Rođen i odrastao u Sjedinjenim Američkim Državama, imam Omar Suleiman izgradio je karijeru upravo zahvaljujući američkom sustavu.
Ipak, danas se rođeni Amerikanac javno svrstava protiv reprezentacije SADa i navija za Bosnu i Hercegovinu, šaljući poruku da mu ideološki identitet znači više od domovine rođenja.
Dok Trumpova administracija najavljuje i provodi masovne deportacije
nedokumentiranih migranata, ostaje otvoreno pitanje: zašto se ne dira
„privilegiranog“ rođenog Amerikanca koji otvoreno navija protiv svoje domovine i gradi karijeru na kritici politike zemlje koja mu je sve dala?
Rođeni Amerikanac protiv vlastite reprezentacije
Omar Suleiman je američki državljanin palestinskog podrijetla, rođen i odrastao u New Orleansu, u okrilju sustava koji mu je omogućio školovanje, vjersko obrazovanje i put do profesorske katedre.
Kao imam i profesor islamskih studija, osnivač i predsjednik Yaqeen Institute for Islamic Research te rezidentni učenjak u lokalnoj zajednici, svoju karijeru gradi iznutra – na američkim sveučilištima, u američkim gradovima, koristeći slobodu govora i institucionalnu potporu.
Upravo zato izaziva zaprepaštenje kada se pred utakmicu Bosne i Hercegovine protiv Sjedinjenih Država otvoreno svrstava uz BiH i emotivno poziva na podršku protiv reprezentacije zemlje u kojoj je rođen.
U njegovoj retorici Bosna nije samo nogometni tim, nego simbol muslimanskog stradanja, dok je SAD simbol politike koju kritizira – pa navijanje protiv „svoje“ reprezentacije postaje ideološka gesta, a ne običan sportski izbor.
Amerika kao kolijevka – i stalna meta
Suleiman se u javnosti predstavlja kao teološki motivirani aktivist za ljudska prava.
Drži predavanja o pravdi, granicama, izbjeglicama i genocidima, piše tekstove o Palestini, Gazi i Bosni, sudjeluje na raspravama o rasizmu i islamofobiji u SADu.
Istovremeno, glavna tema njegovih nastupa vrlo često je kritika američke vanjske politike: savezništvo s Izraelom, odnos prema Palestincima, uloga Zapada u ratovima na Balkanu. Za dio javnosti nema problema u samoj kritici – problem je u kontrastu: čovjek kojem je Amerika dala obrazovanje, profesorsku katedru i medijsku vidljivost, rijetko govori o zahvalnosti, a gotovo stalno govori kao moralni tužitelj zemlje koja ga je odgojila.
Selektivni borac za “pravdu”
Suleiman se rado opisuje kao „borac za ljudska prava“, ali fokus njegova angažmana je gotovo uvijek na muslimanskim zajednicama: Palestini, Bosni i Hercegovini, Kašmiru, Gazi.
Žrtve koje ne ulaze u taj identitetski okvir ostaju u drugom planu – spominju se usput, ako uopće.
Za mnoge je to znak da se njegova briga za pravdu ne ravna po univerzalnom kriteriju, nego po pripadnosti: pravda za „naše“ žrtve, znatno slabiji refleks prema „njihovima“.
Zato ga dio publike ne doživljava kao neutralnog humanista, nego kao ideološkog aktivista koji religijski autoritet koristi kako bi pojačao političku poruku.
Nezahvalnost kao poruka – i pitanje Trumpove administracije
Kada se sve spoji – rođenje i odrastanje u SADu, karijera izgrađena na američkim institucijama, status uglednog imama i profesora – i zatim se vidi javno navijanje protiv reprezentacije vlastite domovine, mnogi čitatelji ostaju zatečeni.
Ne zbog jedne utakmice, nego zbog poruke koju ona nosi: u njegovoj skali lojalnosti, ideološki i identitetski narativ „Bosna–Gaza–Palestina“ stoji iznad elementarne zahvalnosti prema zemlji koja mu je dala priliku da bude to što jest.
Istovremeno, Trumpova administracija pokreće najavljene masovne deportacije nedokumentiranih migranata, ukida privremene zaštite i traži države koje će prihvatiti ljude protjerane iz SADa.
U tom kontekstu logično se nameće pitanje: kako to da se deportiraju anonimni migranti bez glasa, dok rođeni Amerikanac, koji otvoreno navija protiv svoje domovine i gradi karijeru na kritici američke politike, ostaje zaštićen i nedodirljiv?
Za neke je Omar Suleiman savjest američke politike, za druge simbol nove
religijskopolitičke klase koja uživa privilegije sustava, a javno se pozicionira protiv njega.
U svakom slučaju, riječ je o rođenom Amerikancu čije navijanje protiv domovine svog rođenja, u vrijeme zaoštrenih migracijskih mjera, ne može proći nezapaženo – ni na stadionu, ni u javnom prostoru.
Autor: Jozo Macola
