Naslovnica Crkva Božićni običaji u duvanjskom kraju

Božićni običaji u duvanjskom kraju

Lani sam pisao o našim božićnim običajima, pa sam neke izostavio jer ih se nisam bio sjetio, pak ovim sada dopunjavam naše duvanjske božićne običaje.

Na Badnju večer davne tisuću devesto šezdeset i neke godine, u duvanjskom selu Borčanu, koje je podno brda Liba na kojem je u davna vremena bila prijestolnica ilirsokg plemena Dalmata – Deminij, gdje je održan i prvi skup Hrvata, Duvanjski sabor 753. godine, nedaleko od Vran planine i visoke Čvrsnice, moj stričević Bože, njegova kćerkica Ljuba i ja ušli smo u pojatu među ovce i nudili ovcama žito, beskvasni kruh i vino. Živjeli smo u zajednici sa stričevićima Božom i Mijom.

Ovce su se otimale za kruh i žito, a kad bi koja dotakla vino u posudi, otresla bi glavom i udaljila se od mene. Dok smo to davali ovcama Bože je molio vjerovanje i jednu prigodnu molitvu, koju sam nažalost zaboravio. Nikad nisam saznao zašto smo to činili i što znači to u svetu Badnju večer, uoči Božića, ući u štalu među ovce, moliti i davati ovcama žita, kruha i vina. To su činili svi u našemu selu koji su imali ovce.

Toga više, nažalost nema, kao što polako odumiru naši božićni običaji. Mi koji živimo u gradovima, idemo na polnoćku i objedujemo u krugu obitelji i to je sve. Samo u Velikoj Gorici kod Zagreba, kako čujem, gdje žive doseljenici iz Borčana, Omolja, Lipe, Mandina Sela i Crvenica, drže se naših starih božićnih običaja. Idu od kuće do kuće i čestitaju isto onako kako su radili njihovi stari. Čuo sam da to čine i naši ljudi koji žive u Melbournu. U dalekoj Australiji, naše Čoline na Božić zapjevaju gange. Žive svi u jednom kvartu, kuća do kuće Borčanci, Kongorani, Lečićani, Vedašićani, Brišnjičani, Mrkodoljani, Lipljani, Koljani, Omoljani…

Bili su lijepi božićni običaju u mom rodnom selu Borčanu. Mislim da su slični i u ostalim selima oko Duvanjske doline, pa i tamo preko Privale, ili tamo preko Paklina do rodnog mjesta velikog poliglote i sveca svetog Jeronima.

Kad se sjetim onih davnih zimskih, božićnih dana, obuzme me čudesna lijepa nostalgija, pa iskrsavaju iz rabljena vremena slike neumrle i, odjednom u duhu ugledam ljude i konje kako idu iz Hercegovine putom Studenih vrila do našega sela. Na svakom konju vino i rakija. S desne strane u ovnovu miju crno vino, s live strane bilo vino, a u antrešelju rakija u ovčijem miju. Do birtije Pile Petrica dolazili su pojedinačno, a odatle, kad bi se tu najili i nakitili vina i rakije, išli su u grupama u koloni po desetak – dvajest njih. Mi smo gledali iz strane, pa kad bi ih ugledali, letili smo im ususret i tamo di bi ih srili, bili smo darivani suvim smokvama, orošcima, bajamima… Kad mi je ćaća stavio oko vrata ogrlicu od smokava, radosti mojoj nije bilo kraja.

Sela gore od pisme i veselja

Čula se ganga, vriska i kiridžinsko pivanje (to je kad pojedinac stavi prst u uvo i sam piva) dok su prolazili pokraj Glizića mlina, pa ispod sela Seonice i Omolja do Borčana. Činilo se tada da sela gore od pisme i veselja. Kroz rodno moje selo Borčane osipali su se i zastajali svaki ispred svoje kuće, rastovarali konje i nazdravljali ukućanima što su se sritno vratili iz pića. Upravo tako, govorili su iđemo u piće, iđu naši iz pića. To se događalo desetak-petnaest dana prije Božića. Da su prije odlazili u piće, pitanje je bili išta ostalo do Božića. U našemu selu pilo se vino i rakija samo za božićne blagdane.

Uoči samoga Božića čistile se i uređivale kuće. Svačija kuća bila je dobro oribana, očišćena, svaka stvar stavljena na svoje misto. Tih dana išlo se na ispovijed u Kongoru. Za Božić svak je se ispovidio i pričestio. Oni koji nisu mogli ići do crkve, dolazio je fratar i ispovido ih u kućama. Dok je fratar ipovjedo bolesna ili nemoćna u kući, ukućani su izišli iz kuće. Kad bi ispovidio, fratar bi povirio s vrata i ukućani su ulazili u kuću.

Na badnji dan, ćaća bi otpilo tri drveta kao da će ih ložit. To su bili badnjaci. Na deblji kraj badnjaka, usiko bi križ i na večer unosio ih u kuću, stavljo u vatru na ognjišću i molio Virovanje sam, a Oče naš, Zdravo Mariju i Slava Ocu sa svima nama okupljenim oko vatre i badnjaka.

Molili smo krunicu dok su badnjaci gorili, pa kad su dogorili do glavnje, ćaća ih je vadio iz vatre i zaprećavo u lug na ognjišću. Dok je badnjake vadio iz vatre i zapretavao u lug, tako kao da ih od nekoga sakriva, molio je molitvu, koju sam nažalost zaboravio. Tako mi je krivo što sam tu ćaćinu molitvu zaboravio, a znao sam je napamet kad sam bio mali.

Nakon badnjaka ćaća odlazi u pojetu i donosi slamu u vrići i prostirao po podu naše kuće. Mi smo dica, nas petero, valjali se po toj slami, igrali se, poskakivali oko šporeta i klupa isto onako kako su činili janjci na livadi oko stećaka kad sam ih čuvo. Silno smo se radovali toj slamici, koju je ćaća razbacao po kući i molio je dok je to radio. Kad je slamu prostirao po kući molio je drugo molitvu. I tu sam zaboravio. Tu noć malo je tko zaspao. Molili smo krunice i pjevali božićne pisme. Potkraj noći odlazili smo u crkvu na misu. Nije to bila ponoćka. Zapravo bila je to zornica. Ponoćku su nam zabranili komunisti, o sebi se oni zabavili, govorio je moj did. Misa bi završila u svanuće. Poslije mise, misari bi pjevali od crkve do našega sela. Išli su u grupicama i orili gangu i muške i ženske. Muški su išli posebno i pjevali gangu i božićne pisme, (a i one zabranjene, kao što je bila Lipa naša, Oj ti Vilo Velebita…), žene također posebno i pjevale žensku gangu i božićne pisme. Bože, da mi je to sada čuti i vidjeti ovoga Božića 2019. godine. Minulo je pedeset i više godina kad sam zadnji put slušao kao dječak naše Čoline kako su pjevali tako lijepu i milozvučnu gangu i božićne pisme, da mi se, nakon toliko godina pričinja, da negdje u dubini mene odzvanjaju Matine riči:

Ide Božić idu sveti dani i blagdani,

Gospe naša od  bezbožni nas brani…

Niko nije pjevao tako dobro gangu i božićne pisme kao naše Čoline, Mate Ćikešin, Baja i Goko Ivanov i Škutur i Ika Dragića, Krešo i Bođe Dedin…. Kažem išli su u grupicama po nekoliko njih i pivali sve do Komlenove kuće, koja je bila na početku sela, mala, pa sam se čudio kako onako visoki ljudi u njoj žive i spavaju, kako su bili visoki i stasiti Komlenovi sinovi. Ta kuća bila je tako niska, uska i malo, jednim krajem u brdo zabodena. Nije ona bila sama takva. Bilo je još takvih kućica u našemu selu Borčanu, a kako je bilo u drugim selima oko duvanjskog polja, znam i neću reći, jerbo bi ispalo da ne govorim lipo o našim starima, koji su živili u potleušicama i samo za božićne blagdane pošteno se najili i napili.

Mirenje i oprost na Božić

E sad dolazi ono što je bilo nalipše i načudesnije na sam dan Božića. Misari su išli su od kuće do kuće, s vrata podravljali domaćina: Doboro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo, a domaćin je odgovarao:  I s tobom Bog dao zajedno. Neki su dodavali tom pozdravu, mlado lito i Novu godinu, a domaćin je jednako odgovarao i s tobom zajedno ako je netko sam, a ako ih je više i s vami zajedno. Tada su se rukovali i jedan drugom pružali ruku pomirenja. Mirili su se na Božić svi oni koji su bili u zavadi, opraštali jedni drugima uvrede i nepravde, koje su preko godine počinili. A ima li su što i opraštati, jer su se znali posvađati. Gotovo da nije prošla nijedan tjedan, da se netko s nekim nije posvađao. Svađe su izbijale u većini slučajeva zbog djece ili blaga koje bi otišlo u šćetu, a malo žešće bile se kad je netko nekom odorao od mrginja ili otkosio od prokosa. Žene su se češće svađale, muški rjeđe. U tim svađama vrcale su psovke, kletve, rugalice, doskočice… Moja mater samo je izgubila svađu od strine Papuše, a od ostalih žena niko je nije nadsvađo. Nikad nije prva započela, pa kad je neko zapovrno, nije se dala tako lako moja mater Anđa, kćerka Đile Martinovića i nevista guslara mog dida Mije zvanog Mijuša, pokoj joj duši njezinoj, nas desetero donijela je na svijet i u život. Kako je teško živjela, dovoljno je reći da je išla po vodu na mrkodoljsko vrilo u polju, kad bi presušio bunar u našemu selu. Trebalo je toliko dicu podići na noge, odranit i od svakog zla odbranit. Takve su bile naše majke Borčanke i Duvanjke. Gotvo svaka je rodila osmero, desetero i više dice.

Na Božić su sve brisali opraštajući jedni drugima. Naravno, to su žene činile na ispovjedi, jer ženskadija nije išla po kućama, samo muškadija. Na siniji ili stolu, kako gdje, bilo je pršuta, pečenice, sir, kolači, orošaka, lišnjaka, suvi šljiva i rakija. I tako iz kuće u kuću, sve do nakraj sela, od Čolina, preko Majića, Matića, Dočana, Brižana, Đilića, Lilića do Kneževića kuća. Mi djeca smo išli po nekoliko nas, najčešće po trojica po kućama i čestitali. Grabili smo sa stolova samo slatko, kolače, smokve, oroške, bajame, lišnjake. Bome smo znali koji orošak, bajam ili lišnjak stavit u džep i usput do druge kuće rskat ili tući kamenom, pogotovu tvrde bajame.

Čestitanje i hodanje kroz selo, trajalo je do podne, kad se svak povlačio u svoju kuću i u krugu obitelji ručavo. Božićni ručak je bio nešto posebno. Bit ću iskren i priznati, da se nikad nije tako dobro jelo kao na Božić. Ručavali smo pršut, pečnicu, kobasice, krvavice, kiseli kupus, suhu bravetinu i slaninu, pa pitu krumpiraču i kolače, koje je mater spravila za božićne blagdane. Bili su to neka vrsta medenjaka. Prije ručka ćaća je molio i palio tri sviće, koje su virile iz žita. Dok je palio prije ručavanja prve dvi svijeća, ćaća je molio Boga da polje dobro rodi i da nas Bog oslobodi rata, glada, svakog zla i nevolje. To je govorio dok je palio prvu i drugu sviću, a kad je palio treću zavapio bi: Bože, oće li na proliće doć slobodna Rvacka.

Igranje kola na Momića gumnu

Poslije ručka, kad se malo odmorilo i jelo sleglo kako dolikuje tom danu blagdanu, išlo se na sred sela, na Momića guvno i tamo su momci i cure igrali kolo, pjevali gange i božićne pisme, a postrani su stajali stariji i gledali ko će s kim za ruku i tko će koga zamiriti i oženit ili udat. Momci su na njivi do guvna bacali kamena s ramena i pjevali gangu. Dok su cure kolo igrale uz usnu harmaniku, poskakvale su šutke, a kad bi prestala svirka, pjevale su i prepjevavale momcima. Igra na gumnu, pjesma i veselje trajala je sve do mraka. Kad se smračilo svak je odlazio svojoj kući. Dan je završavao pozdravom Gospi, krunicom i večerom. Sutradan, na Stipandan išlo se čestitati imendan onima koji su imali ime Stipe. Na Ivanjdan onima koji su imali ime Ivan. Može se reći da je bio običaj slaviti imendan samo onima koji su imali imena Ivan i Stipan. Treći dan Božića, na mladece bilo je slavlje za djecu. Djeci su darivani slatkišima od roditelja, dida i bake, već tko je koga imao. Zaboravio sam reći, a to je jako bilo tada važno, da smo na Stipandan poslije mise išli na ručak u Kongoru rodbini i prijateljima, a oni su nama dolazili na ručak na Novu godinu, poslije mise

na našemu groblju. Tada, na Novu godinu, poslije mise, bacali su momci kamena s ramena i tko je taj dan odbacio najdalje, kontao se kao najbolji momak. Ponad našega borčanskog groblja bacali su kamena momci i iz drugih sela, jer su na misu taj dan dolazili i iz drugih župa, iz sela Omolja, Seonice, Crvenica, Bukovice, Mrkodola i Brišnika. Iz tri župe dolazili su momci i cure na misu, koju je pratar govorio u našem groblju. Mom stričeviću Ivanu, zvanom Korizma nitko nije odbacio dok je bacao, a kad je ušao u godine, najdalje je bacao Mate Čolina zvani Baja, koji živi s obitelji u Australiji. Žestotko su se gonili jedne nove godine Korizma, Zrinušić iz Bukovice i Joskanović iz Mandina Sela. Odbacio je Korizma.

Na kraju valja reći ono što je otišlo u zaborav, da su odsvakle dolazili svojim kućama i božićkovali, kako se to kaže. Toga više, nažalost nema, kao što polako odumiru naši božićni običaji. Mi koji živimo u gradovima, idemo na polnoćku i objedujemo u krugu obitelji i to je sve. Samo u Velikoj Gorici kod Zagreba, kako čujem, gdje žive doseljenici iz Borčana, Omolja, Lipe, Mandina Sela i Crvenica, drže se naši starih božićnih običaja. Idu od kuće do kuće i čestitaju isto onako kako su radili njihovi stari. Čuo sam da to čine i naši ljudi koji žive u Melbournu. U dalekoj Australiji, naše Čoline na Božić zapjevaju gange. Žive svi u jednom kvartu, kuća do kuće Borčanci, Kongorani, Lečićani, Vedašićani, Brišnjičani, Mrkodoljani, Omoljani…

Dragi moji ja ću po našu starinsku čestitati vam Božić i Novu godinu, a to se govorilo ovako:

Dobro ti došo Božić, sveto porođenje Isusovo, mlado lito i Nova godina!

 

Ante Matić – Borčanac