Armin Hodžić je zanimljiv politički fenomen. U Hrvatskoj vrlo dobro razumije što znače manjinska prava, posebne izborne liste, zajamčena zastupljenost i institucionalni mehanizmi zaštite identiteta.
I to je potpuno legitimno. Upravo zahvaljujući takvom sustavu danas sjedi u Hrvatskom saboru kao predstavnik nacionalnih manjina.
No kada Hrvati u Bosni i Hercegovini, koji nisu manjina nego jedan od tri konstitutivna naroda, traže da sami biraju svoje političke predstavnike, tada odjednom slušamo predavanja o građanskoj državi, europskim vrijednostima i navodnoj ugrozi demokracije.
Tu nastaje problem.
Ne zato što netko ima pravo zastupati drugačije političko mišljenje, nego zato što ista načela očito ne vrijede za sve.
Ako je legitimno da manjine u Hrvatskoj imaju posebne mehanizme političke zaštite kako ne bi bile preglasane, zašto bi bilo nelegitimno da konstitutivan narod u BiH traži zaštitu od preglasavanja?
Ako je zastupljenost važna za Bošnjake u Hrvatskoj, zašto nije važna za Hrvate u BiH?
Ako je identitet nešto što svaki narod ima pravo sam definirati, zašto onda drugi imaju pravo određivati Hrvatima tko su njihovi legitimni predstavnici?
Ono što dodatno upada u oči jest činjenica da velik broj regionalnih političara cijeli život provodi unutar političkih, stranačkih i aktivističkih struktura, bez ozbiljnijeg iskustva u realnom sektoru, poduzetništvu ili stvaranju nove vrijednosti na tržištu. I upravo takvi ljudi često nastupaju s nevjerojatnom dozom sigurnosti o temama ustava, prava, povijesti, ekonomije i međunarodnih odnosa, kao da su ih osobno stvarali.
Problem Bosne i Hercegovine nikada nije bio nedostatak ljudi koji imaju mišljenje.
Problem je višak ljudi koji imaju mišljenje o svemu, a ozbiljno znanje o vrlo malo toga.
Zato bi možda svima koristilo malo više intelektualne skromnosti, a malo manje dociranja drugima kako bi trebali uređivati vlastiti identitet i politička prava.
U svakom slučaju, gospodinu Hodžiću želim svako dobro, ali dosljednost je ipak temelj svake ozbiljne politike.
