Veliki ljudi svojim postojanjem obilježe svoje vrijeme. Tako je, čini mi se, fra Slavko Barbarić svojim rođenjem u Nebu, 24. 11. 2000. zauvijek obilježio mjesec studeni.
Sa hladnim vjetrom, suhim lišćem ispod ogoljelih stabala, vlažnim dahom, toplijom odjećom i konačno mirnijim danima u Međugorju, mjesec studeni automatski potakne sjećanja na lik, djelo i ostavštinu pokojnog fra Slavka, a njegova duhovna prisutnost počne se osjećati još življe i stvarnije.
Na prvu godišnjicu fra Slavkove smrti, 24. 11. 2001. u Majčinom selu postavljen je njegov kip, djelo talijanskog umjetnika Carmela Puzzola. U brončanom odljevu, Carmelo je fra Slavka zaustavio u vremenu u stavu blagoslivljanja malim raspelom koje drži uzdignutog ispred sebe. Carmelo je pojasnio kako je izabrao ovaj trenutak iz fra Slavkovog života, jer je želio prikazati fra Slavkovu poniznost, odnosno kako nikada nije stavljao sebe na prvo mjesto, nego je uvijek na prvom mjestu u njegovom životu bio Isus.
U ovom mjesecu studenom koji je započeo svetkovinom Svih svetih i kad pred nas i sama Gospa kao uzore i zagovaratelje stavlja Božju vojsku svetaca, (usp. „Neka vam sveci budu zagovaratelji i primjer da ih nasljedujete i sveto živite.“ poruka 25. 10. 2024.) za zamisliti se što je ono što je ove ‘obične’ ljude učinilo svetima? Jedan temeljni stav kod svih njih je svakako bila poniznost. Životopisi svetaca otkrivaju kako nitko od dotičnih nije bio savršen ili imao nadljudske sposobnosti, mogućnosti, znanja, nego dapače, bili su najčešće ograničeni, grešni, slabi, bolesni… Ono što su imali i što im je donijelo svetost bila je poniznost: sposobnost da se isprazne od sebe do kraja, i da puste Boga da preko njih djeluje, posvećuje, liječi, mijenja…
Danas kad smo svi uvučeni u društvene mreže i svake minute primamo hrpu informacija, kad mislimo kako sve znamo, pratimo, kontroliramo i biramo preko brojnih aplikacija i tehnologije, ne uspijevamo prepoznati kako nas je time na fini način zapravo sotona preodgojio u samodostatnost i onu ‘nezamjetljivu’ oholost u kojoj mi sami postajemo mjerilo svega, mali bogovi koji imaju dojam da upravljaju svojim komadićima svemira. Danas, živeći u lažnom svijetu virtualnih odnosa, u svijetu u kojem je poanta života postati jak i nepobjediv, tako je teško biti ponizan. Tako je teško živjeti ne stavljajući sebe na prvo mjesto, nego ustupati mjesto Bogu, a onda i drugim ljudima. Bez poniznosti, svijet se utapa u sebičnosti i egocentrizmu. Plod poniznosti jest otvaranje prostora za djelovanje Drugoga, a taj Drugi jest uvijek i jedino Ljubav!
Fra Slavko je svojom poniznošću vijek ostavljao prostora za Gospinu riječ i poruku, pa tako davne 1984. godine napisao ovaj tekst koji može stajati i za današnje dane: „Gospine riječi, nježne, umilne, ohrabrujuće, odvažne, a ponekad i prijekorne, izraz su njezine ljubavi prema svakome od nas. Ona nas želi učiniti potpuno svojima, a to znači ljudima vjere, ljubavi i nade. Želi nam pomoći da se izvučemo iz kala zemnoga i da se uzdignemo prema visinama životvorne ljubavi i neprolazne ljepote. Lice nam je naime iznakaženo, srce ranjeno, obitelj razbijena, zrak onečišćen, prijateljstva uzdrmana. Teško nam je. Na svakom koraku prijeti nam smrt. Ljubav je ohladnjela. Majka nam obećava da ćemo svi po ljubavi postati lijepi. Iznakaženosti će nestati, a ni smrti više neće biti. Ipak, samo po Ljubavi!“ (usp. U školi ljubavi, str. 7)
Poniznost znači pomaknuti sebe i svoje mišljenje ili stav u stranu i biti otvorena uha i pameti na ono što rade ili predlažu drugi ljudi, usvajati ono što je dobro ili pustiti druge ako nešto znaju bolje od tebe. Kako je to teško u današnje vrijeme kad većinu vodećih uloga u društvu, pa čak i crkvi zauzimaju narcisoidne osobe koje uvijek misle kako samo one znaju najbolje, koje ne znaju delegirati druge za neke poslove u kojima su ti drugi sposobniji, koji su ljubomorni na uspjeh drugoga, pa sve grabe sebi. A onda zatvaraju oči pred stvarnošću u kojoj se ono što vode zapravo urušava, jer nikome nisu dali slobodu djelovanja i napredovanja. Poniznost daje povjerenje Bogu i čovjeku da se sve odvija najbolje što je moguće i na slavu Božju. Ne na slavu propadljivog čovjeka.
Fra Slavko je iz Gospinih poruka usvojio jedan dobar savjet koji je često ponavljao svojim suradnicima: „Predati prošlost milosrđu Božjem, budućnost njegovoj ljubavi, a u sadašnjosti u svemu surađivati s Bogom!“ (usp. interni listić za odgojitelje u Majčinom selu, br. 2/97) Upravo zbog svoje poniznosti fra Slavko je mogao biti suradnik Božji i Gospin, a u suradnji s drugim ljudima, otvorenošću za njihove prijedloge i ideje, njegov životni opus je tako plodan i raznolik.
Bez poniznosti nemoguće je stupati u odnose s drugima i u odnos s Bogom. Jer samo ponizna osoba shvaća kako je potrebita pomoći drugoga, pomoći Božje. Zato fra Slavko ovako piše: „Ako želimo naučiti djecu da žive u dubokoj povezanosti s Bogom Stvoriteljem, onda je svakako važno da naše riječi koje izgovaramo djeci budu utemeljene u našem osobnom odnosu s Bogom Stvoriteljem. Kad stariji žive ovu povezanost, svjesni da od Boga sve dobro dolazi, onda će to lakše shvatiti i djeca.
Naša ljudska ljubav je kratkog daha, ako se ne hrani Božjom ljubavlju, koja se dobiva u dubokoj povezanosti duše s Bogom.
Naša strpljivost će se lako istrošiti, ako se ne bude hranila strpljivošću koju Bog ima sa svakim od nas.
Naša nada neće moći izdržati iskušenja beznađa, ako ne bude hranjena svakodnevno onom nadom koja dolazi po vjeri u Boga koji se objavio kao dobri, milosrdni i strpljivi Otac.
Naša mudrost će zakazati i neće donijeti plodove, ako ne bude obasjavana božanskom vječnom mudrošću.
Naša jakost će biti naša slabost, ako ne bude utemeljena na božanskoj jakosti koju daruje Duh Sveti.
Po dubokoj svijesti nas odraslih, da je povezanost s Bogom uvjet za naš sretan i osmišljen život i rad, djeci će biti lakše sve to shvatiti i prihvatiti. Dug je to proces i težak, ali jedini ispravan. (usp. interni listić za odgojitelje u Majčinom selu, br. 5/97).
Poniznost, dakle, našoj paloj ljudskoj naravi nije prirođena, za nju se treba voljno opredjeljivati u svakom trenutku života, na njoj raditi trajnim umiranjem sebičnosti i oholosti. Molimo Gospu, poniznu službenicu Gospodnju, po zagovoru fra Slavka posebno kroz ovaj mjesec studeni, da nam izmoli krepost poniznosti kako bi i mi mogli jednom u zajedništvu svetih uživati u gledanju Boga licem u lice.
Piše: Paula Tomić
