Ono što zaključujemo iz svega što slušamo ovih dana u medijima u vezi osvetničkog trostrukog ubojstva u Splitu jesu činjenice da je mladi Filip žrtva obiteljskog nasilja, da nadležne institucije nisu pravovremeno poduzele odgovarajuće radnje, da je bio pod višemjesečnim pritiskom zbog prijetnji i ucjenjivanja narkodilera, te da je u rastrojstvu počinio ovaj teški zločin. Niz spleta životnih okolnosti doveo je žrtvu do počinitelja zločina.
Istraživanja nam također govore da žrtva nasilja najčešće i sama postane nasilnik kasnije u životu. Na dječake osobito ima utjecaj uloga vlastite majke u njihovom životu, što određuje njihovo ponašanje kasnije.
Podrška trostrukom ubojici za „pravedni“ čin poprima razmjere fenomena u društvu. Tako okrutni ubojica postaje žrtva koja je dovedena u bezizlaznu situaciju i predstavlja se u narodu kao „pravednik – osvetnik“. Osniva se grupa podrške „Pravda za Filipa“ i angažira najbolji hrvatski odvjetnik. U Splitu su osvanuli i leci koji ga glorificiraju s natpisom: „Filip Zavadlav heroj. Smrt dilerima, smrt kamatarima.“ A priprema se i prosvjed u znak podrške nesretnom Filipu.
Sociološki fenomen „kulta štovanja ubojice“ svakako dolazi iz urođene potrebe da postupamo pravedno, budući da smo stvoreni na sliku Božju; odnosno biblijski izraz za takvo ponašanje glasi: „Oko za oko, zub za zub“. Problem nastaje kad nastojimo izvršavati pravdu, a nismo svjesni svoje nepravednosti. Iako je princip starozavjetno biblijski, Isus nam u Novom savezu donosi „teža“ učenja. Stoga, nije hrabar onaj koji se samoinicijativno osvećuje i izvršava pravdu, već onaj koji na zlo odgovori dobrim, a konačnu riječ i pravdu prepušta samome Bogu, kreatoru pravde i jedinome pravednom.
Ljudi koji su preko društvenih mreža masovno podržali ovaj čin željni su pravednika i osloboditelja od nepravde u društvu i sustavu. Željni pravde, ali da sami ostanu nepravedni. Ljudima ne treba narodni heroj i spasitelj koji će zločin izbijati zločinom, već jedini Pravednik koji može odstraniti naš vlastiti zločin i nepravdu počinjenu protiv svetoga Boga.
Toliki su oduševljeni herojskim činom likvidacije „negativaca“, no pitanje koliko njih bi zapravo bilo spremno prijaviti se i odslužiti kaznu umjesto njega, kad bi to bilo moguće. Milost od naroda mu zasigurno neće pomoći; danas te slave, sutra te već razapinju. Nema tog čovjeka koji mu može pomoći, bio u zatvoru ili izvan zatvora. Nema tog pravednog sustava ili naroda ili odvjetnika. Njegov život je uništen osim ako ne spozna Isusa Krista koji se dobrovoljno prijavio da odsluži kaznu umjesto njega.
Bez obzira na presudu, kriminal se time neće suzbiti, niti će se mladež prestati drogirati. Naći će se neki drugi narkodileri i kamatari koji će zadovoljiti obostrane potrebe. Nije kriv samo onaj koji „ilegalno“ preprodaje drogu, već i onaj tko je konzumira. Preprodavači su krivi jednako, kao i konzumenti. Roba na tržištu se nudi onakva kakvu potrošači potražuju. A svi trebaju pomoć samo iz jednoga izvora, Onoga koji zadovoljava svaku potrebu, bolju od svakog opijata i/ili profita.
Ubrzo će sve otići u zaborav, kao i svaki slučaj koji je do sada potresao naciju; ostaju uništeni mladi životi, a društvo će se i dalje suočavati s mladim narkomanima i dilerima na ulicama, bilo u zatvoru ili van zatvora; ili mislite da se u zatvorima ne dila i ne drogira?
Realno, nije sustav disfunkcionalan, već ljudi koji čine sustav. Nismo manje grešni izvan sustava. Nije problem sustava ili zatvora, već neispunjene potrebe u ljudima koja će to i dalje ostati dok god nije ispunjena u Kristu Isusu.
