Ivan Gudelj (59) ponovno istrčava na scenu i nije posrijedi samo balun ni podatak kako je vezni igrač Hajduka sredinom osamdesetih bio jedan od najboljih svjetskih nogometaša.
Suvremenici znaju da usporedba uopće nije pretjerana. Dapače, pred nama se prostire – sav njegov život.
Činjenica da mu je u naponu snage, s 26 godina, bolest prekinula karijeru, od Gudelja je stvorila oličenje izreke kako “život piše romane” i da mu je život istinska – filmska priča. Hollywoodska.
Hepatitis B, žutica zlogukog predznaka, prekinula je karijeru velikana koji se potom – nije predao. Našao je drugi smisao. Koliko god sekvencije filma bile sjetne, tužne, potresne i zacijelo će suze mamiti na obraze, na kraju je ipak – happy end.
O tome govori film “Ivanova igra”, koji će u nedjelju biti premijerno prikazan u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu.
Uzbuđen je
– Uzbuđen sam, i te kako. Prije devet godina moj prijatelj, novinar i publicist, Blaž Duplančić napisao je knjigu o meni, “Hajdučku priču”, i za nju dobio nagradu Hrvatskog zbora novinara.
Ta knjiga i danas ima svoje promocije, a bila je okidač da se o meni snimi i film. Ideju da film režira Tomislav Žaja dao mi je Igor Baković, bivši pročelnik za kulturu Grada Splita. A na film me potaknula Udruga oboljelih od žutice “Hepatos”, čiji sam član i ambasador, na čijem čelu je dr. Tatjana Reić iz Splita.
Tri godine je Žaja pripremao film kako bi prikazao moj život poslije 26. godine, nakon naglog prestanka karijere. Siguran sam da je dojmljiv i emotivan, premda ga nisam pogledao u cijelosti. Samo “trailer” od šest minuta.
Čekam i ja nestrpljivo premijeru. Bit će i mnoštvo uzvanika, vidjet ćete, bit će i iznenađenja. Dvorana splitskog teatra od 600 mjesta bit će pretijesna.
Doći će mnogi?
– Baš mnogi, ali da ne najavljujem baš nikoga. Uzbuđen sam kao da istrčavam opet na neku prevažnu utakmicu – Gudelj je mladenački radostan.
Štošta znamo o vama, idu godine, evo 33 otkako vas je ščepao hepatitis B. U filmu nije poanta o balunu i kako ste golove po blatu zabijali Dnjipru?
– Poanta filma je život. Zamislite mladića od 15 godina koji iz malog sela Zmijavaca dođe u grad Split i velik, ali poseban, klub Hajduk i da mu se snovi ostvaruju do 26. godine.
Kapetan Hajduka i reprezentacije Jugoslavije. I ima ponude velikih klubova. I cijeli svijet je njegov, pomisli. I onda u sekundi izgubi sve. Zbog bolesti.
Zapitaš se kako, zašto, zla sudbina?
– Bio sam u totalnom šoku! Kako dalje?! Htio sam pobjeći u indijanska plemena, htio sam se odseliti u Tibet, sakriti se u izolaciju, ali shvatiš da, gdje god da odeš, od te bolesti ne možeš nikud, zauvijek je nosiš u sebi. A s karijerom je gotovo.
Teško nam je zamisliti se u toj vašoj tijesnoj koži?
– Nije bilo lako, ali sam uspio pronaći put, uz podršku obitelji, a danas su mi mnogi već, nažalost, mrtvi. I tata Marijan i majka Ana i moja supruga Mirjana…
Imam brata Marija i sestru Ljilju, koja je slijepa od rane mladosti. Imam kćerke Ivanu, koja je glumica u Osijeku, i Đanu, koja studira pravo u Splitu, a i djed sam predivnim unučicama, Noemi ima dvije godine, a Greti mjesec i pol.
Snaga obitelji
Snaga obitelji je bila presudna?
– Svakako, i vjera. I prijatelji koji su me bodrili. Izbjegao sam depresiju i negativna razmišljanja, svladao akutno stanje, pomanjkanje apetita, slabost, sav požutiš…
Obilazio sam liječnike, ali i travare, bioenergetičare. Tragao za oporavkom, borio se. S 35 godina sam upisao Kineziološki fakultet, završio ga s 42. Svaki položeni ispit bila mi je posebna radost, a diploma ushićenje kao da sam osvojio najveći trofej. I o tome govori film.
Da kucnemo o drvo, znamo vas kao aktivnog trenera desetljećima, na vama se ne vide tragovi bolesti?
– A da pogledate moju krvnu sliku?! Bolest je teška i podmukla, upalni proces na jetri. Doduše, zadnjih godina je i krvna slika sasvim solidna jer pobjeđujem svoje stanje, discipliniran sam. Ni kapi alkohola nikad. Cigarete, gazirano, kave, to ne postoji.
Regula maksimalna. Volim govoriti o svome životu i potaknuti kod bolesnika optimizam. Bolesnici su stigmatizirani, emotivno i socijalno izolirani u društvu. Imam puno strpljenja naći se s mnogima i savjetovati ih. Održao sam razna predavanja u srednjim školama u Splitu, Osijeku, Đakovu, Velikoj Gorici, a i među oboljelima od žutice.
Mnogi su od mene imali bolje nalaze, ali su bili u lošijem psihičkom stanju. Mojom otvorenošću bez zadrške dajem potporu. Nađeš u životu drugi put, uz duhovnu pozitivnost i vjeru.
Na svoj način ste i prorok?
– Priče poput moje mogu pomoći mladim ljudima, depresivnima, bolesnicima. Poručujem i da se svako dijete cijepi protiv hepatitisa. Kad si mlad, misliš da ti se ništa ružno ne može dogoditi. Nakon 26., u mojoj drugoj priči ja sam postao trener, a radim i danas s djecom.
Na svima nama koji radimo kao učitelji jest da mlade učimo životnom putu, da postanu stupovi društva u duhu prijateljstva, iskrenosti, poštenja, odlučnosti, međusobnog uvažavanja i poštovanja, nesebičnosti, velikodušnosti i ljubavi!
U trenu nam se Gudelj učinio kao propovjednik, dok sve to nabraja, a ne trener mladih, područni instruktor HNS-a za Središte Split.
Nego, jedva čekamo da i sami vidimo “Ivanovu igru”…
UEFA je glavni partner
Tomislav Žaja (52), redatelj iz Zagreba, otac je filma o Gudelju “Ivanova igra”.
– To je biografski dokumentarac koji traje 52 minute, nastao uz potporu HAVC-a i UEFA-e, koja je u biti glavni partner filma. Naravno da je predsjednik Aleksander Čeferin sve to odobrio! Samim time što je UEFA glavni partner, film će biti prikazivan i na UEFA TV-u, uz nastupe na domaćim i međunarodnim festivalima dokumentarnog filma, te na televizijskim postajama u Hrvatskoj, u regiji i u inozemstvu – kaže Žaja.
– Snimali smo film oko tri godine, u nekoliko zemalja, e da bismo pronašli mnoge svjedoke vremena, Ivanove suigrače, trenere, novinare i tako ispričali tu njegovu nevjerojatnu životnu priču – dodaje redatelj.
– Ivana sam kao klinac gledao na utakmicama, oduševljavala je ta njegova Hajdukova generacija koja se naslonila na zlatnu… Igrao je i s Jerkovićem i sa Šurjakom. Film ima puno emocija, i sportskih i životnih. Nije klasičan sportski dokumentarac, sugovornici govore iz druge perspektive, o životu, privatnim i intimnim stvarima. O zbivanjima s “backstagea”, iza kulisa.
Čini mi se strašno zanimljiv širokoj publici. Svidjet će se i onima koji ne prate nogomet izbliza. Prava je životna priča.
Žaja je, inače, snimio više od 50 dokumentaraca koji su prikazivani na raznim festivalima i televizijama po svijetu. Diplomirao je na Filmskoj akademiji u Pragu i magistrirao je dokumentaristiku.
Piše: Slaven Alfirević
