Poznate su vam, vjerujemo, one lijepe riječi iz pjesme “Ja ne mogu drugo nego da je volim”, Zdenka Runjića i Drage Britvića, u izvedbi legendarnog Miše Kovača: “Vezali me uz taj kamen, ko da je od suhog zlata…” Dakako, Mišo pjeva o ljubavi prema drugoj osobi, prema ženi.
A kad bismo te riječi malo pomiješali i prebacili na ljubav prema, zamislite, kamenu, onda bi u ovoj priči prvi stih te pjesme izgledao nekako ovako:
“Vezan sam uz taj kamen, od suvoga on je zlata…” Lijep stih, vjerujemo. A izgovorio nam ga je junak ove priče, Ljubomir Ljubo Žužul, danas umirovljeni službenik Porezne uprave u Imotskom.
Ne‘š ti, uspoređivati kamen sa suhim zlatom, reći će mnogi. Da je kamen suho zlato, Imotska krajina bila bi najbogatije područje kugle zemaljske. Toliko ga ima da su mu napisane i pjesme, poput jedne koja ide nekako ovako: “U srcu drage majke Dalmacije, kameno more nebo di miluju…”
Eto, uspoređuju ga i sa sinjim morem. I što će vrijedni Imoćani stoljećima i stoljećima u tom kamenom moru raditi uz škrtu zemlju nego zabaviti se kamenom. A on tvrd, opor, ali njima drag.
I onda su, udarajući i klešući ga macom i špicom, stvarali od njega kamene bajke, stvarali generacije i generacije vrhunskih kamenoklesara, koji su tu živjeli, podizali svoju djecu, upravo od kamena i na kamenu.
Na prste jedne ruke moglo bi se nabrojiti one koje je kamen uputio na umjetničke akademije i koji su postali poznati umjetnici. A ostali? Ostali su bili samouki, sami su se obrazovali, usporedno klešući kamen i obrćući ga preko žuljevitih ruku. I svi su oni umjetnici, svatko na svoj način, ali, kao u svakom poslu, izdvoji se netko tko je vrh. Ljubomir Ljubo Žužul sigurno je trenutačno prvo samouko kamenoklesarsko umjetničko ime Imotske krajine.
E, LJUBO, MAJSTORE!
Rekosmo trenutačno, jer nikad se ne zna hoće li u tom kamenome moru izniknuti netko bolji. No, gledajući kako splašnjava ljubav prema takvoj vrsti posla, priznajemo skeptičnost.
I što je to učinilo da Ljubo Žužul, po našem mišljenju, ima tu titulu? Teško je to, priznajemo, opisati riječju. Da biste se uvjerili, treba samo skoknuti u Grubine kod Imotskog, u zaselak Žužuli, parkirati automobil ispred Ljubine kuće i ništa više. Potom izići van, širom otvoriti oči, duboko udahnuti i samo gledati.
Vidjet ćete da se nalazite u srcu jedne kamene bajke. Kao da ste u Disneylandu od kamena s mnogim sadržajima, gdje ne znate kamo bi krenuli, što biste prvo pogledali. Pogled vam skreće od stojne kuće isklesane od kamena, preko nekoliko depandansa, dakako od ručno klesanog kamena. Tu je i plivački bazen obrubljen kamenom, onda kamena nadstrešnica s kuhinjom na otvorenom, koja je ujedno svojevrsni otvoreni muzej rukom isklesanih poznatih pop-rock likova, pa staze, a zidovi oko njih od klesanoga imotskog kamena, čatrnje, mali zdenci, vodoskoci, bezbroj kamenih skalinada, nadstrešnice za odmor od kamena, pokrivene kamenim pločama.
E, to nije sve, jer sve je to ukomponirano s izvrsno dizajniranom željeznom ogradom, na kojoj se na početku i na kraju nalaze također željezni likovi nekih starih ljudi iz Imotske krajine u narodnim nošnjama. Svi rukom izrađeni. Tko ih je tako lijepe izradio? Ljubo Žužul! I onda u središtu toga kamenitog Disneylanda glavom, brkovima i s prepoznatljivom kapom na glavi veliki kameni kip Kikaša.
Onoga istog, pljunutog iz Raosovih “Prosjaka i sinova”. Stani, gledaj, nećeš trepnuti. Isklesan od gromade kamena teške nekoliko tona, izvučene iz zemlje negdje u Imotskoj krajini, dovezene ispred Ljubine kuće, ostavljene njemu da iz njega macom, špicom, fleksaricom, brusilicom stvori legendarnog Raosova junaka. E, Ljubo, majstore!
NEMA PUNO KNAUFA
A ako ste pomislili da je to sve, onda niste zavirili u Ljubinu kuću, tamo gdje jede, gdje spava, gdje se odmaraju on i njegova obitelj, supruga Mladenka, dva sina, nevjesta i unučad. A tamo su unutarnji okviri za prozore, pogađate, od domaćeg imotskog kamena, isklesani majstorskim rukama.
I neka se netko pohvali da to ima u svojoj kući!? Ljubo ih je isklesao, ugradio staklo u njih. A njegova biblioteka, podovi u kuhinji, okolni zidovi… Knauf samo tamo gdje je bilo nužno, sve ostalo kamen, rukom klesan. Čudo u kamenu i od kamena. Sami kamen, cement se ne vidi.
A ispred glavne Ljubine radionice opet hrpe kamena koji još treba isklesati. Kaže nam da će klesati dok god bude mogao micati nogama i rukama. Eto, sada kad smo vam predočili što radi taj meštar od kamena, itekako je vrijedno čuti njega.
– Evo još godina dana i bit će mi okruglih sedamdeset ljeta – veli nam simpatični kameni umjetnik, kako ga oslovljavaju susjedi.
– Još od 19. stoljeća, od moga pradida Marina, pa dida Joze, pa moga oca Luke, mene, i evo nastavak preko sina Luke i Ante, pa i kćerke, svi smo umjetnici u kamenu, svi neizmjerno volimo kamen i svi smo samouki. Istina, sin Luka je akademski obrazovan, povjesničar je umjetnosti i profesor povijesti u školi u Krivodolu, Ante je također obrazovan, kćerka je završila dizajn, ali nitko od njih nije promislio krenuti na umjetničku akademiju.
Piše: Braco Ćosić
