Samo četiri dana prije početka Operacije Oluja, 31. srpnja 1995., na Brijunima se okupio hrvatski politički i vojni vrh. Za istim stolom bili su Franjo Tuđman, Ante Gotovina, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač i drugi ključni ljudi.
U ovom videu vraćamo se upravo na Brijunski sastanak i rekonstruiramo što se govorilo neposredno prije Oluje.
Što je Tuđman pitao generale?
Što je predlagao Gotovina?
Zašto su se spominjali Knin, Gračac i Otrić?
Koliko su vremena zapovjednici smatrali da im je potrebno i kakvi su se vojni, politički i logistički problemi razmatrali?
Posebno analiziramo autentični transkript sastanka, njegove najzanimljivije i najkontroverznije dijelove te pokušavamo prikazati atmosferu trenutka kada je ono što je još bilo na kartama i u razgovorima uskoro trebalo postati stvarnost.
Razgovor između predsjednika Franje Tuđmana i generala Ante Gotovine, kao i ostatka vojnog vrha uoči operacije “Oluja”, ostao je zabilježen u povijesti kroz Brijunske transkripte sa sastanka održanog 31. srpnja 1995. godine.
Ovaj je sastanak bio ključan za definiranje strategije i donošenje konačne odluke o pokretanju akcije. Komunikacija između Tuđmana i Gotovine može se podijeliti na opće strateške smjernice i specifične vojničke dogovore:
1. Političko-strateški okvir (Najpoznatiji citat)
Haško tužiteljstvo je kasnije najviše eksploatiralo uvodni dio sastanka u kojem je Tuđman iznio opći cilj operacije. Iako se rečenica formalno odnosila na srpske vojne snage i političko vodstvo Krajine, izazvala je dugogodišnje pravne i političke rasprave:
“Rješavati, na koji način rješavati? To je tema današnje rasprave. Da nanesemo takve udarce da Srbi praktično nestanu, odnosno da ono što nećemo odmah zahvatiti, da može kapitulirati u nekoliko dana.”
2. Izravni vojni dijalog s Gotovinom o Kninu
Tijekom analize vojnih planova, Tuđman je izravno ispitivao Gotovinu, koji je bio zapovjednik Zbornog područja Split i operativne grupe zadužene za napad s dinarskog pravca.
Pitanje spremnosti i vremena: Tuđmana je zanimalo koliko je vremena potrebno za izvršenje zadaće i ulazak u samo središte pobune.
Prema svjedočanstvima sudionika (poput generala Pavla Miljavca) i transkriptima, Tuđman je pitao: “Za koliko mislite da ćete ući u Knin?”
Gotovina je samouvjereno odgovorio da im za ulazak u Knin treba samo nekoliko sati, odnosno da će grad biti pod nadzorom već drugog dana operacije, što se pokazalo točnim.
Otvaranje koridora za povlačenje: Tuđman je inzistirao da se neprijateljskim snagama i civilima ne zatvaraju svi pravci u potpunosti, kako se ne bi borili do samog kraja, nego da im se ostavi slobodan izlaz prema Bosni i Hercegovini. U transkriptu stoji Tuđmanovo objašnjenje:
“Prema tome, nije nam glavna stvar… nego im nanijeti udarac na nekoliko pravaca da se te snage rastroje… i da im se otvori put, prema tome, da oni idu… ostaviti im dva pravca…”
3. Maskiranje operacije i pregovori u Ženevi
Tuđman je generalima objasnio da će se paralelno voditi politički pregovori u Ženevi kako bi se operaciji osigurao legitimitet pred međunarodnom zajednicom i sakrio točan trenutak napada. Prema izjavama sudionika, poručio im je:
“Sutra pregovaramo s predstavnicima pobunjenih Srba u Ženevi i jedino ako bace oružje i priznaju hrvatsku državu, u vojnu operaciju Oluja nećete ići.”
Znali su da srpska strana te uvjete neće prihvatiti, pa je time zapovjednicima dan jasan znak da se pripreme za petak, 4. kolovoza, kada je operacija službeno i započela.
Samo četiri dana prije početka Operacije Oluja, 31. srpnja 1995., na Brijunima se okupio hrvatski politički i vojni vrh. Za istim stolom bili su Franjo Tuđman, Ante Gotovina, Gojko Šušak, Zvonimir Červenko, Mladen Markač i drugi ključni ljudi.
