Naslovnica Crkva Čeka se da i Papa bude Hercegovac, pa da tek onda posjeti...

Čeka se da i Papa bude Hercegovac, pa da tek onda posjeti rodni kraj

 Hercegovina je rasadnik (nad)biskupa, Živućih čak 10, a Papa jedino nju nije posjetio.

 

Iako su Hercegovci naviknuli da ih se napada i sumnjiči za sve probleme i privilegije u društvu, ipak nisu očekivali da će dio javnosti u taj stereotip “strpati” i vatikansku odluku o imenovanju hrvatskih nadbiskupa. Osobito Tomislavgrađanina Dražena Kutleše za budućeg Bozanićeva nasljednika.

Nešto manje odjeknula je vijest kako je Mostarac Želimir Puljić vraćen iz mirovine i postavljen za apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije te da je kotorski biskup iz Stoca Ivan Štironja preuzeo Porečku i Pulsku biskupiju. Najnovije vatikansko “favoriziranje” Hercegovaca dodatno se naglašava prošlogodišnjim imenovanjem Ljubušaka Tome Vukšića za vrhbosanskog nadbiskupa.

Vatikan na čelo triju najvećih prvostolnica u RH i BiH nije postavljao nadbiskupe zbog hercegovačkog podrijetla, već zbog njihova životopisa. Pri odabiru, vjerojatno im je jedina referencija bila mogu li odgovoriti izazovima današnjeg vremena i provoditi politiku Svete Stolice. Pri tom “regrutiranju” nije bila važna regionalna zastupljenost, a još manje trebaju li domaći kadrovi imati prednost. Dapače. Upravo dovođenjem “stranaca” iz drugih biskupija lakše rješavaju probleme. Papa se u to uvjerio prije desetak godina u Dajli, kada je smijenio istarskog biskupa Ivana Milovana koji je odbio predati crkvenu imovinu na hrvatskom teritoriju talijanskim benediktincima. Njega je tada naslijedio upravo Kutleša.

Ono što uistinu jest zanimljivo je to da je Hercegovina (p)ostala rasadnik crkvenih kadrova. Osobito što je njihova biskupija opterećena “hercegovačkim slučajem” i “međugorskim fenomenom”. U oba slučaja franjevci i dijecezanci o tome imaju oprečne stavove. I desetljećima se spore. Trenutačno je stanje “zamrznutog konflikta”. Ne zbog toga što je domicilni kler uspio smiriti tenzije, već je Vatikan povukao poteze kojima je te odnose relaksirao. U “mostarsku biskupiju” doveo je baš “strance” – biskupa Janjevca s Kosova Petra Palića, a Međugorje je proglasio “crkvenim distriktom” i za upravitelja postavio Talijana nadbiskupa mons. Alda Cavallija.

Možda i zbog toga što s izrazito velikom pozornošću i zabrinutošću prati tu biskupiju, odnosno dugogodišnji spor oko hercegovačkih župa i međugorskih ukazanja, Vatikan više primjećuje to područje, njegove svećenike i njihov rad nego one u kojima nema većih problema. Rješavanje tih prijepora nužno je pojačalo kontakte “Mostara” i Vatikana. Neki svećenici u tim su se komunikacijama nametnuli i sprijateljili. Što je svakako bitno u kadroviranju i prezentiranju stanja na terenu. K tomu, i papinskim nuncijima oni su bili u fokusu.

Razasuti po svijetu, brojni svećenici iz BiH djeluju u različitim crkvenim službama. Osim u BiH i Hrvatskoj, ima ih u zemljama Europe i obiju Amerika te u Australiji, Aziji i Africi. Među njima je čak 15 živućih biskupa koji su rođeni u BiH ili su im korijeni iz nje (Vinko Puljić, Tomo Vukšić, Ratko Perić, Franjo Komarica, Pero Sudar, Marko Semren, Bože Radoš, Dražen Kutleša, Ivan Štironja, Zdenko Križić, Ilija Janjić, Berislav Grgić, Petar Raič, Ivan Ćurić i Želimir Puljić). A od te petnaestorice, čak desetorica, izravno ili neizravno, podrijetlom su iz Hercegovine. Osim Ratka Perića, ostala devetorica su na službama izvan biskupije u kojoj su rođeni oni ili njihovi roditelji. U Hrvatskoj su, uz Želimira Puljića i Ivana Štironju, čak trojica biskupa iz tomislavgradskih sela. Uz Dražena Kutlešu, tu su i varaždinski biskup Bože Radoš te pomoćni biskup Ivan Ćurić, čiji su roditelji podrijetlom baš iz Kutlešine župe. Ovom popisu treba dodati da su Kutleša i Vukšić predsjednici biskupskih konferencija Hrvatske i BiH.

Mostarsko-duvanjska i trebinjsko-mrkanska biskupija, koja je teritorijalno veća od Hercegovine, zaista se može pohvaliti da je rasadnik prvostolnika. Mostarski dio prostire se od Bune do Tomislavgrada i od Konjica do Gabela Polja. A trebinjski od Stjepan Krsta do Neuma i od Domanovića do Trebinja sa središtem u Stocu. Trebinjska povijesno ima tri otočića u Jadranu.

Hrvati iz Hercegovine su tijekom burne povijesti svoju vjeru očuvali i krvlju, a s njom i svoj nacionalni identitet. Plodovi te odanosti prepoznaju se i kroz vatikanske “darove hercegovačkoj djeci”. Međutim, ima i one “zločeste”, pa je možda zbog toga pape zaobilaze. Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i Franjo posjetili su sve regije u Hrvatskoj i BiH. Bili su u Zagrebu, Dalmaciji (Dubrovnik, Split, Solin), Istri (Krk, Rijeka), Zagorju (Marija Bistrica), Slavoniji (Vukovar, Đakovo, Osijek), Republici Srpskoj (Banja Luka) i Bosni (Sarajevo). Samo ne i u Hercegovini.

Da apsurd bude veći, upravo u toj biskupiji najbogatiji je rasadnik vatikanskih kadrova. Zlobnici bi rekli da se nakon “njihovih” nadbiskupa čeka da i Papa bude Hercegovac, a onda posjeti rodni kraj. I to ne bi bilo nimalo neobično. Jer Hercegovina je na čuda ionako već naviknula.

Piše: Jozo Pavković

Hercegovački portal