Prije nego krenemo, želim razjasniti jednu stvar. Ovaj serijal nije nastao kako bi ikoga vrijeđao. Nije nastao kako bi raspirivao mržnju. Nije nastao ni kako bi nekome nametao zaključke.
Nastao je iz uvjerenja da se o Bosni i Hercegovini predugo raspravlja kroz parole, emocije i unaprijed pripremljene političke narative, a premalo kroz činjenice, dokumente, izjave i događaje.
Ne očekujem da će se svi složiti sa mnom.
Dapače.
Pozivam na raspravu.
Pozivam na argumente.
Pozivam na dokumente, izvore, činjenice i drugačija mišljenja.
Ako sam negdje pogriješio, pokažite dokument.
Ako postoji činjenica koju nisam naveo, iznesite je.
Ako postoji drugačije tumačenje događaja, obrazložite ga.
Od ozbiljne rasprave nitko ne treba bježati.
Ali postoji jedna granica.
Vrijeđanja, etiketiranja, psovke, prijetnje i rasprave koje se svode na mržnju ne zanimaju me.
Takvi komentari neće dobiti odgovor.
Dobit će blokadu.
Ne zato što se netko ne slaže sa mnom.
Nego zato što me zanima rasprava argumentima, a ne natjecanje u vrijeđanju.
Ako ćemo razgovarati o povijesti, politici i budućnosti Bosne i Hercegovine, onda to dugujemo prije svega istini, a tek onda vlastitim emocijama.
A sada krenimo na početak.
Ako želimo razumjeti današnju Bosnu i Hercegovinu, ne možemo krenuti od Daytona, Komšića, Izbornog zakona ili današnjih političkih sukoba.
Moramo se vratiti na kraj osamdesetih godina prošlog stoljeća.
U vrijeme kada su nas uvjeravali da su svi problemi riješeni.
Bratstvo i jedinstvo.
Parola koja je desetljećima ponavljana u školama, na televiziji, u novinama, na političkim skupovima i državnim proslavama.
Po službenom narativu, narodi Jugoslavije živjeli su zajedno, gradili zajedničku državu i koračali prema svjetlijoj budućnosti.
Međutim, stvarnost je bila bitno drugačija.
Dana 9. studenoga 1989. godine pao je Berlinski zid.
Za milijune ljudi u Europi to je bio simbol kraja jedne epohe.
Za Jugoslaviju bio je početak kraja.
Komunistički režimi diljem Europe urušavali su se jedan za drugim.
Sustav koji je desetljećima izgledao neuništiv počeo se raspadati pred očima svijeta.
Jugoslavija nije bila izuzetak.
Smrću Josipa Broza Tita 1980. godine nestao je čovjek koji je desetljećima predstavljao ključni politički autoritet države.
Problemi nisu nastali tada.
Ali više nije bilo nikoga tko ih je mogao držati pod kontrolom.
Gospodarska kriza se produbljivala.
Inflacija je rasla.
Vanjski dug povećavao se iz godine u godinu.
Povjerenje među republikama bilo je sve manje.
U takvim okolnostima posebnu ulogu imali su Savez komunista, UDBA i Jugoslavenska narodna armija.
Institucije koje su desetljećima predstavljale stupove jugoslavenskog sustava pokušavale su očuvati državu koja se sve brže raspadala.
Godine 1989. Slobodan Milošević održava poznati govor na Gazimestanu.
Za jedne je to bio govor nacionalnog buđenja Srbije.
Za druge jedan od trenutaka koji je pokazao da Jugoslavija ulazi u razdoblje dubokih nacionalnih sukoba.
Dok Slovenija i Hrvatska sve otvorenije govore o demokratskim promjenama i višestranačju, Bosna i Hercegovina i dalje vjeruje da će nekako izbjeći oluju koja se približava.
Nažalost, upravo će se pokazati da je bila najmanje spremna za ono što dolazi.
Jer dok su drugi već definirali svoje političke ciljeve, Bosna i Hercegovina još nije ni postavila pitanje kakvu budućnost zapravo želi.
A kada je to pitanje konačno postavljeno, odgovori Hrvata, Srba i Muslimana bili su potpuno različiti.
I upravo tu počinje priča o Bosni i Hercegovini kakvu danas poznajemo.
U sljedećim nastavcima govorit ćemo o nastanku SDA, HDZ-a BiH i SDS-a, političkom organiziranju triju naroda i pitanju koje će obilježiti sve što slijedi:
Jesu li se Hrvati u Bosni i Hercegovini organizirali zato što su željeli podjele ili zato što su vidjeli ono što mnogi drugi još nisu željeli priznati?
