U prvom nastavku govorili smo o raspadu Jugoslavije, kraju mita o bratstvu i jedinstvu i vremenu kada je postalo jasno da stara država više nema zajedničku budućnost.
Danas ulazimo u političko organiziranje naroda u Bosni i Hercegovini.
Počinjemo sa Strankom demokratske akcije i Alijom Izetbegovićem.
Jer bez razumijevanja SDA teško je razumjeti i ratnu i poratnu Bosnu i Hercegovinu.
Formalno, SDA je osnovana 26. svibnja 1990. godine u Sarajevu.
Ali priča o SDA ne počinje tada.
Ona počinje mnogo ranije.
Počinje kroz organizaciju Mladi muslimani, kroz Islamsku deklaraciju, kroz Sarajevski proces 1983. godine i kroz skupinu ljudi koja će nakon pada komunizma postati politička jezgra buduće SDA.
U središtu te priče nalazi se Alija Izetbegović.
Za jedne politički disident i otac moderne Bosne i Hercegovine.
Za druge političar čije odluke i danas izazivaju duboke političke prijepore.
No jedno nije sporno.
Alija Izetbegović nije se pojavio niotkuda 1990. godine.
Njegov politički i ideološki put počeo je desetljećima ranije.
Još kao mladić sudjelovao je u radu organizacije Mladi muslimani, koja je okupljala dio muslimanske intelektualne i vjerske mladeži u tadašnjoj Jugoslaviji.
Za jedne su bili pokret kulturnog i vjerskog buđenja.
Za druge organizacija čiji su pojedini članovi zagovarali snažniju političku ulogu islama u društvu.
Posebno mjesto u toj priči zauzima Islamska deklaracija koju je Alija Izetbegović napisao 1970. godine.
Pristaše tvrde da se radi o filozofsko-političkom tekstu o položaju muslimana u suvremenom svijetu.
Kritičari smatraju da otvara pitanja odnosa religije i države te političke uloge islama.
Kako god ju netko tumačio, jedno je sigurno.
Islamska deklaracija postala je sastavni dio političke biografije Alije Izetbegovića.
Upravo zbog nje, ali i drugih aktivnosti, Alija Izetbegović zajedno s Omerom Behmenom, Hasanom Čengićem i skupinom muslimanskih intelektualaca završava na optuženičkoj klupi tijekom Sarajevskog procesa 1983. godine.
Za tadašnje komunističke vlasti predstavljali su opasnost za ustavni poredak Jugoslavije.
Za njihove pristaše radilo se o političkom procesu protiv ljudi koji su drukčije mislili.
Kako god ga netko tumačio, Sarajevski proces praktično je stvorio političku jezgru iz koje će nekoliko godina kasnije nastati SDA.
Među najvažnijim ljudima tog vremena nalazimo Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Hasana Čengića, Adila Zulfikarpašića, Muhameda Filipovića, Muhameda Čengića i druge ljude koji će početkom devedesetih imati važnu političku ulogu.
Omer Behmen postaje jedan od najbližih Alijinih suradnika i jedan od simbola političkog djelovanja muslimanskih intelektualaca toga vremena.
Hasan Čengić kasnije će imati važnu ulogu u obrambenim i političkim strukturama Republike Bosne i Hercegovine te će postati jedna od najutjecajnijih osoba unutar tadašnjeg političkog i vojnog sustava.
Adil Zulfikarpašić, ugledni bošnjački intelektualac, publicist i poduzetnik iz emigracije, u početku se uključuje u projekt političkog organiziranja Muslimana, ali će se vrlo brzo pokazati da između njega i Alije Izetbegovića postoje ozbiljne razlike oko političkog smjera kojim bi trebali krenuti bosanskohercegovački Muslimani.
To je važno naglasiti.
Jer se danas često stvara dojam da su svi narodi u Bosni i Hercegovini bili politički potpuno jedinstveni.
Nisu.
Nisu bili jedinstveni ni Hrvati.
Nisu bili jedinstveni ni Srbi.
Nisu bili jedinstveni ni Muslimani.
Najpoznatiji primjer toga kasnije će biti Fikret Abdić.
Čovjek koji je krajem osamdesetih bio jedan od najpopularnijih muslimanskih političara u Bosni i Hercegovini i koji je na izborima 1990. godine osvojio više glasova od Alije Izetbegovića za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine.
Kasniji sukob između Fikreta Abdića i političkog vodstva u Sarajevu pokazat će da podjele nisu postojale samo između naroda.
Postojale su i unutar njih.
Te podjele kasnije neće ostati samo na političkim neslaganjima.
Prerast će i u otvoreni oružani sukob.
Tijekom rata dolazi do krvavog sukoba između snaga lojalnih Fikretu Abdiću i snaga odanih političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu.
Taj sukob, koji će odnijeti velik broj života i ostaviti duboke posljedice među samim Muslimanima u Bosni i Hercegovini, danas se često prešućuje kada se govori o ratu u BiH.
Upravo zato važno je razumjeti da rat u Bosni i Hercegovini nije bio samo sukob između različitih naroda.
Bio je i sukob različitih političkih vizija unutar samih naroda.
O ulozi Fikreta Abdića, Autonomne Pokrajine Zapadna Bosna i odnosu prema tadašnjem političkom vodstvu u Sarajevu govorit ćemo kada za to dođe vrijeme.
Jer bez razumijevanja tog sukoba teško je razumjeti složenost ratnih događaja u Bosni i Hercegovini.
Posebno je zanimljivo da se prije formalnog osnivanja SDA dio najvažnijih političkih aktivnosti odvijao upravo u Zagrebu.
Pripreme za osnivanje SDA odvijale su se kroz mrežu ljudi iz Sarajeva, Zagreba, Mostara, Ljubljane i Banje Luke, a Zagreb je bio jedno od ključnih mjesta okupljanja budućih osnivača i suradnika SDA.
U Zagrebu se početkom 1990. okupljaju Alija Izetbegović, Omer Behmen, Hasan Čengić, Salim Šabić, Ševko Omerbašić, Mustafa Cerić, Šemso Tanković i drugi ljudi koji će kasnije imati važnu političku, vjersku i društvenu ulogu među bosanskohercegovačkim Muslimanima.
To ne znači da je SDA osnovana u Zagrebu.
Nije.
SDA je formalno osnovana u Sarajevu.
Ali pokazuje da je Zagreb u tom trenutku bio prostor političke slobode u kojem se moglo razgovarati o političkoj budućnosti tadašnjih Muslimana u Bosni i Hercegovini.
To je važan detalj.
Ne samo zbog povijesne činjenice da su se budući osnivači SDA okupljali upravo u Zagrebu.
Nego i zato što otvara jedno zanimljivo pitanje.
Zašto upravo Zagreb?
Zašto ne Beograd, tadašnji glavni grad Jugoslavije?
Zašto ne Sarajevo, grad u kojem će SDA samo nekoliko mjeseci kasnije biti i formalno osnovana?
Zašto ne neki od političkih ili vojnih centara savezne države?
Zašto upravo grad koji će samo nekoliko mjeseci kasnije postati jedna od glavnih meta JNA i velikosrpske politike?
Upravo zato što je Zagreb u tom trenutku predstavljao prostor političke slobode u kojem su se ljudi mogli okupljati, razgovarati i organizirati bez straha od tadašnjih jugoslavenskih struktura moći.
To također govori nešto i o tadašnjim odnosima između hrvatskog i muslimanskog političkog kruga.
Da je hrvatskom političkom vodstvu, Hrvatskoj ili Hrvatima u Bosni i Hercegovini tada cilj bio sukob s Muslimanima, teško je objasniti zašto bi upravo Zagreb bio jedno od mjesta na kojem se okupljaju ljudi koji će nekoliko mjeseci kasnije osnovati SDA.
U tom trenutku ni Zagrebu, ni Hrvatima u Hrvatskoj, ni Hrvatima u Bosni i Hercegovini nije bila na kraj pameti bilo kakva konfrontacija s Muslimanima.
Pozornost je bila usmjerena prema JNA i sve otvorenijem projektu stvaranja Velike Srbije pod krinkom očuvanja Jugoslavije.
Upravo zato će kasniji razvoj događaja za mnoge Hrvate predstavljati ne samo političko razočaranje nego i osjećaj da se raspalo savezništvo za koje su vjerovali da je moguće.
Godine 1990. održani su prvi višestranački izbori.
SDA pobjeđuje među Muslimanima.
HDZ BiH među Hrvatima.
SDS među Srbima.
Tri naroda.
Tri političke stranke.
Tri različite vizije budućnosti Bosne i Hercegovine.
Dok su se političari organizirali, rat u Hrvatskoj već je počeo.
JNA i srpske političke strukture, pod krinkom očuvanja Jugoslavije, sve otvorenije provode projekt stvaranja Velike Srbije.
Dubrovnik je pod udarom.
Vukovar krvari.
A preko teritorija Bosne i Hercegovine prolaze kolone vojske koje odlaze ratovati protiv Hrvatske.
Naime, Republika Hrvatska nije bila napadana samo iz pravca Srbije i Crne Gore.
Velik dio vojnih operacija JNA i srpskih snaga odvijao se upravo preko teritorija Bosne i Hercegovine.
Na jugu preko istočne Hercegovine prema Dubrovniku i dubrovačkom zaleđu.
Na sjeveru preko Bosanske Posavine prema Slavoniji.
Ukupno gledano, Hrvatska je preko teritorija Bosne i Hercegovine bila ugrožena iz četiri važna operativna smjera djelovanja JNA i srpskih snaga.
1. Smjer Istočne Slavonije i Baranje: Preko Dunava iz regije sjeverozapadne Bosne prema Vukovaru i Osijeku.
2. Smjer Sjeverne Dalmacije i Like: Iz zapadne Bosne (Banja Luka i Knin) prema Zadru, Šibeniku i Gospiću.
3. Smjer Korduna i Banovine: Iz sjeverne Bosne (dijelovi oko Bihaća i Prijedora) prema Karlovcu, Sisku i Petrinji.
4. Smjer Južnog bojišta (Dubrovnik): Iz istočne Hercegovine (Trebinje i Bileća) prema dubrovačkom zaleđu
Zbog toga je velikom broju Hrvata u Bosni i Hercegovini bilo potpuno jasno da rat više nije nešto što se događa “negdje drugdje”.
Kada vojska prolazi preko vaše zemlje, kada se preko vašeg teritorija napada susjedna država i kada prva sela u Bosni i Hercegovini već gore, teško je govoriti da se taj rat Bosne i Hercegovine ne tiče.
Upravo zato su mnogi Hrvati u Bosni i Hercegovini događaje iz 1991. godine doživjeli kao početak rata i na svom prostoru, mnogo prije nego što će to službeno priznati političke institucije.
Kada je Ravno napadnuto i razoreno tijekom napada na dubrovačko područje, velik dio hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini više nije imao nikakvih dvojbi.
Rat je već bio stigao u Bosnu i Hercegovinu.
Bez obzira što ga mnogi tada još nisu željeli tako nazvati.
Upravo u tom kontekstu posebno se pamti izjava Alije Izetbegovića da to “nije naš rat”.
Za dio muslimanske javnosti to je bio pokušaj da se Bosna i Hercegovina zadrži izvan sukoba.
Za velik dio Hrvata u Bosni i Hercegovini zvučalo je potpuno drukčije.
Jer kada gori Ravno, kada se napada Dubrovnik i kada preko Bosne i Hercegovine prolaze kolone vojske koje će ratovati u Hrvatskoj, teško je tvrditi da se to Bosne i Hercegovine ne tiče.
Posebno kada se zna da se upravo preko tog područja vodi napad na dubrovačko zaleđe i krajnji jug Hrvatske.
Ironično je da danas pojedini politički krugovi Neum vole nazivati “bosanskim morem”, dok se istodobno vrlo rijetko spominje činjenica da su upravo hrvatska sela u neumskom zaleđu i istočnoj Hercegovini među prvima osjetila posljedice rata koji se navodno nije ticao Bosne i Hercegovine.
Povijest je ponekad vrlo neugodna prema političkim mitovima.
Ipak, važno je biti pošten.
Alija Izetbegović tada među Hrvatima nije bio doživljavan kao neprijatelj.
Naprotiv.
Dana 7. svibnja 1991. godine tisuće Hrvata u Hercegovini goloruki staju pred tenkove JNA u Pologu.
Zaustavljaju kolonu koja se kreće prema Hrvatskoj.
Među okupljene dolazi i Alija Izetbegović.
Razgovara s njima.
Pokušava pronaći rješenje.
Pokušava uvjeriti narod da se tenkovi propuste.
Okupljenima govori:
“Vi ste moj narod, ja sam vaš.”
Govori i:
“Ja nisam došao ovdje kao predsjednik Bosne i Hercegovine. Ja sam došao kao Alija Izetbegović.”
Te:
“Ova armija više nije ono što je bila.”
To je važan detalj.
Jer pokazuje da u tom trenutku još uvijek postoji nada da će Hrvati i Muslimani zajedno pronaći put kroz krizu koja se približava.
Nažalost, događaji koji će uslijediti pokazat će da će ta nada vrlo brzo biti stavljena na najtežu kušnju.
Vrijeme će pokazati i nešto drugo.
Tenkovi koje su hrvatski civili u Pologu pokušavali zaustaviti nisu se ondje našli slučajno.
Mnogi od njih kasnije će sudjelovati u ratnim operacijama protiv Hrvatske.
Još je tragičnije što će se dio tih snaga već sljedeće godine pojaviti i na bojištima u Bosni i Hercegovini.
Među njima i na Kupresu, gdje će se rame uz rame protiv JNA i velikosrpske politike boriti i Hrvati i Muslimani.
Upravo zato Polog danas nije samo simbol otpora JNA.
On je i podsjetnik na vrijeme kada su mnogi ljudi još vjerovali da je zajednička obrana moguća i da rat između Hrvata i Muslimana nikada neće postati stvarnost.
Vrhunac simbolike dolazi početkom svibnja 1992. godine tijekom krize na sarajevskom aerodromu.
Alija Izetbegović, vraćajući se iz Lisabona s međunarodnih pregovora, završava u rukama JNA u vojarni u Lukavici.
Istodobno Sarajevo trpi teške napade, vode se dramatični pregovori, a javnost putem televizijskih prijenosa prati pokušaje da se pronađe izlaz iz sve dublje krize.
Posebno je zanimljivo da su se tijekom tih događaja pred očima cijele javnosti otvorila pitanja koja će Bosnu i Hercegovinu pratiti desetljećima.
Tko u izvanrednim okolnostima donosi odluke?
Kolika je stvarna snaga institucija, a kolika političkih stranaka?
I gdje završava ustavni poredak, a počinje politička moć?
Dok su Alija Izetbegović, Ejup Ganić, Stjepan Kljuić, Fikret Abdić, Jerko Doko, Senad Hadžifejzović (voditelj u studiju TV Sarajevo), Vojislav Đurđevac (komandant 4. korpusa JNA – Sarajevskog korpusa) i drugi pokušavali pronaći izlaz iz krize, postalo je jasno da Bosna i Hercegovina više ne ulazi u političku krizu.
Ona je već bila u ratu.
A rat uvijek nemilosrdno ogoli sve slabosti države.
I ljudi.
Mnogi politički sukobi koji danas dominiraju Bosnom i Hercegovinom ne počinju s Komšićem, Izbornim zakonom, Domom naroda ili aktualnim političkim prepucavanjima.
Njihove korijene treba tražiti upravo u ovom razdoblju.
U različitim odgovorima na pitanje kako urediti zajedničku državu triju konstitutivnih naroda.
I upravo zato priča o Aliji Izetbegoviću i SDA nije samo priča o prošlosti.
To je priča o pitanjima koja Bosna i Hercegovina pokušava riješiti već više od tri desetljeća.
U sljedećem nastavku govorit ćemo o HDZ-u BiH, Stjepanu Kljuiću, Franji Tuđmanu, Mati Bobanu, Blažu Kraljeviću, HVO-u, HOS-u i političkom organiziranju Hrvata u Bosni i Hercegovini.
O hrvatskom strahu nakon Vukovara, Ravnog i napada na Dubrovnik.
O pitanju koje se i danas namjerno krivo postavlja:
Jesu li se Hrvati u Bosni i Hercegovini organizirali zato što su htjeli rušiti BiH ili zato što su prvi vidjeli da se država raspada, a institucije šute?
