Koliko se galama i uznemirenost podigla ovih dana zbog otkaza Bujancu na Z1, očekivati je da se to preraste u novu međunarodnu krizu, bar bi mogle biti takve “analitičke” reakcije. Treba sačekati što će o tome reći Đivo Đurović, Avdagić i prof. dr.sc. Gordan Akrap.
S obzirom na to da je Bujanec kakav je Radića proglasio “hrvatskim Trumpom” makar se ne zna da li mu je pribavio potvrdu, a on osobno pokazuje neviđeni entuzijazam prema Trumpovim postupcima, predstavljajući se pred sljedbom glavnog pajdaša američkog predsjednika, sljedba očekuje uplovljenje američkog nosača u Jadran i intervenciju DELTA Force.
Ni ljevičarima ne bi bilo mrsko, jer bi se miroljubivi kakvi jesu imali nad čim zgražati i zazivati mirno rješenje krize. Samo bi bio problem koga bi spasile američke snage, Trumpa od Trumpovca ili Trumpovca od Trumpa i koji bi “Trump” bio uhićen kao lažnjak i uvreda američkog predsjednika i naroda. Nekako bih stavio euro na okladu da kakav Mario ne bi dobro prošao, jer bi Bujanec bi bar mogao dobro nasmijati Amerikance, a kakav bi Marija proglasili uvredom, kad ga već u savezničkoj Hrvatskoj s državnim položajem tako ne proglašavaju iako nudi povode svaki dan. Sreća mu je da Amerikanci još uvijek ne interveniraju zbog ovoga “kak’i”, Rusi zabavljeni svojim brigama, dok Srbija ne naganja svoje navodne agente.
Ispada da je sad ključno državno i društveno pitanje izjasniti se o otkazu Bujancu na Z1 i svrstavati se za Buju ili kakvu Mariju. Pristojan čovjek bi u normalnim okolnostima na to mogao u principu reći – daleko im kuća! Ali, okolnosti su takve da su kakvi Mario i Bujo društvene pojave, kao i Sarnavka, Tomašević, Zoki Pusić ili Pupovac.
Pokušati u tome pronaći neko “dublje” značenje koje bi moralo biti isto tako besmisleno, jer bi se svaki pokušaj spustio na njihovu razinu. Ako je, a nažalost vrlo vjerojatno jest, državna politika spala na tu razinu da čak i relativno ozbiljni ljudi u otkazu Bujancu vide pokušaj umivanja i ispiranja kakav Radića i njegove “koalicije” da bi bez Bujice “očišćeni” mogli u inkluzivnu državnu vlast poništavati efekte “izdaje” Domovinskog pokreta i famozno ministarstvo kulture ili nastaviti preodjeveni “okupljati desnicu” u novo mirisno i kičasto. pokladno ruho s rogovima i zvonima razarajući svaku mogućnost desne prijetnje Plenkoviću na mogućim izvanrednim izborima, štiteći novom prevarom naivnog naroda aktualne nositelje moći u zemlji, zanemaruje se temeljna činjenica da javnu percepciju kakav’i Radića ni vodopad ne može očistiti i sad ga učiniti uglednim političarem i domoljubom iza koga bi se netko izvan političkog ološa svrstao. Ako Plenković igra na tu kartu onda je očajniji nego se čini, a djeluje već dugo prilično očajno. To pogotovo što nikakvi novci, preodjevanja, razbujičarenje i nikakve finte s nekom drugačijom, a suštinski istom ulogom Bujanca, ne mogu više pomoći kakvom Radiću, pa je stvarno razmišljati da se tu i ne radi o novim „stvaralačkim“ političkim očekivanjima od kakve Marije, već isključivo o zauzimanju bunkera za obračun s unutarhadezeovskim prijetnjama Plenkoviću i bar o izradi novog oružja za zadržavanje. Domovinskog pokreta i MOST-a na neopasnoj razini. To kak’i Mario uz pomoć “žrtvovanog” Bujanca na “neovisnoj” poziciji još uvijek ima nekakvih izgleda relativno uspješno odraditi bar u formi forumskog i medijskog privida, pogotovo ako Domovinski pokret i Grmojin MOST budu inertni i ne uspiju iskoristiti mogućnosti koje imaju izvan kakvih Radićevih šapa. Ne, to su samo pretpostavke, koje zbog svega poznatoga o ovim „Trumpistima“ io manipulativnoj naravi poretka u kome se zadržavanje pozicije sveobuhvatno priprema s najmanjim mogućim rizicima na nacionalnom spektru nikako ne treba zanemariti. Rizika s ljevicom ionako nema.
Bujanec je u odnosu na kakav Radića bar zabavan ljudima, nudi im potisnutu i društveno sankcioniranu sliku podsvijesti, koju svi imamo i povremeno trebamo, kakav Radić im može samo prodati kotao ili kakav lonac, makar i to postao sve dvojbenije zbog njegovog javnog političkog “ugleda”. Ljudi sad u Pevexu prije kupnje zavire u svaki kotao gledajući hoće li ih dograbiti šapa s uzvikom kak’i. Dakle, nagađanja o tome što se to dogodilo ili što se krije iza svega će u svakom slučaju dobiti odgovor u spomenutim okvirima epilogom je čiji su konačni društveni dometi takvi kakve sam naveo. Puno parade, dima i magle vjerojatno nizašto, protagonisti i redatelji dobivaju samo još bocu iluzije i lijevak za prolijevanje iluzije onome tko ih je žedan. Bocu, teću ili kotao, svejedno.
Ljudi mogu o Buji, čuvenom Veljem Mesaru ili Bratu Velji misliti što hoće, a imaju i razloge, jer se svojski trudio godinama davati povoda za svoj autentičan javni “ugled”, što je s jedne strane inteligentno procjenjivao mamcem za publiku, poučen iskustvima iz djetinjstva i rane mladosti gdje je vrlo vjerojatno sličnim nevaljaštinama uspješno skretao pozornost na sebe, na publiku, koja se opasno iu velikom broju navlačila na svoga. najdražeg nevaljalca, koji smije sve što većina te publike često želi, ali ne smije, kao druge strane preuzimao je rizik prilično neslavnog kraja, bio ovo njegov kraj ili samo privremeni zalazak dana kako “viteški s mačem” najavljuje. Ne, u odnosu na kakav Radića i tu političku vladavinu, koju još uvijek uspijeva novcima držati uz sebe, pogotovo u odnosu na ljevičarske „uglednike“ Bujo je polusvetac. On bar ne laže o svojim vrlinama i manama, nije prijetvoran izuzev deklarativno i kad mora biti pred svojim kamerama, otvoreno i tada pokazujući da se zajebaje na svoj račun tim prijetvornostima, kao kad kaže “bez cenzure” i ne pokušava biti nešto drugo. Ono je što jest – javno brendirani pošteni nevaljalac s kim si na čisto u svakoj prilici.
Jedino moraš imati vrelo mašte kako bi mogao zamisliti što je sve spreman učiniti. Njega njegova sljedba prihvaća zbog toga i takvoga, pa svi koji danas peru ruke od njega ili se iščuđavaju zbog njegovih postupaka samo pokazuju da su podmukliji i lošiji od njega. Baš zbog toga je sva medijska ljevica snažno popratila njegov otkaz, svjesna da bi mogla ostati bez vrlo važnog alibija i svojevrsnog pokrivača za svoje svinjarije, jer im je Bujanec uvijek nudio sigurno pokriće u svim prilikama, nerijetko se zgražajući nad njegovim javnim nemoralom, iako u tim krugovima vlada takva izopačenost da bi ih se moglo škropiti Bujicom i Bujancem. Razlika je u tome što su oni otvoreni elementi državnog sustava pa njihova izopačenost nije uvjetovana neimanjem izbora ili egzistencijalnim tezgarenjem i iznuđivanjem skretanjem pozornosti na sebe pojedinačno, to je bio i ostao njihov karijerni društveno-statusni izbor potpune bezličnosti u velikoj većini, dok je Bujanec morao biti takav kakav je bio, ali uvijek autentičan i nudeći sebe neovisno o tome je li navlačio nacističku odoru, pijan. “klao Srbe” ili podvaljivao na sve načine nekome na desnici kako bi pokazao željenu moć načinom toliko poznatim iz kriminalnoga polusvijeta gdje je jedino moć argument, a nadmoć status. Bujanca kakvog poznaje javnost su u velikoj mjeri stvorile poremećene društvene okolnosti, svakako ne nasuprot njegovih osobnih sklonosti i nasuprot silnoj želji i potrebi da bude uočljiv i važan, zbog čega je, da bi uopće opstajao u javnom prostoru i bio nekome s novcima dovoljno potreban za ulaganje u njega i njegove usluge, o kojima nije bilo dvojbe nikada, niti je on skrivao što je spreman napraviti, morao sve više što je duže trajao biti “mimosvita” i stalno. vidljiv. Status „mimosvita“ takvim je jedinim modelom opstanka u fokusu, otprilike kao i aktualnim ljevičarskim performerima, za koje nikada nitko ne bi čuo, niti bi „uživao“ u njihovom „kulturnom stvaralaštvu“ da nisu mimokulturni i mimokulture sa zastrašujućim estetskim performansima. Najbolje je Bujanec sam sebe i svoj javni profil predstavio iznoseći javnu zgodu s početka suradnje s pokojnim Marinkom Božićem, hvaleći se bez da trepne prvim tekstom u „Slobodnom tjedniku“ u kojem je “razotkrio četničku grupu” u Varaždinu uzevši telefonski imenik i izdvajajući imena koja bi mogla biti srpska, pa te nesretnike javno strpao u četnike.
Nije Bujanec glup da ne zna što u pristojnom javnom, medijskom i društvenom diskursu znači to čime se hvali, niti je neinteligentan toliko da to čini nepromišljeno ili recimo pripit. On iznimno točno osjeća, sluti ili njuši, kako kome drago, karakter i stupanj prijetvornosti društva kome se obraća iu kojemu spretno pliva trideset godina, pa točno zna što se želi postići navođenjem zgode o “istraživanju varaždinskih četnika” iz svoje novinarske prošlosti. Njemu i onome što želi nimalo ne smeta zgražanje, svjesno ga izaziva očekujući kurvinsko moraliziranje ljevice i centrista, te „poštenih“ desničara, kako bi njegova lebdeća silueta dospjela s tom porukom u veću visinu i bila, s jedne strane poruka neprijateljima što ih čeka, s druge strane otvorena ponuda onima koji mogu platiti i trebaju takvog javnog nevaljalca. To je za njega posve normalno javno djelovanje i on nikada nije skrivao da je takav. S druge strane godinama svjedočimo da je u tzv. medijskom mainstreamu, na sveučilištima, u politici, u svim krugovima s presudnim utjecajem na hrvatsko društvo, takvo ponašanje neslužbeni standard i svojevrsna prisilna “moralna norma” cijeloga društva, laž je posve uobičajena i državom zaštićena, a što je najopasnije -predstavljena kao vrlina, pri čemu su upravo takvi lažljivci uzimali Bujanca i Bujicu kao opasan primjer laži i nevaljalosti. Zato je on sa svojim javnim djelovanjem bio i bit će neprocjenjivo bitan tom izopačenom poretku. Konačno, u čemu je stvarna razlika nedužnog čovjeka proglasiti četnikom u odnosu na istog takvog čovjeka proglasiti fašistom?
U čemu je razlika između štićenog uglednika, koji se šopa kokainom na državni trošak u luksuznom kabinetu i svojom pozicijskom i hijerarhijskom moći nadomješta nesigurnost u svoju muškost ili svoju šonjavost iz djetinjstva, pa nasrće na potčinjene ili karijerno ambiciozne žene ciljano izabrane na razinu posla s pripadajućim statusom za koji nemaju stručne reference ili sposobnosti, a koga štite isti takvi novinari i mediji, i tipa koji plaća kokain i kurve svojim zarađenim, posuđenim ili otetim novcem?
Nema u biti.
Ali ima u društveno-etičkom kontekstu, jer je prvi kokaindžija i kurvar neusporedivo opasniji za društvenu higijenu od “poštenog” kokaindžije i kurvara, koji se ne skriva iza funkcija i lažnog društvenog ugleda. Prvo svoje ponašanje podmuklo predstavlja društvenom vrlinom zagađujući društvo silom poretka, drugi to što radi ne predstavlja nikome i nikako, a kad ga se i ako ga se javno predstavi takvim, jedino on snosi odgovornost i nitko ne trpi posljedice zbog toga. Meni je uvijek opasna činjenica od navodne Bujančeve ovisnosti, krkanluka i kurvaluka bila općenametnuta praksa osuđivanja toga što radi s neusporedivo perverznijih polazišta. Čak i na desnici, da se ne pozivamo samo na sustavni društveni poremećaj i slom svih tradicionalnih vrijednosti s ljevice i famoznog inkluzivnog centra, lijepo je gledati hodočasnike pred osuđenim pedofilskim perverznjakom, koji na državni račun i pod krinkom tzv. branitelja dodjeljuje velike i male plakete za zasluge u obrani zemlje ili proglašava nacionalne osobe godine, a koje istovremeno iz toga reda presuđuju Bujancu, ukazuju na njegovu nemoralnost i zgražaju se nad tim.
Ima li u najstrožem moralnom smislu iu jednom, iu drugim okolnostima, je li jednim i drugim protagonistima bilo čega što bi čovjek preporučio nekome koga voli i tko mu je bitan?
Nema.
Ne valja ni jedno, ni drugo, malo stvari je da su daleko veći i zloćudniji nevaljalci oni koji potiču i održavaju takvo djelovanje od samih izvršitelja. Kako bi se netko tko prima priznanje od Mladena Pavkovića mogao i smio rugati Bujancu, ili kako bi Marin Vlahović, osuđen na osam mjeseci zatvora uvjetno, uz golemu sklonost tužiteljstva i suda zbog udarca čekićem u sljepoočnicu čovjeka, što se inače smatra pokušajem ubojstva, smio u normalnim okolnostima javno upirati prstom na Pavkovića ili ranije dok nije došao u kakav Radićev brlog na Bujanca zbog sudskih presuda. njima?
Ljudi koji omogućuju takvo javno i opetovano djelovanje, koji štite takva zlodjela i takve protagoniste i reafirmiraju ih kao društveni uzori daleko su opasniji i veće štetočine od samih počinitelja. Izvan ovoga konteksta se nikako ne bi smjelo gledati ovaj rasplet ili zaplet stvari s Bujancem i kak’i Radićem.
Prvi nevaljalci čine sustav, drugi, ovakvi kao Bujanec, ali i kakva Radićeva ekipa su zamjenjivi prolaznici za etapnu ulogu.
Svi mi koji smo imali neposredno iskustvo s Bujancem smo znali kakav je, a svinjarija više ili manje, njegovi burni iskazi velikog prijateljstva ili pomoći u raznim prilikama da se to nisu mogli promijeniti. S njim si stalno bio u nekakvom natjecanju, pokušavajući spriječiti njegove egzibicije, znajući da se on trudi pokazati ti da je uspješniji u proboju tih ograda, nego ti u obrani. Imalo je i to svojih draži, do određene razine znalo je biti i zabavno. Samo je u tim odnosima bilo pitanje tko među nama ima kakvu crtu ispod koje nije spreman ići, jer Bujom ta crta nikada nije bila konačna, što on nije skrivao. On nije smio riskirati svoju percepciju javne moći, pa je zbog toga svatko oko njega bio potencijalna meta, ali je svatko oko njega mogao računati i na neobično širokogrudnu pomoć pod uvjetom da je ta pomoć bila demonstracija moći. U toj su mjeri ljudi s njim nastavljali surađivati ili sve češće prekidati svaku mogućnost suradnje, a rijetko javno ukazivati na načelnu društvenu i nacionalnu štetnost toga što radi.
O njegovom javnom utjecaju i posljedicama toga što radi i predstavlja sam napisao bezbroj vrlo oštrih tekstova ukazujući preko toga na teške poremećaje u hrvatskom društvu. Bujanec i Bujica uvijek su bili proizvod i posljedica tih poremećaja, nikada nije bio u poziciji u presudno kreirati uzroke i društvene okolnosti, koje su ga činile u javnosti tim što je bilo tolike godine. On se trudio stalno dokazivati da je on kreator tih procesa, o tome je ovisila njegova samopercepcija društvene mu moći, ali nije bio glup da nije znao da je to samo iluzija.
Nije Bujanec izbacio Marka Juriča na ulicu i ostavio ga bez kruha i potpuno izoliranoga k’o šugavo pašče, niti je on imao utjecaja oko Juriča napraviti sanitarni kordon da mu se nitko s poznate desnice nije htio ni javiti na telefonski poziv, iako se hvalio time. Isto se odnosi na sve javne protagoniste, koje je u dugom razdoblju Bujanec gazio Bujicom i pozadinskim podvalama, neke više neke manje ovisne o trenutnom značaju ili razini opasnosti njegovim pozadinskim šefovima, s tim i njime kao nezamjenjivom izvođaču radova. Zbog projekcije „moćnog Velja“ rado je preuzeo zasluge za tuđe nevaljalštine. Problem Bujanca je stalna potreba predstavljati se daleko moćnijim nego je bio, pa je i taj Juričev otkaz na Z1 predstavljao kao svoju osvetu Juriču, kao što je u čitavom nizu stvari održavajući mit o svome utjecaju na sebe preuzimao prljavštinu svojih stvarnih kontrolora i gazda. Bujancu je prilično išla na ruku i činjenica da su u velikoj većini protagonisti politike i javne scene koji su s njim surađivali upravo zbog kreirane javne klime bili ucjenjivi, pa je na njih mogao utjecati prijetnjama i javnim udarima, čime je čak i po svom guštu mogao izolirati većinu ljudi. Ne, rijetko je to radio za svoj gušt izuzev kad je osjećao osobnu konkurenciju tome što može ponuditi. Juriča su na ulicu istjerali kasniji glavni politički “domoljubi” koje je kao izvršni direktor svih medijsko-političkih projekata počevši od kupnje Z1, preko Škorine kandidature za predsjednika Republike, osnivanja Domovinskog pokreta – Miroslav Škoro, zatim bez ovoga Miroslav Škoro nakon rasplinjavanja na parlamentarnim izborima 2020., pa samoga Domovinskog nešto suženijeg ustaničkog pokreta, sve do “izdajničkog” Domovinskog pokreta, kandidiranja gđe. Lozo za Predsjednicu Republike do osnivanja DOMINO i formiranja tzv. Vukovarske koalicije, predstavljao je Mario Radić, poznatiji kao politički kakav je Mario, sa sjenom nad njim – Pavom Vujnovcem, bez čijeg odobrenja ni jedan cent “marketinških ugovora” medijima i izvođačima, drukerima i pervertitima, otkrivačima povijesnih istina i izdaja, kvazinovinarskim agentima propalicama, koji su “otkrivali afere”, prisluškivali i trgovali ucjenjivačkim materijalima, te raznoj drugoj “divljači”, nikada ne bi bio odobren u Pevexu i oko Pevexa. Iako je zvono išlo na Bujanca, svi su znali da on samo javno prisvaja „zasluge“, što dragovoljno, što zato što je morao i ponajvažnije, zato što je on obavljao javni odstrijel nepoćudnih ili „izdajnika“, pa je tako ispadalo htio on to ili ne.
Bujanec nije bio jedini podizvođač u tom zloćudnom krugu, a još manje je mogao utjecati na to hoće li Škoro i kad postane „izdajnik“, hoće li Penava poizdajničiti ili Dabro naglo postati „Srbin“ i opasni revolveraš, koji djecu uči pucati i pucnjavu posvećuje „bratu Mariju“, ali, morao je razotkrivati sve te „izdajnike“ neovisno što je u očima pristojnih ljudi ispadao čak i gori. nego je htio biti u skladu sa svojim brendom. Nije naravno to moranje bila nikakva zaprijeka Bujancu, on je već bio prepoznat svojim izborom kao takav, a iako se to “otkrivanje izdajnika” opasno ubrzalo čak i za njegove kriterije podnošljivog samoodržanja, ipak je i to sve koristio ili bar mislio da koristi kako bi spasio i održao mit o svojoj moći pred ruljom, koju sam politički predstavio u više analize kao bujičare. Iako je to pogrdan i negativan politički termin u mojim tekstovima, to je i svojevrsni kompliment Bujancu, jer nije to daleko, ako je uopće udaljen, od njegove želje i potrebe da ostane zapamćen u najširim javnim krugovima kao simbol čega. Nije mala stvar imati cijeli proces i kulturološki fenomen nazvan po sebi.
Samo se nek vidi i pamti, što god to bilo.
Bit stvari ovdje je da su stvarni bujičari u biti kakav Mario i njegove gazde, jer nema nikakve sumnje da je Radić podizvođač cijeloga toga perverznog projekta, te da mu je Bujanec savršeno poslužio s obzirom da je tijekom godina, što svojim načinom i modelom, koristeći umjetno kreirane državno-političke okolnosti, kojima su mediji i javni prostor služili kao kanal za usmjeravanje svega na nacionalnom spektru u čvrsto kontrolirani tor, pripremio političko stanje. Nedvojbeno je da nikada ne bi bilo ovakvog kakav Radića u politici da Bujanec nije uspio okupiti stado koje se okupljao preko dvadeset godina. Figurativno rečeno, Radić i njegove gazde su Bujancu oteli „medijski i politički Pevec“, odnosno njegove bujičare.
Miroslav Škoro sa svojom prepoznatljivošću bio je dodatni savršeni maneken, koji je oko sebe mogao okupiti sve ono što je Bujanec iz različitih motiva stvarao i proizvodio godinama, ali i tome Radićevom projektu dodati novu, ozbiljniju dimenziju. Naglašavam, kakav je Radić, usprotiv činjenice da mora imati nekakve sposobnosti, što god to bilo, jer ne bi bez nekakvih sposobnosti dobio ulogu izvršnog direktora u tom medijsko-političkom projektu, po svemu vidljivome tijekom svog višegodišnjeg javnog djelovanja ili preciznije rečeno razotkrivanja potpuno nesposoban osmisliti nešto takvo, a iz današnje perspektive jasno je da nije sposoban ni sačuvati ono što mu je Bujanec sa svojim karijernim mentorima i pokroviteljima, a zatim Škoro povrh toga, predao u ruke. Radić se mogao sakriti iza javnog zaklona vrlo poznatog i omiljenog glazbenika Škore, pa čitav niz ljudi danas svima nama koji znamo iz prve ruke što se valja iza te velike “domoljubne” priče i da se iza svega skrivaju kakvi Radić tada još javno diskretan, te potpuno diskretni kasniji glavni državni korporativac Vujnovac organski oslonjen na državni poredak, prigovaraju zašto smo bili “protiv Škore” ili čak zašto smo bili “protiv”. Bujkija”?
Niti je kad naglasak kritike bio na Škori, iako je taj projekt nemoguće bilo kritizirati i analizirati mimo imena Miroslava Škore koga je u konačnici sam i posudio toj rulji, niti bi Bujanec ikada postao preko naziva bujičari sinonim za Radićeve politike, da iza svega nije bilo zloćudne političke figure kao što je Radić i nepregledne kompozicije vagona skrivene prljavštine iz karijere toga čovjeka i njegovog već tada uočljivog političkog pozadinskog miljea, koji se nikada nije mogao ni formirati, niti djelovati bez blagoslova vlasti.
Iako ni Škoro, ni Bujanec nisu pod prijetnjom uperenog pištolja, kao što nije ni velika većina više ili manje uočljivih protagonista ispod toga kišobrana tamo od 2018. i 2019. godine do danas, pristajali su igrati tu igru, oni su male bebe prema svemu što u političkom i društvenom smislu predstavlja Radić.
Politički kakav je Mario.
Naravno da su morali u toj igri pretrpjeti pljuske, udarce, to im je bila uloga, kao što su u jednom trenutku, kad se potroše ili otrče svoju etapu, bili odbačeni. Vrlo se vjerojatno to događa Bujancu, ako se ne radi o preoblačenju i „prekomandi“ na drugo istureno borbeno mjesto po zapovjedi istih „generala“. Bitno drugačiji i posve neplanirani razvoj stvari se kakav je Radiću i njegovim nalogodavcima dogodio s Domovinskim pokretom, ponajprije zbog toga što su precijenili ocjenjivačku moć, a podcijenili niz ljudi oko sebe, osobito glavnog tajnika Josipa Dabru. Prema njemu su primijenili svoje standardne metode drukera, zlouporabe bliskih osobnih odnosa i osobnog povjerenstva u jednom razdoblju, nasrnuli na njega državnim poretkom kompromitirajući i sam vrh vlasti, ili bar usmjeravajući sumnje u taj državni vrh, pa izazvali posve suprotno od očekivanoga, prvenstveno jer su naučili primjenjivati tih paraobavještajnih iu narodu oduvijek najprezrenijih metoda uz silu države i medijski utjecaj, s lakoćom potčine. svakoga oko sebe. Takvim su se ljudi okruživali u principu, iako nikako nisu mogli baš sve predvidjeti i procijeniti svakoga čovjeka u tom razdoblju novačenja i „okupljanja“, a Dabro je svemu tome suprotnost. Najgore je kakav Radiću i njegovim šefovima što Dabro uopće nije usamljen i što im se dogodilo, ne prvi put, ali ovaj put organizirana skupina ljudi, koju nisu uspjeli kontrolirati ili udarom razbiti, i koji su se otrgnuli kontroli pa prijete ozbiljnim poremećajima uspostavljenog inkluzivnog stečenog poretka državne moći. Što su bliže vlasti utoliko su opasniji.
Možete li zamisliti što bi na Dabrinom mjestu uradio Peternel?
Za pola minute postao bi vehabija i odrekao se s javnim gnušanjem novootkrivenog katoličanstva da se pod istim pritiskom kao na Dabru to od njega zatražilo. Iza kak’i Radića ostali su takvi kao Peternel, pa ovaj otkaz Bujancu možemo gledati i kao posljedicu nekakvog otpora Brata Velje. Vidjet će se brzo je li Veljo sačuvao klicu prkosa i otpora bez koje nikada ne bi postao to što je, ili je potpuno pacificiran kao i mnogi drugi tijekom kakvih Radićevih operacija, primjerice kao Marko Jurič, koji se ponizno poklonio pred svojim progoniteljima, a poruke s mačem prije ukazuju na ovo drugo, nego na prvo. Prilično sam siguran da Bujanec nije previše zatečen ovakvim razvojem stvari, jer ima dokazano razvijen instinkt za opasnost i njuh za prijetnju, inače nikada ne bi uz toliko krajnje beskrupuloznih gospodara tako dugo opstao da nema. Onoga trenutka kad je kakav Mario doveo Marina Vlahovića na Z1, a posebno kad je krenula silovita kampanja bildanja toga „istražitelja“ i njegove tragikomične emisije, što je postalo uočljivo i slijepcu „sučeljavanjem“ Goldsteina i Vukića, Veljo je znao što ga čeka. On može biti kakav hoćete, ali ima specifičnu inteligenciju, a pogotovo dobro poznaje mehanizme bildanja lika i djela na televiziji, savršeno zna kako se i na koji način stimulira takvo “sučeljavanje”. S druge strane, Bujanec je u Vlahoviću, koga je s pravom davno prepoznao kao drugog a drugačijeg, puno beskrupuloznijeg sebe, s puno opasnijim obiteljskim zaleđem, odmah nakon ostvarene suradnje kakvih Radića i Vlahovića u tzv. aferi Mreža, odmah prepoznao svoga svojevrsnog ubojicu i nasljednika. Vlahović je pribjegavao potpuno istim postupcima kao Bujanec, a pogotovo kao Radić i njegovo okruženje. Snimali su jedan drugoga, ocjenjivali, pokušavali više ili manje uspješno time trgovati, s tom razlikom što je selfi vagine neke Karleuše Bujancu bio instrument njegovog “regionalnog utjecaja” pogotovo ugleda u mitskom Beogradu i tamošnjem, ali i domaćem podzemlju, čime je dokazivao svoj ugled i moć u polusvijetu, dok je Vlahović tu Karleušinu vaginu, koju mu je poslao Bujanec kao autentični. predator čuvao kao oružje protiv njega kad i ako treba. Taj primjer najbolje pokazuje razliku između njih, kao i razloge zbog kojih su oba bila prihvatljiva kak’i Mariju. Ta razlika između Bujanca i Vlahovića također može vrlo lako biti indikator zašto je za operacije koje slijede kakav Radiću i njegovim gazdama, vrlo izvjesno Vujnovcu i vrlo očekivano s tim i Plenkoviću neusporedivo korisniji Vlahović od Bujanca.
Bujanec ne može bez parade, a to ga čini nepredvidivim, sklonim nevoljama, njegovo prirodno okruženje je manje pouzdano od Vlahovićeva, koji uz to ima i fantastično emotivno-patetično pokriće za izazivanje sažaljenja i opraštanje najtežih zlodjela, koja je bez treptaja spreman učiniti, ne kao Bujanec zbog dokazivanja moći u okruženju ili zbog toga što je na to prinuđen, nego zbog toga što je klasični predator. To je istodobno prilično veliki rizik i kakav Mariju, ali, kad si podizvođač radova s beneficijima koji ti se nude i kad imaš zapovijedi, moraš prihvaćati rizike i svijest da si u svakom trenutku zamjenjiv i možeš biti odbačen kao prljava krpa.
Za kraj, nitko od spomenutih glavnih protagonista ovoga „sukoba“ ili sukoba u koliko toliko normalnim okolnostima ne bi bio vrijedan spomen izuzev eventualno usputno, onako nogom u guzicu, da svojim javnim pozicijama nedvojbeno godinama već ne potvrđuju nevjerojatno srozavanje društvenih standarda. Od kad je Boga i svijeta bio je nevaljalaca, egzibicionista, psihopata, koji su u specifičnim okolnostima nadrastali svoje pojedinačne mogućnosti pravljenja štete kad bi bili prepoznati od nositelja zlih namjera i kvarnih ciljeva. Njihov posao je bio samo dovoljno uvjerljivo pokazati i izbiti na površinu. Zato i rade bez izuzetka to što rade, bez obzira kako i čime opravdavali svoje postupke. Pogotovo je to dolazilo do izražaja kad bi se društvene okolnosti i okruženje kakvo danas imamo, ne samo u Hrvatskoj, nego iu europskom kontekstu, nakrivile s opasnošću urušavanja ili kad bi takvo okruženje bilo uzdrmano borbom za goli život kakav se najavljuje i dnevno pokazuje iz SAD-a. Jedino je u ovome razvoju stvari sigurno da Z1 Bujancu nije dao otkaz zbog novca, jer ono što se ističe kao ključni razlog i šteta, tužbe i uskraćivanje sredstava VEM-a, do što su jučer pod krinkom marketinga njihove stvarne gazde trošili za uklanjanje nekoliko epizoda emisije, koja im se može čak i benigno politički smetati kako bi je zamjenjivali Bujicom. Izuzev ako ih primjerice Rusi nisu stisli za vrat, pa se slavine zavrnule.
Puno je vjerojatnije da nam se predviđa novo pospremanje poretka i učvršćivanje pozicije moći, kako u politici, tako iu svim popratnim podsustavima u zemlji, kako bi se što sigurnije dočekao razvoj dramatičnih procesa globalnog karaktera, koje nameću Trumpove SAD. Koliko god bili beznačajni s pozicije svakodnevnice spomenutih aktera u ovoj priči, upravo su oni takvi kakvi su potrebni sa svojim profilima za obavljanje najprljavijih poslova, a dokazali su se uspješnim prodorom u izloge nažalost previše često uz čoporativnu potporu nezanemarivog broja ljudi i ne birajući sredstva. Kakva ih sudbina čeka nakon što obave svoj posao društveno je nebitno, bitne su posljedice toga rukopisa, o čemu oni nimalo ne odlučuju. Hrvatskoj je opasno što sve ovo pokazuje da zabrinjavajuće pretežito državna politika postaje utočište takvima i svojevrstan brlog, a kad si u brlogu ne možeš zavijati ili ugristi koga god stigneš ili na koga te napucaju. U brlozima se na stvara civilizacija nego čopor.
Zato ih treba čuvati ugriza i brloga, izolirati ih i svesti na mjeri koja im prirodno pripada, a svi koji prolaze pored njih, moraju imati motku u rukama. Ne mač, nego motku. Pouka je od davnina da nitko razuman ne bi smio dopustiti da ga iz iste jazbine ili brloga ponovo ugrize živinče. U političkom smislu svjedočimo zaoštravanju prastarih sukoba i istih starih-novih protagonista, gdje „Možemo“, ljevica i politički Srbi u Hrvatskoj jako zatežu strune i izazivaju nacionalnu stranu, pa to ozbiljno ukazuje na pripremu „obrane“ s centrističke i kvazidesne strane u kojoj će se narodu ponovo ponuditi izbor „sigurnoga utočišta naših“ s istom vlasti i eventualno učvršćenom stabilnošću, pred opasnošću Milanovića, Tomaševića, Hajdaša Dončića i Pupovca, kako bi glavne zvijerke u „našem“ brlogu nastavile ugrizati sve ozbiljnije komade Hrvatske. Sumnjam da je Tomašević i ljevica, pogotovo da je Pupovac naglo navalio izazvati Hrvatsku tek tako i da to nije usklađeno s njihovima u „našim“ redovima, odnosno na vrhu piramide. Takva pospremanja obično navješćuju izbore, a neinkluzivna razorna energija koja silovito prodire u svijet iz neinkluzivne Trumpove Amerike prisiljavaju oazu „stabilnog antifašizma“ kakva je u Hrvatskoj na obranu svim sredstvima, pri čemu savršeno mogu poslužiti deklarirani kakvi Radićevi „Trumpisti“, u pravilu agenti inkluzivnog poretka. Nikakav taj razvoj stvari nitko ne smije isključiti, pogotovo, kako sam rekao, Grmojin MOST i Penavin i Dabrin Domovinski pokret, ništa manje ili možda najvažnije brojna je potisnuta neinkluzivirana čeljad u HDZ-u, te niz pojedinaca na političkoj sceni, koji su za sada odbili pristati na zavijanje iz osiguranih čopora i poznatih brloga „zajedništva bez alternative“. Svi se oni moraju paziti na igre koje gledamo i brloga iz kojih se čuje zavijanje. Je li to prikriveni smisao otkaza Bujancu i stvaranja javne enigme oko toga, pogotovo jer ljevica i mainstream do sada nisu mogli djelovati bez bujičara, pa bi za njih prije svega bio prevelik rizik izgubiti takvu dragocjenost i glavnog protagonista, vidjet ćemo. Sigurno je jedino da Brat Veljo nikako ne može ostati bez svoje sljedbe makar im vikao s drveta. Motku valja imati pripremljenu svatko koga god put nosi pored brloga, koji nikada ne ostaje prazan i bez živine. Kad smo već započeli s Trumpom, završimo s njim. Upravo on pokazuje da bez toljage ili bar motke nema dijaloga, a čovjek ima dovoljno godina i iskustva da zna kako i kad toljagu treba koristiti da mu se ne razbije o glavu.
Piše: Marko Ljubić
