Od Azazelovog sjemena do atomske bombe: Proturječnosti u diskursu Rešida Hafizovića.
Piše: Josip Perić za Hercegovački portal
Kolumna (Oslobođenje, 1. studenog 2023.) i emisija (TV Sarajevo, 7. srpnja 2025.) predstavljaju dvije međusobno povezane manifestacije istog diskurzivnog obrasca, u kojem teološka kritika nasilja paradoksalno prelazi u geopolitičku i ideološku interpretaciju suvremenih događaja.
Već naslov njegove kolumne, Sjeme Azazelovo, pokazuje kako Hafizović gleda na povijest i suvremene događaje. On opisuje stari ritual za Yom Kipur, Dan izmirenja, kada je prvosvećenik prinosio dvije žrtve: jednu Bogu i jednu Azazelu.
Po njegovoj interpretaciji: prva žrtva – koju on naziva „holokaust“ – simbolizirala je kajanje za osobne grijehe, dok je druga žrtva, za Azazela, služila da se opravdaju kolektivni grijesi naroda, odnosno djela koja su ljudi činili protiv Božjih pravila.
Hafizović potom tu simboliku prenosi na suvremeni svijet: prema njegovom tumačenju, Zapad i Izrael djeluju kao Azazel, nastojeći, kako on tvrdi, „pokriti“ ili opravdati vlastite povijesne grijehe – uključujući Holokaust – i pritom, po njegovom viđenju, provode nasilje nad drugim narodima, posebno nad Palestincima. Drugim riječima, stari ritual kajanja i opravdavanja grijeha, u njegovoj interpretaciji, postaje metafora za suvremenu politiku i nasilje Zapada i Izraela.
Brutalnost izraelskih akcija u Gazi, po Hafizoviću, nije izuzetak, nego nastavak povijesnog uzorka genocida i holokausta, koji se u dalekoj povijesti vide u četiri knjige starozavjetnog Petoknjižja. On tako povijesno legitimira suvremeni geopolitički sukob: prakse predaka – od Hitlerovih koncentracijskih logora do američkog genocida nad domorodnim narodima i tomskog napada na Japan – čine „prebogato i zastrašujuće iskustvo zla Europe i Zapada“, što danas moderni cionisti slijede.
Međutim, u svom tumačenju Hafizović potpuno izbjegava spomenuti glavni uzrok i kontekst Holokausta : uloga njegovog intelektualnog i ideološkog mentora Huseina Đoze , koji je tijekom Drugog svjetskog rata aktivno surađivao s Velikim muftijom Jeruzalema Aminom al-Husseinijem u promoviranju anticionističkih i pro-nacističkih politika.
Na taj način, Hafizović zanemaruje očiti historijski kontinuitet: dok on suvremenu politiku Zapada i Izraela vidi kroz simboliku “žrtve za Azazela” i ritualnu metaforu, stvarni povijesni korijeni, institucionalno i ideološki posredovani od strane Đoze i al-Huseinija, ostaju prešućeni. Drugim riječima, reinterpretacija Holokausta u njegovom narativu odvaja događaj od njegovih stvarnih povijesnih aktera i ideoloških uzroka, fokusirajući se isključivo na “simbolički” i apstraktni okvir zla, dok ignorira konkretne osobe i politike koje su ga omogućile.
U emisiji Srebrenica Specijal (2025.), Hafizović proširuje svoj diskurz na suvremene globalne sukobe i percepciju Zapada. Pravi motivi Zapada, prema njemu, razotkrivaju se u reakcijama na izraelsko-američke akcije protiv Irana. Dok govori o Srebrenici, on prebacuje fokus na „nedavnu agresiju na Islamsku Republiku Iran“, koristeći to kao primjer kako Zapad ne samo da ignorira stradanje muslimana nego ga i aktivno potiče. Kritika uključuje cijelu Europu, a posebno Njemačku, čiji je kancelar – prema Hafizoviću – navodno zahvalio Izraelu što „odrađuje prljav posao“, aludirajući na toleriranje ubijanja muslimana kao dio zapadne strategije.
Posebno apostrofira događaj iz 2004. godine, kada je američki predsjednik George W. Bush mlađi na zasjedanju G7 predstavio nacrt novog svjetskog poretka. Hafizović to prikazuje kao ideološki dokument protiv islamskog svijeta, gdje muslimani bivaju stavljeni u ulogu „dežurnih krivaca“. Islamofobija, prema njemu, nije izolirani fenomen nego duboko ukorijenjen prezireći odnos Zapada, koji je toliko normaliziran da više ne izaziva čuđenje.
Time jasno šalje poruku da svijet kakav danas postoji ne ostavlja muslimanima drugog izbora osim nuklearnog zastrašivanja, jer su stalna meta globalnih sila, koje personificira kroz „kriminalce“ Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua.
Ovim zaključkom Hafizović ne samo da relativizira opasnost od širenja nuklearnog oružja na Bliskom istoku, nego i legitimira koncept nuklearne ravnoteže straha kao navodnu nužnost za preživljavanje muslimanskih naroda, što je retorički potez koji nadilazi okvire klasične teološke debate i prelazi u sferu političkog ekstremizma.
Tu logiku Hafizović dodatno osnažuje transferom iranskog iskustva na lokalni, balkanski kontekst – s vrlo ozbiljnim podtekstom, kaže: „Pa kad je ima Iran, valjda ćemo se i ovdje na prostoru Balkana bolje osjećati – malo se šalim, a malo, Boga mi, i ozbiljno mislim.“
Time implicira da se Bošnjaci u Bosni i Hercegovini, baš kao i muslimani širom svijeta, „ne osjećaju zaštićeno, osim u onim malobrojnim muslimanskim nacijama koje imaju atomsko oružje“. Samo ti narodi, poručuje Hafizović, „mogu mirno spavati“.
Time Hafizović zatvara interpretativni krug: starozavjetna simbolika žrtve za Azazela prelazi u suvremenu ideologiju odvraćanja, gdje globalni sukobi i percepcija trajne ugroženosti muslimanskog svijeta legitimiraju ekstremna sredstva zaštite.
Na taj način se kolumna iz 2023. se nadopunjuje u 2026.: teološko-historijski narativ o „Azazelu“ postaje temelj za geopolitičku i ideološku interpretaciju suvremenih sukoba, legitimirajući percepciju Zapada kao trajnog antagonista islamskom svijetu i stvarajući diskurz koji povezuje historijsku kontinuitet, suvremene sukobe Bliskog istoka i lokalnu sigurnosnu percepciju Bošnjaka.
Porijeklo ovakvog diskurzivnog obrasca, kako se vidi u Hafizovićevim istupima, nije spontano niti proizlazi isključivo iz suvremenih geopolitičkih događaja. Naprotiv, riječ je o jasno prepoznatljivom intelektualnom i ideološkom naslijeđu koje seže unatrag više desetljeća.
Ključni prethodnik ovog obrasca je Husein Đozo, jedan od najutjecajnijih islamskih učenjaka 20. stoljeća u Bosni i Hercegovini. Tijekom svog obrazovanja na Univerzitetu El- Azhar u Kairu u 1930-ima, gdje je upoznao Gamala Abdela Nassera i Amina al- Husseinija, Đozo je oblikovao intelektualne, vjerske i političke stavove koji su kasnije postali temelj njegovog pedagoškog i ideološkog djelovanja. El-Azhar mu je omogućio duboko razumijevanje islamske teologije i jurisprudencije, ali i izravan kontakt s međunarodnim strujama islamskog nacionalizma i reformizma.
U tom periodu, trojica su razvila ideologiju koja je uključivala anticionističke i militantne koncepte, a Đozo je te stavove kasnije institucionalno prenosio u Bosni i Hercegovini.
Poznata je povijest suradnje Đoze i Velikog muftije Jeruzalema Amina al-Husseinija s nacističkim režimom, uključujući regrutiranje bosanskih muslimanskih pukovnija u sastavu SS Handžar divizije i obuku vjerskog osoblja u Institutu za imame u Gubenu, Brandenburg. Kroz ove aktivnosti Đozo je kombinirao islamsko obrazovanje s anticionističkim i militantnim političkim stavovima, koji su definirali djelovanje divizije i oblikovali ideološki okvir muslimanskih zajednica u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini.
Važno je istaknuti konkretne povijesne akcije koje ilustriraju ideološki kontinuitet koji Hafizović prešućuje. Tako, u svibnju 1943. godine, kada je Adolf Eichmann predložio Britancima da se 5.000 židovske djece iz Bugarske dopusti za emigraciju u Palestinu u zamjenu za puštanje interniranih Nijemaca u inozemstvu, Veliki muftija Jeruzalema
Amin al-Husseini uspješno je intervenirao kod SSa. Umjesto da budu spašena, djeca su poslana u Poljsku, gdje su dočekala sigurnu smrt. Njemački dužnosnik koji je zabilježio događaj opisao je šok i zgražanje nad muftijinom ideologijom, navodeći da je al-Husseini “radije vidio sve Židove ubijene” nego da prihvati Eichmannov prijedlog.
Ovaj primjer pokazuje kako su konkretni povijesni akteri, uključujući Đozu i al-Huseinija, aktivno oblikovali i institucionalizirali ideološke obrasce nasilja, koje Hafizović u svojoj interpretaciji potpuno prešućuje, fokusirajući se isključivo na simboličku metaforu “žrtve za Azazela”.
U novom jugoslavenskom kontekstu Husein Đjozo postaje osobni prevoditelj i bliski savjetnik Josipa Broza Tita za pitanja Pokreta nesvrstanih zemalja. Ova uloga omogućuje mu pristup međunarodnoj politici i diplomatskim kanalima, ali i kontinuitet utjecaja na oblikovanje muslimanskih elita unutar SFR Jugoslavije.
Đozo je u toj funkciji institucionalno i pedagoški nastavio oblikovati generacije učenika, prenoseći ne samo islamsko znanje nego i političko-ideološki okvir koji je utemeljen u iskustvu međuratnog i ratnog perioda. Time se jasno pokazuje kako su ideološki obrasci razvijeni u Kairu, Berlinu i Gubenu nastavili utjecati na vjersko- obrazovne strukture i političko promišljanje muslimanskih zajednica na Balkanu u poslijeratnom periodu.
Đozo je također aktivno sudjelovao u obrazovnim i vjersko-prosvjetnim
institucijama: bio je nastavnik arapskog jezika u Okružnoj medresi u Sarajevu, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, predsjednik Udruženja ilmijje u SR BiH, glavni i odgovorni urednik lista Preporod, autor knjige Islam u vremenu (1976) te brojnih rasprava, članaka i eseja, uključujući djela na arapskom jeziku objavljena u kuvajtskom časopisu al-‘Arabī. Njegovi tekstovi, rasprave i fetve sabrani su u višetomnom izdanju Husein Đozo – Izabrana djela (2006).
Sve ove aktivnosti jasno pokazuju kako je Đozo kontinuirano promicao
obnoviteljske i reformatorske koncepcije u životu muslimana, istovremeno prenoseći ideološke obrasce koji su nastavili oblikovati rad i stavove njegovih učenika, uključujući Rešida Hafizovića.
Nakon rata, Đozo je, kao bivši Imam und Hauptsturmführer der Waffen-SS,
institucionalno nastavio svoj utjecaj kroz pedagoške i obrazovne funkcije: nastavnik arapskog jezika u Okružnoj medresi u Sarajevu, profesor u Gazi Husrev-begovoj medresi, predsjednik Udruženja ilmijje, glavni urednik lista Preporod i autor brojnih radova, uključujući Izabrana djela (2006). Kroz ove institucije i tekstove, Đozo je sustavno prenosio ideološke obrasce koji su kasnije postali temelj interpretacije i retorike njegovih učenika, uključujući Rešida Hafizovića.
Danas se taj kontinuitet jasno vidi u javnim istupima Hafizovića – od kolumni iz 2023. (Sjeme Azazelovo) do emisija poput Srebrenica Specijal (2025.) – gdje religijski simboli, povijesni genocidni obrasci i suvremeni geopolitički sukobi postaju sastavni dio njegovog diskurzivnog okvira. Poziv Hafizovića da “Iran mora imati atomsku bombu” ili njegova interpretacija zapadne politike prema muslimanima nije izolirani fenomen, nego izvedenica višedesetljetnog procesa institucionalizacije i pedagoškog prijenosa ideoloških stavova koje je Đozo postavio u Bosni i Hercegovini.
Sarajevski akademik Rešid Hafizović otvoreno propagira mržnju prema Židovima i kršćanskom Zapadu
1. Akademski slijed
Hafizović je studirao islamsku teologiju u Sarajevu na katedrama koje je ranije oblikovao i predavao Husein Đozo. U tom smislu, Hafizović nije samo student, već intelektualni nasljednik Đozine katedre, integriran u akademsku tradiciju koju je Đozo uspostavio. To znači da je Đozo kao njegov direktni mentor, usadio da Hafizović je formalno obrađivao iste predmete i iste teološke pristupe koje je Đozo ostavio kao temelj nastavnog kurikuluma.
2. Utjecaj na ideologiju
U svojim tekstovima i kolumnama, Hafizović koristi stil argumentacije i interpretacije povijesnih sukoba koji je karakterističan za Đozinu školu: naglašava religijsku polarizaciju, dualističku viziju dobra i zla, te oštru kritiku Zapada i povijesnih neprijatelja islama. Portal Hrvatsko nebo i drugi kritičari ovo prepoznaju kao ideološko nasljeđe Đoze, uključujući negativnu percepciju Židova i kršćanskog Zapada.
Stil i narativi jasno pokazuju da je Hafizović preuzeo osnovni okvir Đozine filozofije, prenoseći ga u vlastite kolumne i tekstove, s vlastitom adaptacijom suvremenim temama.
3. Opasnosti i implikacije
Hafizovićevo tumačenje, prema članku, stvarno srozava diskurs i javnu politiku, jer:
Legitimizira vječnu percepciju neprijatelja i mržnje prema Židovima – što je karakterističan element Đozine škole mišljenja, u kojoj se historijski sukobi interpretiraju kroz trajni moralni dualizam i religijsku polarizaciju.
Pojednostavljuje političke sukobe u religijsko‑moralističke mitove, čime se perpetuiraju stereotipi i opravdava neprijateljstvo prema „drugima“.
Ignorira stvarne civilne žrtve i kompleksnost suvremenih sukoba, umjesto da promiče materijalnu, analitičku i emancipatorsku perspektivu.
4. Zaključak
Formalno učenje: Hafizović je učenik akademske tradicije koju je Đozo uspostavio i oblikovao.
Ideološki utjecaj: Njegov teološki i filozofski stil jasno pokazuje nasljeđe Đozine škole mišljenja, uključujući stavove i narative koji se protežu od religijskog dualizma do kritike Zapada.
Nasljeđe ili prijenos ideologije: Hafizović slijedi Đozu doslovno u svemu, njegov rad demonstrira direktni utjecaj učitelja na oblikovanje vlastitog intelektualnog i ideološkog okvira.
Prilikom preuzimanja ovog članka, obavezno navedite izvor i poveznicu na članak.
