kako ste doživjeli nedavne izjave Hurtića o paljenju smeća nad Dubrovnikom?

Kao veliki oblik primitivizma koji postoji u politici koji bi trebalo isključiti iz javnog života.

Članica ste Odbora za sigurnost i obranu u EP-u. Kako gledate na sigurnosnu situaciju na granicama EU kada su u pitanju BiH i novi migrantske valove?

Aktivno sudjelujem u radu Odbora za sigurnost i obranu te kroz izvješća i amandmane dosljedno zagovaram snažniju sigurnosnu i obrambenu suradnju s državama Zapadnog Balkana, posebno s Bosnom i Hercegovinom. Smatram da europska integracija nije samo politički proces, već i ključan sigurnosni instrument, osobito u kontekstu rastućih migracijskih pritisaka i hibridnih prijetnji na granicama Europske unije. U svom radu naglašavam važnost uključivanja zemalja kandidatkinja poput BiH u europske obrambene inicijative, uključujući razvoj novih tehnologija, poput bespilotnih sustava, te jačanje interoperabilnosti i kapaciteta. Sigurnost Europe ne može se promatrati isključivo kroz istočni front, već zahtijeva jednaku pozornost i prema jugoistoku, gdje su očekivani dodatni migrantski valovi i potencijalne sigurnosne ranjivosti.

Posebno ističem potrebu jačanja institucionalne suradnje i pouzdanih partnerstava unutar sigurnosnog sustava, kako bi se osigurala stabilnost i učinkovito upravljanje granicama. U tom kontekstu, proširenje Europske unije vidim kao strateški alat za jačanje sigurnosti, kroz uključivanje partnerskih zemalja u zajedničke politike, standarde i obrambene programe. Kroz organizaciju stručnih rasprava, podnošenje amandmana i kontinuirani politički rad nastojim dodatno usmjeriti pozornost na važnost ulaganja u sigurnost jugoistočne Europe, što je od posebnog značaja i za Hrvatsku, kao državu s jednom od najdužih vanjskih granica Europske unije.

EP je usvojio vaše izvješće o Ulozi oceanske diplomacije u konkurentnosti ribarstva i akvakulture u EU. Zašto je to značajno?

Radim kao izvjestiteljica za ključna izvješća koja se tiču pravila koja će se primjenjivati za ribarstvo u Sredozemlju gdje sam ugradila probleme s kojima se suočavaju ribari u Jadranu od Palagruže kao najudaljenijeg otoka koji često nije zaštićen nego imate prekogranične izlove ribe. Radila sam izvješće o oceanskoj diplomaciji koje poziva da se mali ribari zaštite od prevelikog uvoze ribe te prevelike konkurencije trećih zemalja, čudnog i nepravednog načina pretovara i izlova ribe na otvorenom moru gdje su naši ribari u nelojalnoj konkurenciji. Mora im se pomoći obnovom generacijske flote da to zanimanje bude atraktivnije. Atraktivnost otoka i toga zanata mora postati vidljivija. Bez toga Hrvatska neće biti zanimljiva za turizam. Uvozimo 70 posto ribe. Ne vodi se računa o porijeklu i načinu njenog nastanka. Živim u Splitu, upoznata sam s problemima ribara i kroz Odbor za ribarstvo ta pitanja stavljam na dnevni red.

Što smatrate svojim najvećim postignućem u svojem radu u EP-u?

Stavila sam hrvatsko pitanje u BIH kao pitanje sigurnosti EU na dnevni red. Najznačajnije je bilo moje izvješće o preventivnoj diplomaciji koje sam inicirala, koje poziva na jačanje instrumenata EU-a za preventivnu diplomaciju i EU na taj način postao globalni akter u preventivnoj diplomaciji kakav može i treba biti. Moja filozofija i rad usmjereni su na to da slušam onoga tko je najmanji u svakom društvu. Nadgledala sam izbore od Nepala do Jordana i Hondurasa. Vidjela sam koliko se nepravde može napraviti onima čiji se glas ne sluša. Mali čovjek mora biti saslušan. Kao kršćanka nosim uvijek u srcu to da moram slušati čovjeka. Sveti Otac na zadnjoj posjeti rekao nam je da moramo imati čovjeka u srcu i sa njime razgovarati kad radimo politike. Ne smijemo biti ni elitisti, ni populisti. To nosim iz kuće.

Uspijevate li surađivati s hrvatskim zastupnicima iz drugih stranaka?

Djelujemo u okviru naših krugova. Kao dio HDZ-ova kluba radimo u skladu s uputama Vlade. Ljevičari su uvijek u centralističkom principu da netko o njima treba odlučivati- Bruxelles ili Beograd. Mimoilazimo se oko ideoloških pitanja. Zalažemo se da se pitanja abortusa ili obitelji odlučuju u zemljama članicama. Socijalisti nameću ideologiju da se sva prava oduzmu državama članicama i da se nameće ideološki pristup što je pogrešno.

Kako uspijevate biti najaktivnija zastupnica u EP-u i balansirati to s privatnim životom?

Hercegovački portal