Od kako je Nermin Nikšić rekao da će direktor FTV biti Bakir Hadžiomerović, nekako sam imao osjećaj da će direktor FTV biti Bakir Hadžiomerović.
Ovaj nekadašnji novinar, kasnije kandidat SDP-a za člana Predsjedništva, nije ništa lošiji izbor za direktora od ranijeg direktora.
Ali, kako to biva u medijima koje je dobrim dijelom oblikovao novi direktor, nikog posebno ne zanimaju nečije kvalifikacije za određenu poziciju.
Zbog toga ne mogu a da se ne sjetim nekadašnjeg interesa za moj izbor Urednika na javnom servisu.
Nekada davno, dok Džemal Šabić nije bio direktor FTV ni deset godina, aplicirao sam za poziciju urednika dokumentarno-suvremenog programa na BHRT.
Lijepo sam pripremio dokumentaciju i napisao Plan i program rada. A onda, odjednom, javnost je počela da me psuje i proklinje.
Televizije, novine, interneti, radio postaje (u live programu), fejzbuci, twitteri i sigurno još mnogi drugi mediji, brujali su o tome kakvo sam đubre, nacionalist, fašist, negator istine, negator genocida i, meni ponajgore – stranački kadar.
Protiv moje kandidature negativno se izjasnilo čak pet političkih stranaka, brojne nevladine organizacije, udruženje novinara Borka Rudić, desetine neovisnih SDA novinara, preko 60 neovisnih SDA medija, jedna potpredsjednica Federacije iz SDA, tri udruženja žrtava rata, jedan javni servis, dva sindikata javnih servisa, desetak udruga “proisteklih iz rata”, jedna studentska asocijacija, jedan krug 99, tri režisera, brojni analitićari i nekoliko akademskih radnika.
A još nisam ni došao na intervju za poziciju urednika.
Svi navedeni su bili vrlo detaljni u analizi moje novinarske neprihvatljivosti i opisivanju medijske i društvene kataklizme u slučaju mog, nedajbože, imenovanja na mjesto urednika. Ovi iz sindikata BHRT su čak najavili “kraj” javnog servisa.
Kolege iz dokumentarnog programa FTV su demonstrativno “obustavili suradnju sa dokumentarnim programom BHRT”.
O prijetnjama i uvredama doslovno tisuća pojedinačnih komentara suvišno je i govoriti.
Za moju obranu, osim par kolega i današnje ministrice kulture Sanje Vlaisavljević, nitko nije imao vremena ni interesa. Što će biti zanimljivo u zaključku.
Nakon prvobitnog medijskog udara slijedio je sudski udar. Protukandidat za mjesto urednika, Srđan Šarenac, žalio se sudu da je diskriminiran time što je BHRT za poziciju urednika, pazite sad bezobrazluka, tražio uredničko iskustvo!
Sud je na koncu presudio da je Šarenac diskriminiran zato što kao medijska neznalica ne može dobiti najodgovorniju medijsku poziciju u državi, pa je on danas Urednik.
Spominjem ovo jer sam za imenovanje Šarenca saznao sedam mjeseci nakon imenovanja!
Apsolutno ni jedan medij, pojedinac ili javni djelatnik nigdje nije ni spomenuo, a ne da je analizirao kompetencije novog urednika.
Neobično s obzirom na nadnacionalni interes koji je vladao prilikom mog imenovanja.
Također je neobično da je sva ta horda sarajevskih dušebrižnika naricala nad mojom “stranačkom pozadinom” na poziciji urednika dok je očita stranačka pripadnost novog direktora FTV tek zgodna anegdota.
Pih.
Imenovanje Hadžiomerovića za novinarstvo i javni servis vjerojatno ne znači mnogo. Mislim da je čitava branša nepovratno propala. Međutim njegovo imenovanje nam govori jednu drugu stvar.
Bošnjačka javnost jako drži do svojih medijskih djelatnika. Nitko od njih se neće naći na ulici. Svi su oni dovoljno situirani da vječno održavaju nacionalne i ideološke narative.
A hrvatska javnost? Što bi rekla bošnjačka javnost – ne postoji hrvatska javnost.
Autor: Tvrtko Milović
