Priča o Bori Primorcu je priča ne za jednog nego za više filmova i u tih nekoliko teško bi sve stalo što je Manda doživio i proživio.
U Mostaru svi imaju nadimak a Boro ga je dobio po majci, i sada ga u Mostaru poznanici i prijatelji zovu Manda. Sjećam se kao dijete njegovih igara za Velež gdje je i započeo svoju nogometnu karijeru. Proveo je sedam sezona u Veležu i navijačima mostarskog kluba nije baš sjelo što je on prešao u Hajduk.
Sjećam se da su ga na ružan način dočekali u Mostaru kada je prvi puta došao pod Bijeli brijeg u bilom dresu- Slično se dogodilo i Blažu Sliškoviću, ali to je tema za neke druge priče jer teško je običnom navijaču objasniti da su igrači kao Manda i Baka prevazišli svoj matični klub i odlazak u veći je logično rješenje, a tada je Hajduk bio sinonim za nogomet u bivšoj državi.
Boro je među bilima proveo pet godina i osvojio titulu prvaka, a igrajući za Hajduk došao je i do reprezentacije bivše države za koju je odigrao 14 utakmica, U Hajduku da pamte kao razbijača i kao fajtera kakvih je tada bilo malo na nogometnim travnjacima, ali i kao igrača koji je postigao prvi povijesni pogodak na Poljudu. Pogodak je postigao iz jedanaesterca u Ligi prvaka protiv Trabzonspora. Put ga je odveo u Francusku gdje je igrao za Lille i Cannes.
Pritisak se normalizovao u par minuta! Uradio sam ono što sam vidio na TV-u…
Ni Mostar baš ne vodi puno računa o sportašima koji su iz grada na Neretvi krenuli i došli su do zvijezda. Grad je znao uručiti priznanja nekima koji Mandi nisu ni do koljena priznanja, a njega je malo tko i spominje. Sve do sinoć naravno. Boro nikada i nije bio nametljiv, nije nikada iskakao iz medija, a sve što je uspio, uspio je isključivo svojim radom.
Možete ga voljeti ili ne ali njegovi rezultati koje je postigao kao igrač i trener su za respekt, a ovo što je napravio od Akademije Hajduka je uspjeh kakav će teško ikada ponoviti neki klub s naših prostora, piše Hercegovina.in.
