Gurnuo je goloruk narod u rat da bi na krvi i patnji “vratio narod islamu”, a zapravo, ostvario cilj da postane osnivač prve islamske države u savremenoj Evropi i da tako – preko bošnjačkih glava – uđe u povijest islamskog svijeta.
Protekla hefta je na bošnjačkoj političkoj sceni bila u znaku obilježavanja 101. godišnjice rođenja Alije Izetbegovića, za koga iz SDA i dalje lažu da je“prvi predsjednik Bosne i Hercegovine“. U toj mantri su tri laži: Prva, izborni pobjednik je bio Fikret Abdić, a ne Alija Izetbegović , je je Fikret Abdić dobio 166.273 glasa više od Alije Izetbegovića, što znači da su građani Bosne i Hercegovine jasno kazali te 1991. koga žele da bude prvi u Predsjedništvu BiH i da predstavlja Državu. Alija Izetbegović koji je pod sumnjivim okolnostima preoteo funkciju od Fikrta Abdića, od početka je nosio frustraciju izbornog gubitnika, te se nije mogao obuzdati pri srljanju u građanski rat među Bošnjacima, kada je u Krajini izginulo više Bošnjaka nego u sukobu sa četnicima – a sve kako bi pred poviješću eliminirao Fikreta Abdića, što je uz pomoć Suda u Karlovcu i Franje Tuđmana i uspio.
Državni udar protiv predsjednika Kljuića
Drugo, uza sve želje da i mi imamo „prvog predsjednika”, poput Hrvatske, to je nemoguće, jer kod nas nije bio predsjednički sistem, već je bilo Predsjedništvo u kome je bila predviđena rotacija, na čelnoj funkciji, pa i po tome Alija Izetbegović nije “prvi predsjednik”. Treće, poslije dvije godine, Alija Izetbegović je trebao mjesto predsjednika Predsjedništva RBiH ustupiti Stjepanu Kljuiću, što bi posebno bilo značajno za bošnjački narod, koji je bio žrtva masovnih zločina, dok je zastupan od islamskog fundamentaliste i fanatika, pisca „islamske deklaracije“, a što je Zapadu vezalo ruke za intervenciju. Da je funkciju Predsjednika te 1993. preuzeo Stjepan Kljuić, niko ne bi mogao govoriti o „muslimanskoj vladi u Sarajevu“, o „tri zaraćene strane“, a to je mogao znati i Alija Izetbegović, koji bi svojim zakonitim prepuštanjem funkcije Stjepanu Kljuiću, pomogao i državi i muslimanima koji su se borili za opstanak. Namjesto toga, Alija Izetbegović je izvršio državni udar, onemogućivši Stjepana Kljuića da preuzme funkciju Predsjednika Predsjedništva – i to preko izravne prijetnje da će biti ubijen – a o čemu je Stjepan Kljuić nedavno svjedočio na Face tv kod Senada Hadžifejzovića.
Samo ove stavke bile bi dovoljne da se zrelo i odgovorno društvo distancira od Alije Izetbegovića kao navodne „pozitivne historijske ličnosti“, „oca nacije“, itd. Neko ko se aktivno borio protiv bošnjaštva, dakle, povratka bošnjačkog nacionalnog imena tzv. „Muslimanima“, neko ko je jedan evropski i sekularni narod opoganio svojim islamističkim budalaštinama, napose neko ko je počinio takva kriminalna zlodjela, da izvrši državni udar pod prijetnjom da će ubiti legalnog predsjednika Stjepana Kljuića, da bez ustavnih ovlaštenja prizna Republiku srpsku izgrađenu na zločinu genocida i masovnim zločinima – takav neko ne bi trebao imati ni centimetar ulice u ma kojem gradu, namjesto što sada postoje ulice, bulevari, aleje, muzeji, kulturni centri, koji nose ime tvorca Republike srpske i osobe pod čijom diktaturom je bošnjački narod toliko biološki i ekonomski uništen, da se nikada neće oporaviti. Milion raseljenih, 100.000 ubijenih, izgubljeni zavičaji, opljačkana imovina u privatizaciji SDA tajkuna, teror privatne države SDA nad kusurom bošnjačkog naroda – to su rezultati! Namjesto realne, faktografske svijesti o ovome, Bošnjaci i dalje u ozbilnoj masi slave Aliju Izetbegovića. Ili su 1) glupi ili 2) neobrazovani ili 3) korumpirani. Četvrto ne postoji.
Islamistički marsovac iz beogradske kuhinje
Alija Izetbegović nikada nije ličio na „svoj“ narod, jer je taj narod bio evropski, demokratski, multikulturalno orijentiran, a još manje je ličio na bošnjačku akademsku inteligenciju. Alija Izetbegović je bio islamistički marsovac kojega je beogradska kuhinja ubacila u igru kako bi na strahu od islamizma mobilizirala srpski narod za ratove 90-tih, u kojima bi svoje podaniku, Aliji Izetbegoviću, ostavila frtalj Bosne, da tu rasprostre svoju „krijeposnu muslimansku državu“, a o čemu postoji i vjerodostojan dokument od 27.09.1993. tiskan u glasilu SDA, za potrebe Bošnjačkog sabora, na kome je trebala biti ustanovljena ta „muslimanija“.
Znao je Alija Izetbegović da Bošnjaci ne pripadaju njegovom svijetu, niti on pripada Bošnjacima, ali je on, kao fanatik, vjerovao da su Bošnjaci zalutali i da ih treba vratiti na pravi islamistički put. Zato je napisao: „Narod koji spava može se probuditi samo udarcima.“ A šta su udarci? Pa to je da uspavaš narod („Spavajte mirno…“) i da ga gurneš pod nož, jer će oni preživjeli, izranjavani, prognani… – biti toliko slabi da će u Aliji ugledati vizionara i spasioca, te će se „vratiti vjeri“. Od brojnih izjava koje detektiraju šta je radio Alija Izetbegović, idemo se prisjetiti dvije. Prva: „Zbog suverene Bosne ja bih žrtvovao mir. Zbog mira u Bosni ne bih žrtvovao suverenu Bosnu“, data u Skupštini RBiH („Oslobođenje“, 1.03.1991.), dakle, u isto vrijeme kada će uspavljivati narod. Druga: „Kad bi neko danas pitao šta mi je preče država ili narod, ja bih odgovorio: „Narod“. Iako nema naroda bez države“, data u Skupštini RBiH, („Oslobođenje“ 19-26. mart 1993.), koja je u koliziji s ovom prvom, jer žrtvovati mir znači žrtvovati goloruk narod.
Od svega, uistinu se dogodio taj „povratak vjeri“, i to baš na način kako je zabilježeno u dokumentu iz 1993., gdje je rečeno da će tamo gdje ostane Armija RBiH vladati islamistički poredak, prednost u društvu će imati svršenici islamskih fakulteta i medresa, a što se i događa, jer su nam sad rektori, ministri policije i mnogi dužnosnici kleropoilitičke oligarhije upravo plasirani iz komitetskog inkubatora Islamske zajednice. No, tu nije kraj opasnosti za bošnjački narod!
Kleropolitiča oligarhija SDA ne krije ambiciju da se „okreće istoku“, da se konfrontira spram Zapada i evropskih vrijednosti, a što otkriva rusko-tursku vezu u prekrajanju bh. budućnosti, ka osamostaljenju ruske zone utjecaja, Republike srpske, i guranju Bošnjaka u konflikt sa Hrvatima, kako bi usljed tzv. hrvatskog entiteta, nastala toliko željena Fildžan-država. U mnogim segmentima, to totalitarno i paramilitarno društvo postoji i sada. Sve se poremetilo nakon 2017. godine i izdaje revizije Tužbe, kada je uz asitenciju turskog interesa da se na Balkanu ostvari „nešto svoje“, napravljen taj dil, da SDA i Islamska zajednica organiziraju prevaru i izdaju žrtava, a zauzvrat će dobiti trajno sponzorstvo srpskih kadrova u sigurnosti i pravosuđu, ali i nekih drugih, za upostavu te klerofašističke tvorevine, tj. rezervata za Bošnjake. Zašto kažemo klerofašističke? Pa zato što su Bošnjaci dotad, do 2017. godine, bili usmjereni ka bh. vrijendostima, koje su saobrazne sa pojmovima antifašizma, tolerancije i otvorenosti, dok zatvaranje Bošnjaka u turski rezervat zakonomjerno vodi uspostavi klerofašističkih / islamističkih mehanizama od kojih će prvenstveno stradavati bošnjački narod.
Mogao je rahat živjet na Kovačima
Šta se onda dogodilo pa da akademska javnost u Bošnjaka, uz neke medije, pozaboravljaju sva zla koja je Alija Izetbegović posijao. Doduše za neka zla se saznavalo poslije, kao ovo za državni udar protiv predsjednika Kljuića. Ne može biti da se nije znalo za razarajuće efekte koje je Alijina „Islamska deklaracija“ imala po percepciju BiH i Bošnjaka u zapadnim zemljama. Alija Izetbegović je išao primati nagrade za unapređenje islama po arapskim zemljama kada je to najviše odgovaralo Radovanu Karadžiću, koji je Zapad mobilizrao oko teze da su Srbi prinuđeni na odbranu, jer ne žele da žive i islamističkom poretku. Kakvo „unapređenje islama“ može biti u uvjetima gdje jedan muslimanski narod stradava u genocidu?
Ima toga mnogo! Ali, akademska javnost ne samo da je šutjela tih godina, već je prihvatila i da se glorificira ovaj islamist, a što je u godinama poslije proizvelo efekt da Bošnjaci stvarno vjeruju kako ih je Allah počastio spasiocem i mudracem. Otkud šutnja, i onda najednom, posljednjih godina, erupcija istininoljubivosti?
Mogući odgovor je sljedeći: Do smrti Alije Izetbegovića, a naročito prvih poratnih godina, dogodila su se brojna politička ubistva i antentati, domantno na ljude koji su bili protiv islamističkog koncepta i izdaje referendumske volje, putem islamizacije Armije RBiH, uvoza mudžahedina, formiranja afroazijskih brigada, i sl. Mnogi su bili u strahu, jer su se osvjedočili da Alijina vlast ima tajnu terorističku postrojbu „Ševe“, koja pod okriljem noći eliminira neposlušne. Zajednica je bila izmrcvarena ratom, pa nikome nije bilo da otvaranja polemičkih frontova. Znalo se sve o Aliji, ali se računalo da će polahko sve nadoći na svoje, jer će zapadni utjecaj eliminirati Alijine islamističke budalaštine. Možda je bilo i domaćinskog odnosa, da sakrijemo svoju sramotu, da svoj narod slažemo, da predstavimo Aliju kao mislioca, mirotvorca, vizionara, pa da se spram tragedije i mi imamo čime, makar na lafinu, ponositi. Kako god, mnogi su znali, mnogi su šutjeli, i otud je enigma: zašto su danas progovorili?
Aliju Izetbegovića je raspakovao Bakir Izetbegović nakon te 2017. godine i izdaje revizije Tužbe, kada je Alija najednom iskočio kao marketinški svetac politike SDA. Primjerice, a tome sam svjedok, godine 2013. niko nije obilježio desetu godišnjicu Alijine smrti. A posljednjih godina se redovno i pompezno obilježavaju Alijini i rođendani i smrtovdani. Alija je na talasu velikoturske operacije i propagande postao zaštitni znak ove fildžanističke ambicije – i zato je morao biti raspakovan. A mogao je rahat živjeti na Kovačima.
Istinom protiv zagnojenih rana
Na kraju ovog teksta mogu posvjedočiti da sam u mnogim tekstovima pokušao upakovati Aliju Izetbegovića u funkcionalnu uspomenu, tipa – bio jednom jedan predsjednik Alija… – sve dok nisam pronašao seriju dokaza da Alija postaje sastavni dio igranke Turaka i SDA za porobljavanje mog naroda i razaranje moje zemlje. Svoju dobru, domaćinsku namjeru dokazujem serijom ratnih i poratnih tekstova protiv Alije Izetbegovića, kakav je moj veliki intervju u magazinu „Dani“ (Broj 169, 25. VIII 2000.), pod naslovom „Izetbegovićeve nagrade za unapređenje islama kupljene su bošnjačkim glavama!“, a gdje, između ostalog, kažem: „SDA žrtve genocida smatra za svoj politički kapital. Ko biva, genocida će biti još ako Bošnjake ne bude vodila SDA, što je zamjena teza, jer da su kočijaši vodili Bošnjake genocid bi bio manji a odbrana uspješnija. Genocid nad Bošnjacima je bio potreban izetbegovićevcima kako bi Bošnjake ubijedili da je izlaz u samoizolaciji i panislamizmu. Izetbegovićeva nagrada za unapređenje islama je kupljenja bošnjačkim glavama!“
U mojoj knjizi „Krv boje benzina“ koja je objavljena 1996. godine ima čitav niz ratnih tekstova, gdje sam demaskirao laži i pojavu Alije Izetbegovića. A onda sam s time prestao, s ciljem da pokušamo Aliju ostaviti po strani i izgraditi kvalitetno društvo uz pomoć zapadnih mentora. Godinama sam sakrivao istinu koju sam svjedočio u ratu i poslije, ne bismo li prerasli Aliju i krenuli dalje. A kako nije išlo, onda sam se morao zavratiti na tu zagnojenu i ucrvalu ranu, da je pokušamo očistiti: istinom.
Piše: Fatmir Alispahić
