I dalje nam je težnja tražiti do posljednjeg nestalog u Republici Hrvatskoj, a njihovoj djeci pružiti svu podršku, poručio je ministar obrane Republike Hrvatske Mario Banožić.
Izaslanik predsjednika Vlade RH ministar obrane Mario Banožić sudjelovao je u nedjelju 20. studenoga 2022. na komemorativnom programu povodom 31. godišnjice stradanja hrvatskog stanovništva na Ovčari, koji je održan u organizaciji Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata u sklopu obilježavanja Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991.
Ovogodišnji 15. mimohod pod nazivom “Vi ste naš ponos – mi smo Vaša snaga” te komemorativni program “Ovčara – vječna rana” održani su u spomen na sve ubijene civile, hrvatske branitelje i medicinsko osoblje odvedeno iz vukovarske ratne bolnice, koji su stradali na Ovčari na današnji dan, 20. studenoga 1991. godine, te za sve još uvijek nestale osobe, koje brojne obitelji traže i nakon 31 godinu.
Ministar Banožić izrazio je podršku djeci ubijenih i nestalih hrvatskih branitelja zahvalivši im što su i dalje uporni u svom traganju. “To je obaveza svih nas. I zato će Vlada RH nastaviti ustrajno raditi na pronalasku svih nestalih osoba iz Domovinskog rata” rekao je Banožić istaknuvši da Ministarstvo hrvatskih branitelja intenzivno provodi aktivnosti u potrazi za nestalim osobama u Domovinskom ratu te intenzivno radi na svim potencijalnim lokacijama o kojima dobije određena saznanja.
“Hrvatska vojska također sudjeluje u tim aktivnostima te uz pomoć svoje mehanizacije ulaže znatne napore kako bi se što prije provjerile sve moguće lokacije. I dalje nam je težnja tražiti do posljednjeg nestalog u Republici Hrvatskoj, a djeci pružiti svu podršku u daljnjem razvoju i radu, u njihovom životu te da što prije pronađu svoje najmilije” poručio je ministar Banožić.
Komemorativni program je započeo okupljanjem na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, molitvom kod centralnog križa te formiranjem kolone koja je nakon 9 kilometara stigla do mjesta masovne grobnice Ovčara, gdje su položeni vijenci i zapaljene svijeće. Sveta misa za sve poginule i nestale hrvatske branitelje i civile – žrtve Ovčare održana je u crkvi Sv. Filipa i Jakova u Vukovaru.
“Noćas smo ih do jedan ujutro ubijali. Joj da si čuo kako cvile”
Na farmi Ovčara u noći s 20. na 21. studenoga 1991. zbio se stravičan masakr – vrhunac četničkog pira. Najmlađoj ubijenoj osobi bilo je 16 godina, a najstarijoj 76.
JNA je zauzela bolnicu u Vukovaru 19.studenog. Suprotno dogovoru o predaji, na užas bolničkog osoblja, vojska je ušla u bolnicu prije predstavnika Međunarodnog crvenog križa te su započeli sa evakuacijom oko 450 civila, bolesnika, ranjenika te manje skupine pripadnika ZNG-a, koji su se tu sklonili.
Nakon ispitivanja i odabira majora Šljivančanina, 20. studenog ujutro u sedam vojnih autobusa ukrcano je oko tri stotine ljudi i odvezeno na farmu Ovčara. Tamo ih je dočekao špalir vojnika, dobrovoljaca i Arkanovih paravojnika koji su uh zvjerski premlaćivali, oduzevši im sve vrjednije stvari i novac. Svi su zatočeni u hangar za poljoprivredne strojeve. Uslijedila su nova ispitivanja i mučenja. S prvim sumrakom, po nalogu majora Šljivančanina izdvojen je Siniša Glavašević, novinar Radio Vukovara i Jean- Michel Nicolier, teško ranjeni Francuz, koji se dragovoljno priključio ZNG-u. Odvezeni su do ribnjaka Grabova gdje su ih ubili vojnici specijalne satnije Prve mehanizirane gardijske brigade JNA, pod zapovjedništvom kapetana Miroslava Radića.
Nakon njih došao je red na ostale. U vremenu od 18 sati do 1 sat poslije ponoći, u grupama po dvadeset dovoženi su kamionom s ceradom na stratište gdje su mučki likvidirani – piše Dušan Viro u svojoj knjizi Slobodan Milošević – anatomija zločina.
Daca iz Novog Sada: ‘Svi koji su ubijali na Ovčari sad se time hvale’
Mirko Valentić u svom djelu Rat protiv Hrvatske 1991.-1995. navodi kako je srpski novinar Jovan Drulović kao autentični svjedok obrane Vukovara zapisao sljedeće:
– Nešto se žestoko događalo protekle noći. Gotovo svi pričaju o masovnim strijeljanjima zarobljenih Hrvata i ranjenika vukovarske bolnice. ‘Noćas smo ih oko sedam uveče do jedan ujutro ubijali na Ovčari i Petrovoj gori’, priča krupni bradonja iz Smedereva dok pije jutranju kafu i puši na dugačku muštiklu. ‘I to baš na moju slavu sv. Arhangela. Joj da si čuo kako mole, cvile, plaču i tvrde da oni nisu ni na koga pucali i da nikoga nisu ubijali’.
Mnogo opširnija u opisivanju strijeljanja bila je izvesna Dragica-Daca iz Novog Sada. Međutim, reče mi da je zabrinuta jer su svi koji su streljali na Ovčari sad time hvale. Tela pobijenih zatrpao je buldožder. Ubice su pažljivo opljačkale žrtve: prstenje, burme, lančiće, ručne časovnike. Svi mi tvrde da je i Šljivančanin ubio nekoliko zarobljenika da bi video kako mu funkcioniše novi skraćeni automat AK-74.
Kapetan Miroslav Radić i ostali komandiri četa složili su se da je načinjena velika greška, odnosno da je trebalo diskretnije pobiti zatvorenike. ‘ Nisam imao dovoljno mojih ljudi za ovu akciju te sam morao da angažujem ove pijane dobrovoljce. Sad će zbog njihove brbljavosti o ovome svi da znaju, i da znaš, neće ovo ispasti dobro, kaže jedan komandir čete TO.
Zanimljivo je da niko od njih ne strepi od nekog suđenja, već se svi plaše zbog eventualnog revanšizma Hrvata. Zapravo, mnogi od njih otvoreno su mi rekli da nisu sigurni da se Hrvati jednog dana neće vratiti – navodi u svom djelu Valentić.
Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, 22. listopada 1992. godine objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari.
Najveći pokolj u Europi nakon Drugog svjetskog rata
Ekshumacija posmrtnih ostataka žrtava pokolja zarobljenika tada nije bila moguća zbog srpske okupacije tog područja, pa su snage UNPROFOR-a godinama do mirne reintegracije čuvale mjesto masovne grobnice, kako bi spriječile uklanjanje dokaza o jednom od najvećih pokolja u Europi nakon Drugog svjetskog rata.
U rujnu i listopadu 1996. započele su ekshumacije iz masovne grobnice koje je trajalo 40 dana. Obdukcija je pokazala da su žrtve zaista ranjenici iz vukovarske bolnice, medicinsko osoblje, civili, žene i djeca. Ubijeno je 260 ljudi a dosad ih je ekshumirano 200.
Likvidirana je i Ružica Markobašić (32) koja je tada bila u poodmakloj trudnoći, a Igor Kačić (16) najmlađa je žrtva Ovčare. On je odveden iz dvorišta bolnice na Ovčaru i smaknut samo zato što je njegov otac, Petar Kačić, bio branitelj odnosno zapovjednik obrane Sajmišta.
