Naslovnica Kultura Razgovor Vinka Nikolića sa književnikom dr. Zvonimirom Remetom – Obitelj je moj...

Razgovor Vinka Nikolića sa književnikom dr. Zvonimirom Remetom – Obitelj je moj krug stvaranja!

Na Neretvu je je sišao mrak pa se pod mostom crnila, smirena i pospana, a šetalište nad njom živjelo je svojim bučnim večernjim životom.

Doskora se upeo mjesec i obilno niz brdo se izlila jaka i žuta mjesečina. Duša mi je bila zanesena i smirena, i upijala ovu ljepotu izvan vremena i stvarnosti.

U tom sam pjesničkom inscenariju ljetne noći i neke privlačive poezije upoznao sam hrvatskog romanopisca Zvonimira Remetu. Nastup mu je jednostavan i nenametljiv. Glas ugodan i topao. Gospodin književnik kojega slava pokvarila nije. Mostarci su se čudili  kad su u novinama ugledali njegovu sliku, da je on taj pisac. Jer književnički ne “afektira”, posve je naravan i jednostavan, svakome pristupačan. Nema nikakvih boemskih navika. Ne boluje od veličine. Zbog toga se odmah među nama razvio iskren i srdačan razgovor o različitim pitanjima naše hrvatske sadašnjice.

– Divna je noć!

– Divna.

– Mjesečina bi se mogla rezati; tako je debela, gusta.

– Da, kao u Dalmaciji, kao na moru. Divna je ova noć!

Noć je zakoračila k ponoći i šetači su nestajali u sjenama kuća. Neizmjerne, zlatne oči gledale su s nebesa. Prije nego će otkucati redarstveni sat, mi smo se rastali.

– Doći ću ujutro k Vama , da porazgovaramo. Laku noć!

– Možete, rado, vidjet ćemo se. Laku noć .

Sutradan smo se ujutro sastali u Velikoj katoličkoj župi, skriveni od nepoželjnog društva. Sklonili smo se u sobu fra Nevenka. Ugodna mala soba, bijela i čista. Sa zida nas je iz zlatnog okvira promatrao svojim dubokim i prodornim pogledom Poglavnik. Na stolu u boci stajala je šljivovica s dvije čaše. Nekoliko krušaka, žutih i zrelih, na bijelom tanjuru. Sjeli smo jedan do drugoga i povedosmo prijateljski razgovor o svemu i svačemu, a ja sam s vremena na vrijeme ponešto bilježio.

– Ali nemojte to dati u novine. Ja to ne volim, – skromno će Zvonimir Remeta, a plave se oči još jače zaplave i zapjevaju o jednoj rijetkoj dobroti.

– Nikada ne čitam svoje već tiskano djelo, jer sam nad njim posve nezadovoljan. Ja ih ne čitam jer se plašim vlastite kritike koja je puno stroža nego tuđa. Kada pošaljem rukopis nekom uredništvu svjestan sam svojih nedostataka. Vidim manjkavosti, stil mi se čini tvrd, i želim se riješiti svega.

– Zanimaju li Vas kritike o Vašim djelima?

– Interesira me što drugi sude o mojim djelima. Samo, nažalost, nema prave kritičnosti. To je, uglavnom prepričavanje. Iznose samo dobre strane, a ja bi želio čuti o manama, da ih ispravim. Moje veze sa svijetom su vrlo slabe. Ja obično iz novina saznam da je izašlo neko moje djelo. Ne znam što je s mojom ” Sentimentalnom reportažom”(dok sam se vratio iz Mostara, djelo je već bilo u zagrebačkim izlozima – VN )

– Pišete li što novo?

– Malo. Sada upravo dovršavam jednu novelu za Napredak. Osim toga u meni klije jedan novi roman, no još je daleko od pisanja.

– Naš je razgovor prekinula sirena. Doskora se sa zvonika javila i zvonjava. Uzbuna. Mi užurbanim korakom prolazimo uz brdo, sklanjamo se u kamenu iskopano sklonište i nastavljamo nevezani razgovor.

– Koje pisce najviše volite, čitate?

– Hamsuna. On mi je najdraži pisac. Posebno mi se sviđa njegov način prikazivanja. Ne slažem se s njegovom erotičnosti, ali ga volim i čitam kao poslasticu. Osim Hamsuna volim i cijenim Mauriaca i Jammesa.

– Od domaćih?

 – Volim pjesnika Šopa. Sada manje čitam. Prezaposlen sam. Znate, ja imam knjiga koje od 6. razreda spremam za čitanje ali do sad nisam stigao.

– Možete li uz današnje prilike pisati?

– Mogu, što se tiče samog rata. Ja sam, npr. najljepše stranice svoga romana “Tako svršava” napisao u najkritičnije vrijeme.

– Kako gledate na odnos književnosti i suvremenog zbivanja?

– Život piše velike događaje, dostojne velikih pera, samo treba čekati s pisanjem o tome, da to ne bi  ispala reportaža. Treba čekati, dok se pojedini događaji budu mogli uklopiti u mirno zbivanje. Svi ovi veliki događaji oko nas … nastavlja Remeta, posebno obnova Države i borba za njezino očuvanje i izgradnju, veličanstveni je sadržaj za romane, ali to je za pisca tipa Nehajev. Za ovo je pripovjedanje dobar Budak.

– Odnos i dužnost književnika prema svom narodu?

– Ja ću samo naglasiti jednu važnu činjenicu, a ta je; Današnji nezapamćeni procvat hrvatske književnosti mogla je omogućiti samo narodna NDH. To bi već, da i nije drugih razloga, trebala biti dovoljna motivacija za svakog kulturnog Hrvata, da se svom dušom založi u obrani i izgradnji naše Države!

– Imate li nacrta za budućnost?

– Naravno, puno. Ja vidim kako se po čitavoj Hrvatskoj unatoč snažnom neprijateljskom razaranju stvara i radi … i onda se sramim što sam ja tako malo stvorio. Sada je teško pisati  ali vjerujem da će ubrzo doći vrijeme sveopćeg stvaranja u voljenoj nam Državi koju smo toliko dugo sanjali. Sada treba stvarati tek toliko da ne zaboravimo stvarati.

Čekam subotu. Tada odlazim k obitelji u Veliki Prolog, blizu Vrgorca. Tamo se duhovno i tjelesno odmorim, osvježim i osnažim. Tamo su mi supruga Bosiljka i dva moja sinčića, Marijo i Josip.

Obitelj je moj krug stvaranja. Nedostaju mi. Istina, dječica su razigrana, skakuću i počupaju se kao vrapčići, ali mi manjkaju za rad, pa ne mogu, ne mogu …

Upravo se sa zvonika javilo veliko zvono. Podne je. Sunce gori na kršu. Cvrčci pjevaju podnevni koncert. Ja sam se oprostio s hrvatskim književnikom Zvonimirom Remetom s radošću nad ovim susretom.

 

Portal dnevnih novosti