Crkva se 28. prosinca spominje Nevine dječice – mučenika koji su stradali za Isusa. Ovaj blagdan pučki se zove i Sveti mladenci.
Nevina dječica su ona koja su svojim tek započetim životom obilježila Kristov dolazak na zemlju. Herod, u strahu da bi ga taj novorođeni Kralj mogao ugroziti u njegovoj vladavini, dao je poubijati svu djecu do dvije godine života. To je bila zabluda jer je Isus došao uspostaviti Kraljevstvo nebesko, a ne zemaljsko. Vojnici su to i izvršili. Ne zna se točan broj pogubljene djece.
Isusa nisu uspjeli pogubiti, jer je anđeo Gospodnji na vrijeme u snu poručio Sv. Josipu da s Djevicom Marijom i Isusom pobjegne u Egipat. „I osta’ ondje do Herodova skončanja – da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Iz Egipta dozvah sina svoga.“ (Mt 2,15).
Crkva smatra dječicu mučenicima koji su u raju, jer su nevini stradali za Isusa, umjesto Isusa.
Danas kad se prisjećamo na mučeničku uspomenu Nevine dječice, otvaraju se mnoga pitanja u ovome vremenu našeg življenja, od krvavih pobačaja do ubijanja djece u ratnim sukobima.
Zapravo nezamisliva je odluka bilo koje vlasti, vladara da se obračunava s djecom i s pravom se zgražamo nad nasiljem jednog moćnika koji je pod svaku cijenu želio zadržati svoje prijestolje. S pravom se zgražamo nad nasiljem jednog vlastodršca koji beskompromisno želi sačuvati vlast i prijestolje ili bilo koji oblik moći.
„Vidjevši Herod kako je izigran od Mudraca, vrlo se rasrdi te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa niže” (Mt 2.16). Ti mali Isusovi vršnjaci su i ne znajući ispunili Isusovu preporuku o najvećoj ljubavi: položiti život za druge. A što je s Herodom. U ruci ima moć, ali u srcu mu je strah. Nasiljem pokušava zatomiti strah zbog same pomisli na gubitak vlasti. Nije bio svjestan kako se kraljevstvo novorođenog Kralja ne osvaja nasiljem i strahom nego mirotvorstvom, strpljivošću, patnjom, pravednošću, čistoćom srca. To je bilo strano Herodu, jer čovjek koji je dao smaknuti svoju suprugu, sinove i rođake nema čisto srce. To srce je okamenjeno sebeljubljem i opsjednuto vlašću.
Koliko je stvarno moglo biti nevinih mučenika u Betlehemu za Heroda? Ako je Betlehem u to vrijeme imao oko tisuću stanovnika, onda se može pretpostavljati da je bilo oko tridesetak muške djece ispod dvije godine. Stari kršćanski izvori u tome se dosta razlikuju. Neki čak spominju brojku 144.000 ali je očito da je to simbolički broj iz Otkrivenja.
Blagdan Nevine dječice rano je ušao u kršćansku liturgiju. Štovana su kao prvi kršćanski mučenici i njihovo krštenje krvlju shvaćano je kao i krštenje vodom. U bazilici u Betlehemu postojala je posebna kapelica posvećena Nevinim mučenicima. Sveti Irenej i Ciprijan su svjedoci kako im se kult već proširio i na Zapad. Polovicom 5. stoljeća njihov blagdan se nalazi u liturgijskim knjigama rimskog obreda. Na raširenost štovanja na Zapadu utjecalo je i širenje relikvija „Nevine dječice”. U srednjem vijeku uz njihov blagdan razvio se neobično opširan religiozni folklor koji je skoro izgubio povezanost sa stvarnim događajem u Betlehemu.
Blagdan Nevine dječice prigoda je za obnovu vjere koju „ustima priznajemo i životom svjedočimo”.
Sveti Eutihije, svećenik i Domicijan, đakon, mučenici. U Jeronimovom i Rimskom martirologiju navode se kao mučenici iz Ancire u Galaciji. Noviji hagiografi iznose i druge pretpostavke.
Sveti Kastor, Viktor i Rogacijan, afrički mučenici. Osim imena o njima nema drugih podataka. Umjesto Rogacijana u nekim se rukopisima navodi ime Rogacija ili Rogat.
Sveti Indes, eunuh, Domna, Agape i Teofila, djevice i prijatelji, nikomedijski mučenici. Prema legendarnom opisu mučeništva, Domna je bila poganska svećenica na carskom dvoru. Obratila se na kršćanstvo. U tom ju je nasljedovao eunuh Indes. Kad se na dvoru za to saznalo počeli su ih proganjati. U čitavom nizu nevjerojatnih scena, koje prate daljnji opis događaja u spomenutom spisu o mučeništvu, spominju se djevice Agape i Teofila, svećenik Glicerije (21. prosinca), vojnik Zenon (22. prosinca), službenici Migdonije i Mardonije (23. prosinca), biskup Eutimije ili Antim (24. prosinca) i mnoštvo neimenovanih kršćana koji su na Božić živi spaljeni u jednoj nikomedijskoj crkvi (25. prosinca).
Sveti Troadije, neocezarejski mučenik. Prema viđenju sveti Grgura Čudotvorca, bio bi mučen u vrijeme cara Decija (249.-251),
Sveti Cezarije iz Arabisse u Armeniji, mučenik. Živio je u IV. st. i bio otac partrijarha Eudoksija, jednog od vođa arijanizma. Izvori o njemu kažu da je mučen u vrijeme cara Maksimijana. Budući da se njegovu štovanju ne nalazi nikakva traga u liturgiji, neki hagiografi pomišljaju da bi izvor o njemu mogao biti arijanskog porijekla da bi se na taj način pripisao veći autoritet Eudoksiju, kao sinu mučenika.
Sveti Domnion, rimski svećenik. Živio je u IV. stoljeću. Dopisivao se s najuglednijim ljudima svoga vremena. Sveti Jeronim, koji mu je bio prijatelj, naziva ga „vrlo svetim čovjekom” i uspoređuje ga s Lotom po čestitosti života. Ne može se sa sigurnošću ustvrditi je li bio svećenik.
Sveti Ante Lerinski, monah. Odgajao ga je sveti Severin, apostol Norika. 482. godine pred provalom barbara, za vrijeme velike seobe naroda, preselio se kao monah iz Norika na Komsko jezero. Uznemirivan čestim posjetima svojih štovatelja, odatle se preselio preko Alpa u Lerins gdje je oko 520. i umro. Isticao se napose poniznošću.
Hercegovački portal
