Nitko ne smije biti isključen. Tako glasi glavna teza “Dokumenta kontinentalne faze”, koji je potkraj prošloga tjedna objavljen u Vatikanu, a sadrži glavne smjerove sinodalnog puta koji je točno prije godinu dana pokrenuo papa Franjo.
Naime, prema pisanju Darka Pavičića, jednog od najboljih novinara i kolumnista za vjerska pitanja na ovim prostorima, iz mjesnih crkava diljem svijeta stigla su u Vatikan razmišljanja i prijedlozi, koje je posebna komisija sažela na 45 stranica, a Vatikan ga u ovome trenutku sinodalnog hoda predstavlja kao “referentni okvir” za sve što će se ubuduće zbivati na putu koji je zacrtao papa Franjo.
Reakcija, zacijelo, neće nedostajati. Naime, sami sastavljači dokumenta priznaju kako je on odraz niza napetosti, kojih se ne treba bojati. Jer sažeci pristigli iz biskupskih konferencija otkrivaju kako su mnoge zajednice sinodalnost shvatile kao poziv na slušanje onih koji se osjećaju izopćenima iz Crkve.
A onih koji se osjećaju ocrnjenima, zapostavljenima i neshvaćenima je, kako se tvrdi, mnogo. Ponajprije žena i mladih koji ne osjećaju da su priznati njihovi darovi i sposobnosti. Jedna od bolnih točaka koja se otkriva, primjerice, život je bivših svećenika, koji su napustili službu kako bi se vjenčali jer “nisu uspjeli u obećanju celibata”. Za njih se traži “naglašeniji dijalog i gostoljubiviji prostor”, kao i za njihove bračne partnere i djecu, koji su “u opasnosti od trpljenja ozbiljne nepravde i diskriminacije”.
Koplja će se lomiti sigurno oko dijela koji govori o prihvatu homoseksualnih osoba te razvedenih i ponovno vjenčanih, zatim samohranih roditelja te ljudi koji žive u poligamnom braku. “Ljudi traže da Crkva bude utočište za ranjene i pognute, a ne institucija za savršene”, stoji u prilogu iz SAD-a, dok iz južne Afrike pišu kako “teme poput učenja Crkve o pobačaju, kontracepciji i prijelazu u novi brak, mogućnosti pristupanja pričesti, homoseksualnosti, ljudima LGBTQIA+, pokrenute su u svim biskupijama i pojavila su se različita stajališta te nije moguće formulirati konačan stav ni o jednom od ovih pitanja”. Posebno su poglavlje teme o ulozi žena u Crkvi, koje žele da ih se “vrednuje prije svega kao krštene osobe i članice Božjeg naroda s jednakim dostojanstvom”.
Pavičić piše i da će biti zanimljivo vidjeti i kada krenu objave naših biskupija o sinodalnim temama. Zasad je to učinila samo Hvarska biskupija, a najavila Riječka nadbiskupija. Ostale čekamo.
Ugledni novinar nije se doticao Mostarsko-duvanjske biskupije koja je također morala poslati izvješće i ‘Hercegovačkog slučaja’, ali zasigurno će puno toga ovisiti od Petra Palića, hercegovačkog biskupa koji nešto više od dvije godine drži poluge vlasti, moći i odlučivanja u svojim rukama.
On dosad nijednom gestom nije pokazao želju da završi desetljeća kažnjavanja i otimanja u kojima su prednjačili blagopokojni Petar Čule i Pavao Žanić, a koji su se pokajali zbog svojih djela pred kraj života, a Ratko Perić je ipak bio najgori od svih.
U službi je ostavljao neke svećenike koji su izazivali sablazan kod naroda, dok je one koji su se borili protiv nepravde i bezakonja kažnjavao izgonom iz reda. Cilj mu je bio te svećenike svesti na laički status u doba Pape Benedikta XVI, međutim Papa i njegova administracija na to nisu pristali.
Palić je imao dovoljno vremena da čuje glas vjernika iako nije htio doći u sporne župe koje njegov Ordinarijat želi prisvojiti na temelju dokumenta utemeljenog na laži.
Međutim, nadat ćemo se se da je Palić čuo Božji glas kojemu je stalo isključivo do spasenja duša i da će uskoro pokrenuti procese na zadovoljstvo cjelokupne Crkve u Hercegovini. Papa pak to potiče, piše Grude.com.
A očito i biskupi izvan Hercegovine jer gore vidimo za koga se sve ti biskupi zauzimaju, za sve izopćene pa čak i one koji više nisu svećenici, koji imaju obitelji, one koji su zastranili u životu…
A hercegovačkim fratrima hercegovački biskupi kao grijeh tovare to što su ostali slijediti Kristov nauk i boriti se za svetu vjeru, ostajući uvijek s narodom… žalosno da žalosnije ne može biti…
