Upravo priča koju je otvorio Frano Martinčević pokazuje koliko se javni prostor Bosne i Hercegovine istanjio.
Nije presudno čak ni hoće li se svi složiti s njegovim zaključkom. U živom društvu ovakav istup morao bi izazvati reakciju. Povjesničari bi provjeravali dokumente, Islamska zajednica branila ili preispitivala naziv nagrade, antifašističke udruge objašnjavale vlastite kriterije, OHR odgovarao na pitanje dosljednosti, a kolumnisti iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke ulazili u spor oko odnosa prema prošlosti.
Jedni bi tvrdili da je presuda iz 1945. nastala u političkom sustavu čije dokumente treba čitati kritički. Drugi bi podsjećali da pripadnost Waffen-SS-u nije bezazlena biografska fusnota. Treći bi razlikovali kasniji teološki ili pedagoški rad od ratnog djelovanja. Četvrti bi pitali može li osoba s takvom biografijom biti javni uzor, čak i kada njezin život nije moguće svesti samo na jednu epizodu.
Sve bi to bila legitimna polemika.
Problem današnje Bosne i Hercegovine nije samo u tome što nema konačnog odgovora. Problem je što više nema ni ozbiljne potrebe da se odgovor traži.
Tekst se objavi, nekoliko ljudi ga podijeli, protivnici možda zalijepe etiketu autoru, saveznici odobre glavom i događaj nakon jednoga dana potone u algoritamsku močvaru. Institucije šute jer znaju da ih šutnja ništa ne košta. Mediji ne otvaraju raspravu jer nemaju urednike, novac, znanje ili volju da nekoliko dana prate istu temu. Autori iz drugih nacionalnih prostora ne reagiraju jer više ne prate jedni druge, osim kada im treba zgodan primjer za potvrdu vlastite politike.
Tako javnost prestaje biti javnost.
Frano Martinčević ne postavlja nevažno pitanje. On pita vrijedi li isti antifašistički kriterij za sve. To bi u iole živom društvu bilo pitanje koje prelazi nacionalne i političke granice. Ne zato da bi svi prihvatili njegovu argumentaciju, nego zato što se tiče općeg načela: mogu li institucije osuđivati fašističku simboliku kod drugih, a istodobno vlastite povijesno kompromitirane osobe pretvarati u pedagoške uzore?
Bosna i Hercegovina danas na takvo pitanje uglavnom ne odgovara.
Sarajevski javni prostor teško će ga otvoriti jer dolazi iz hrvatskog političkog i medijskog kruga, pa se već unaprijed sumnja u motiv. Hrvatski prostor tekst će često prihvatiti kao još jedan dokaz dvostrukih mjerila, ali ga neće nužno razviti u ozbiljno povijesno i moralno pitanje. U Republici Srpskoj tema će, ako se uopće pojavi, poslužiti za potvrdu već gotove slike o drugima, bez ikakve namjere da se isti kriterij primijeni na vlastite kolaboracioniste.
Svaki prostor uzme ono što mu politički odgovara, a odbaci ono što bi ga prisililo na samokritiku.
To je konačni oblik bosanskohercegovačke medijske autarhije. Više ne postoje tri strane koje se svađaju oko zajedničkog problema. Postoje tri zatvorena prostora koja isti događaj koriste za tri zasebna monologa.
Nekada bi upravo ovakva tema proizvela deset tekstova. Jedan autor iz Sarajeva odgovorio bi Martinčeviću, netko iz Mostara branio bi njegovu tezu, povjesničar iz Tuzle osporio bi način čitanja presude, a urednik iz Banje Luke prenio bi raspravu iz vlastitih razloga. Televizije bi tražile sugovornike. Polemika bi možda bila bučna, nepravedna i puna taštine, ali bi ljudi iz različitih dijelova zemlje barem govorili jedni drugima.
Danas se uglavnom govori vlastitom plemenu.
Zato je šutnja oko ovakvih istupa mnogo veći problem od jedne nagrade, jednoga imena ili jedne povijesne presude. Ona pokazuje da je zemlja izgubila mehanizam kojim svoje prijepore pretvara u javnu raspravu.
Kada taj mehanizam nestane, ne dobiva se mirnije društvo. Dobiva se otupljeno društvo.
U njemu sporna imena ostaju na nagradama, ulicama, školama i manifestacijama, ne zato što je njihova povijest razjašnjena, nego zato što više nema dovoljno ljudi, medija i institucija koje bi bile spremne podnijeti napor rasprave. Sve ostaje ondje gdje je postavljeno, poput spomenika općoj lijenosti i političkoj koristi.
To je ono što depopulacija i pad kulturne produkcije rade javnom prostoru. Ne uklanjaju samo publiku. Uklanjaju urednike koji bi prepoznali temu, autore koji bi je razvili, stručnjake koji bi je kontekstualizirali i građane koji bi pratili odgovor.
Na kraju zemlja još ima portale, televizije i društvene mreže, ali više nema razgovor.
I možda je upravo to najveći dokaz da Bosna i Hercegovina postaje civilizacijska čekaonica: ni pitanje o tome treba li pedagoška nagrada nositi ime imama jedne SS divizije više nije dovoljno da probudi društvo. Samo nakratko prođe zaslonom, a zatim nestane između oglasa, nesreće, vremenske prognoze i novog nacionalnog skandala.
Država formalno postoji.
Javnost je već otišla.
Autor: Poskok.info
