Zahiragić i tautologija nastupa na HRT-u; da li je ikada pomislio da se Bošnjake možda neće ni pitati?
Postoje politički nastupi koji ostavljaju dojam da je sudionik rasprave došao kako bi nešto objasnio, razumio ili pokušao pronaći dodirnu točku sa svojim sugovornicima. Postoje i oni drugi, mnogo češći na ovim prostorima, u kojima je cilj potvrditi već postojeće narative i još jednom izgovoriti ono što vlastita politička publika želi čuti.
Gostovanje Harisa Zahiragića na Hrvatskoj radioteleviziji pripada upravo toj drugoj kategoriji.
Nije riječ o tome da je Zahiragić iznio nešto što je nepoznato.
Niti je problem u tome što zastupa političke stavove koji se razlikuju od stavova hrvatskih političkih predstavnika u Bosni i Hercegovini. U demokraciji je to normalno.
Problem nastaje onda kada politika prestane biti prostor traženja rješenja, a postane prostor beskonačnog ponavljanja već izrečenog, što bi njegov stranački šef rekao “vrtiti, vrtiti”.
Pojam tautologije odgovara iskazu koji ne donosi novu informaciju jer u sebi samo ponavlja ono što je već sadržano u njegovoj polaznoj pretpostavci.
U političkom govoru tautologija nastaje onda kada političar vlastiti stav počne predstavljati kao argument. Kada umjesto objašnjenja nudi ponavljanje.
Kada umjesto odgovora na problem nudi uvjerenje da će problem nestati ako se dovoljno puta kaže da ga nema.
Upravo je to bio dojam koji je ostao nakon emisije.
Jer koliko god puta netko ponovio da hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini ne postoji, ono neće nestati. Koliko god puta netko ustvrdio da su zahtjevi Hrvata neutemeljeni, oni neće prestati biti dio političke stvarnosti.
Koliko god puta netko rekao da je postojeći sustav pravedan, neće promijeniti činjenicu da ga značajan dio jednog konstitutivnog naroda ne doživljava takvim.
A politika nije umjetnost ignoriranja stvarnosti.
Može se ne slagati s hrvatskim političkim zahtjevima. Može ih se kritizirati. Može ih se smatrati pogrešnima.
Ali ozbiljna politika ne počinje od poricanja problema nego od njegova razumijevanja.
Čini se da upravo tu leži najveći problem bošnjačke političke elite posljednjih dvadesetak godina.
Umjesto da se pokuša razumjeti zašto hrvatsko pitanje uporno ostaje otvoreno, često se bira lakši put – proglašavanje samog pitanja nelegitimnim.
No politički problemi ne nestaju zato što ih netko proglasi nepostojećima.
Naprotiv, oni tada najčešće postaju još veći. Povijest Europe prepuna je primjera u kojima su političke elite vjerovale da će ignoriranjem određenog pitanja ono izgubiti na važnosti.
Dogodilo se upravo suprotno.
Neriješena pitanja imaju neobičnu sposobnost preživljavanja. Ona mijenjaju oblike, generacije i političke okolnosti, ali ostaju prisutna sve dok se ne pronađe održivo rješenje. Zbog toga je možda vrijeme da se postavi jedno neugodno pitanje.
Što ako Hrvati u Bosni i Hercegovini ne odustanu?
Što ako, unatoč svim pritiscima, političkim porazima i demografskim izazovima, nastave inzistirati na institucionalnoj jednakopravnosti?
Što ako zahtjev za legitimnim političkim predstavljanjem ne nestane ni za deset, ni za dvadeset godina?
Što je tada plan?
Na to pitanje bošnjačka politika već godinama ne daje odgovor.
Umjesto odgovora nudi uvjerenje da će vrijeme riješiti problem. Međutim, vrijeme ne rješava političke probleme. Vrijeme ih samo produbljuje ili transformira.
U tom smislu posebno je zanimljiva gotovo ritualna sigurnost kojom se odbacuju određene političke mogućnosti.
Kada netko kaže da Herceg-Bosne neće biti, on zapravo ne iznosi politički program nego političku želju. Jer nitko ozbiljan ne može jamčiti što će se događati za deset, dvadeset ili trideset godina.
Politika nije proricanje budućnosti.
Ona je upravljanje mogućim posljedicama.
A povijest Bosne i Hercegovine dovoljno je složena da nas nauči kako mnoge stvari koje su se činile nemogućima na kraju postanu stvarnost.
Ne zato što ih je netko želio, nego zato što su neriješeni problemi proizveli okolnosti u kojima su postale moguće.
Zato bi možda bilo mudrije postaviti drugo pitanje: što učiniti da određeni scenariji nikada ne postanu privlačni?
Kako izgraditi Bosnu i Hercegovinu u kojoj Hrvati neće osjećati potrebu tražiti dodatne mehanizme zaštite?
Kako izgraditi državu u kojoj će sva tri konstitutivna naroda osjećati da su politički ravnopravna?
To su pitanja koja zaslužuju odgovore.
Nažalost, u bošnjačkom političkom prostoru često se može čuti nešto sasvim drugo: ako mi nešto ne želimo, onda se to ne može dogoditi.
Ali upravo tu počinje politička naivnost.
Ne dati nešto ne znači automatski spriječiti da se to jednoga dana dogodi.
Ponekad je upravo suprotno. Ponekad odbijanje razgovora stvara uvjete za radikalnije zahtjeve.
Ponekad ignoriranje problema proizvodi veći problem.
Ponekad zatvaranje vrata kompromisu otvara vrata rješenjima koja nitko nije želio.
Zato se na kraju nameće pitanje važnije od svih dnevno-političkih prepirki.
Je li Haris Zahiragić ikada razmislio da o nekim ključnim pitanjima možda jednog dana neće odlučivati ni on ni političke opcije koje zastupa?
Je li razmislio da ih se možda neće ni pitati?
Bosna i Hercegovina već desetljećima funkcionira pod snažnim utjecajem međunarodnih čimbenika.
Brojne ključne odluke nisu donesene zato što su ih domaći političari željeli, nego zato što su ih okolnosti učinile neizbježnima.
Upravo zato odgovorna politika ne sastoji se u ponavljanju vlastitih uvjerenja nego u razumijevanju posljedica.
A posljedica odbijanja dijaloga može biti upravo ono što se danas smatra nemogućim.
Zato Bosni i Hercegovini danas ne trebaju političari koji će glasno dokazivati da su u pravu. Takvih ima i previše.
Potrebni su joj političari koji će imati dovoljno mudrosti da razgovaraju i onda kada su uvjereni da su u pravu.
Jer povijest nas uči da tvrdoglavost rijetko rješava političke probleme.
Dijalog ponekad uspije.
Sve ostalo uglavnom završi tako da odluke na kraju donose neki drugi ljudi, na nekim drugim mjestima, a oni koji su godinama najglasnije govorili ostanu tek promatrači procesa za koje su vjerovali da ih kontroliraju.
Možda bi zato vrijedilo prisjetiti se i upozorenja koje je još prije gotovo dva desetljeća iznio Haris Silajdžić, čovjek koji nije bio tek prolazni politički akter, nego sudionik najvažnijih pregovora koji su oblikovali suvremenu Bosnu i Hercegovinu – od Washingtonskog sporazuma do Daytona.
Silajdžić je tada upozorio da bi praksa biranja hrvatskih političkih predstavnika glasovima drugog, brojnijeg naroda mogla Hrvatima ogaditi Bosnu i Hercegovinu.
Mnogi su tu izjavu tada dočekali s podsmijehom ili je smatrali pretjeranom. Dvadeset godina poslije vrijedi se zapitati nije li upravo vrijeme potvrdilo njegovu zabrinutost.
Ono što je 2006. izgledalo kao prolazan politički spor, 2026. godine postalo je jedno od središnjih političkih pitanja Bosne i Hercegovine.
Pitanje legitimnog predstavljanja nije nestalo, nego je postalo važnije nego ikada prije. Upravo zato možda najveća politička pogreška nije u tome što se s hrvatskim zahtjevima netko ne slaže, nego u tome što se uporno odbija razumjeti zašto oni opstaju i zašto, unatoč svim pokušajima da ih se marginalizira, iz godine u godinu postaju sve relevantniji.
Ponekad najveća mudrost nije u tome da se dokaže kako je netko u krivu, nego da se na vrijeme prepozna problem prije nego što preraste u krizu.
