Erdoganovi ambiciozni strateški planovi i projekcije moći u regiji dolaze pod ozbiljno preispitivanje. Ambicije Ankare da oblikuje novu geopolitičku ravnotežu suočavaju se s nizom nepredviđenih izazova, kako vojnih, tako i političkih.
Turska, koja je još prije kratkog vremena sanjala o muslimanskom NATO savezu, umjesto da se jasno distancira od iranskih interesa u sukobu, zauzima poziciju koja naglašava solidarnost s Iranom i pozive na prekid vatre, kritizirajući američko‑izraelske udare kao ‘kršenje međunarodnog prava’.
Takav pristup dodatno komplicira regionalnu dinamiku i otežava koordinaciju Washingtona i Tel Aviva, što pojačava motivaciju Trumpa i Netanyahua da ograniče Erdoganove ambicije i strateške planove.
Kao odgovor na ove izazove, tri europske države šalju vojnu pomoć na Cipar kako bi Tursku držale „na uzici” i spriječile destabilizaciju istočnog Mediterana. Ankara više ne može sama definirati sigurnosna pravila u tom prostoru, a Erdoganovi snovi o novom otomanskom valu i regionalnoj dominaciji dolaze u pitanje.
Istovremeno, SAD i Izrael aktivno angažiraju Kurde kao kopnene snage, pri čemu se dugoročno otvara pitanje političke protuvrijednosti — uključujući mogućnost priznanja kurdske države, što bi dramatično promijenilo geopolitičku kartu Bliskog istoka i odnose s Turskom, Iranom i Irakom.
Zaključno, američka strategija prema Kurdima otvara ozbiljna politička pitanja. Vojna podrška bez jasnog političkog okvira dugoročno nije održiva i mogla bi potaknuti zahtjeve za priznanjem kurdske države.
Geopolitička dinamika Bliskog istoka pokazuje da regionalni akteri više nisu u poziciji da sami određuju ravnotežu moći — a Erdoganovi ambiciozni planovi sada se suočavaju s realnim granicama.
Piše: Jozo Macola
