Odlukom da ne ide osobno na predstojeće izbore u BiH, Dragan Čović je obezvrijedio i ismijao goleme lobističke, propagandne i specijalno-ratovske aktivnosti udruženih promuslimanskih snaga u BiH i šire, satelitskih i projugoslavenskih centara, ali i povodljivih budala u Hrvatskoj i potvrdio još jednom da dubinski osjeća i razumije komplementarnost političke taktike i strategije.
S obzirom na njegovo neupitno liderstvo među Hrvatima BiH, koje su mu svojom operativnom kampanjom i strategijom antihrvatskog djelovanja zapravo najočitije priznavali promuslimanski centri u Sarajevu i svijetu, usmjeravajući antihrvatsku kampanju personalno protiv njega, različitim modelima i pokušajima javne kriminalizacije, od nacionalizma do šovinizma u Sarajevu, do identifikacije s velikosrpstvom iz muslimanskih lobističkih centara, pogotovo maskiranih u tzv. desnicu u Hrvatskoj (hasanbegovićizirani bujičari), preko tzv. korisnih budala i egzibicionista, sve do neinteligentnih idealista tzv. dodrinaša i pristaša podajidženih fratara Bosne Srebrne s notornim javnim optužbama za korupciju, njegov postupak je od milijuna i milijuna eura i dolara ulupanih u taj model učinio potpuno promašenu investiciju, s teškim bumerang posljedicama za kreatore.
Zato je Čovićevo odricanje od kandidature neobranjiv šah-mat kojim je dao fantastično oružje u ruke prije svih Plenkoviću i Republici Hrvatskoj, a muslimansko Sarajevo i pripadajuće skupine prisilio da bosim nogama nagaze na žar i kroz požare koje su godinama rasplamsavali, a svi su bili primarno usmjereni na Čovića kao simbola hrvatske političke paradigme, objašnjavaju svojim pristašama što se to dogodilo. Sad više taj model nema ni smisla ni opravdanja i pred najtvrđim zagovornicima “ravnopravnosti građana”, jer je sad nužno ogoljenu projekciju doslovno i bez krinke usmjeriti protiv hrvatskog naroda urbi et orbi, a to ni SAD ne smije, kamo li Sarajevo.
E, to je taj presudni adut Hrvatskoj.
Sad se više ne mogu javljati promuslimanski lobisti iz državnih administracija savezničkih zemalja, ne mogu se javljati ni globalističke strukture i njihovi sateliti, niti administrativci europskih organizacija i optuživati u lažnom paketu Čovića s Dodikom da je nekakav putinovski antieuropejac, ruski satelit i što sve nisu pokušavali u klasičnoj antiruskoj histeriji i mutneži ispod koje se skriva i skrivalo više podmukle prljavštine, nego u slikama ukrajinskih ruševina i patnjama tamošnjih ljudi.
Čović je uvijek bio meta zbog svoje državno-političke paradigme slobode hrvatskog naroda u BiH. Bolje nego itko prije njega u BiH je razumio modele ostvarivanja državnosti u kontekstu realnih političkih okolnosti, stvarajući u takvim okolnostima institucije i razvijajući kulturu institucionalne kralježnice nacionalne slobode, svjestan da je suverenost jednako sloboda, a da slobode nema bez kulture institucionalnosti i institucionaliziranog identiteta.
Ta kultura institucionalnosti je inače bila najslabija točka BiH Hrvata, koji od srednjovjekovnih kraljevstava nisu imali svoju državu i institucije. Slobode, odnosno suverenosti nema ni bez jednadžbe – zemlja, narod i vlast, ali taj jednadžba počiva na funkcionalnosti nacionalnih institucija, inače je bezvrijedna.
Naglašavam ovaj pojam slobode kao ekvivalenta suverenosti, što mnogi medijsko- politički ” suverenisti” ne razumiju, jer sloboda ne može biti stupnjavana, ne može biti polusloboda, nesloboda, a pogotovo ne može biti izraz i projekcija neodgovornosti i gluposti. Sloboda podrazumijeva znanje, a znanje se institucionalizira.
Čović je kroz desetak godina korak po korak to u potpunosti uspio i formirao neupitan, nesalomljiv institucionalni bedem hrvatskog naroda u BiH, kome još samo treba međunarodna satisfakcija primjenjene jednadžbe : zemlja, ljudi, vlast.
Mnogi će se pitati – imaju li Hrvati sve tri te komponente danas?
Naravno da imaju, a priznanje toga jednostavno mora doći.
Zemlju i politički status ljudi kontroliraju na desetine izgrađenih načina, od razvoja gospodarstva, institucionalne tradicije do javnih i političkih organizacija i institucija.
To je sadržaj neproglašenog, ali vrlo čvrstog tzv. trećeg entiteta. Može ga se nazivati kako kome drago, ali u svim oblicima je – hrvatski. I neće postati nikada ničiji drugi.
Čović je zbog toga bio prijetnja Sarajevu, te svim njihovim satelitima, pogotovo kreatorima i autorima podmuklih kampanja u Hrvatskoj. Zanimljivo je kako su u tim unutarhrvatskim kampanjama rame uz rame, bratski zagrljeni najtvrđi navodni unutarhrvatski suparnici i neprijatelji, pa se u dlaku suglasni, ne samo idejno ili vrijednosno, nego i izborom sintagmi, termina, modela izjava i poruka recimo Markovina i cijela komentatorska antifa bulumenta, s glavnim ultrahrvatskim bujičarsko- hasanbegovićevskim domovinsko-pokretaškim protagonistima.
Prvi su bez problema prihvatili narativ o opasnom Srbinu Dodiku, iako im je srpska agresija na Hrvatsku gotovo neka vrsta pokušaja obrane jugoistoka Europe i samih Hrvata od Tuđmanovog ” fašizma”, kako bi svaku suradnju Čovića s legitimnim srpskim partnerom u BiH svrstali u prokomunističku matricu četnika i ustaša, gdje je Čović s Hercegovcima po projektiranoj cesti još nakon Karađorđeva ustaša i fašist samo takav, čime se u biti nije uopće dovodilo u dvojbu samu Republiku Srpsku, nego – hrvatsku državnost u BiH, ali i u samoj – Hrvatskoj.
Zato se toliko inzistiralo na jednakosti Čović-Dodik na ljevici.
Hasanbegovićevsko-bujičarska agenda je pokušala preko tzv. pravaške i antisrpske priče ozloglasiti Čovića koristeći taj ljevičarski narativ o “četniku” Dodiku, ponavljajući do besvijesti Čovićevo ” jugoslavenstvo”, ” kosovstvo” i godinama pokušavala sačuvati legendu o “hrvatskom cvijeću” i savezništvu, a u zadnje vrijeme, očito svijesni da je “cvijeće” nemoguće braniti ni pred potpunim idiotima, to se ostavlja u sjeni koristeći krajnje banalne laži i isprobane općeprihvatljive matrice protiv političara i huškajući ljude, obično probisvjete na Čovića, te u ukupnoj kampanji protiv HDZ-a, optužujući ga zbog eksplicitnih posljedica muslimansko-srpske agresije.
Kad se tome pridodaju i naglo probuđeni zagovornici hrvatske suverenosti u BiH, koji su godinama baš sve činili da je ne bude ni u tragovima kao što je Milanović, MOST, zatim niz aktivista i političara s tzv. kršćanskog do eurofilskog ili eurocentričnog spektra, pretežiti mediji, posve je jasno s kakvom se zadaćom godinama suočavao Čović, ali i današnja hrvatska diplomacija i Vlada.
Pogotovo ta zadaća postaje teža, ukoliko se nositeljima tih podmuklih kampanja često nije imalo političke snage odgovoriti, često ni znanja, a gotovo uvijek zato što se međunarodni interesi ne ostvaruju javnom paradom i galamom, naročito kad s druge strane imaš krajnje relevantne, a često i puno moćnije suparnike. Ili neprijatelje, pa moraš uspjeti u tišini i daleko od pozornica.
U tom kontekstu treba gledati i sagledavati Čovićevu odluku, koja nogometnim rječnikom rečeno, iz dugogodišnje sve brutalnije ofanzive, suparnika doslovno ismijava prisiljavajući ga na rušenja u svom kaznenom prostoru i u međunarodnom okruženju predstavlja agresorom, usporedivim s ozloglašenim Putinom.
Tako je putinizacija Čovića i Hrvata zapravo završila na čelu Izetbegovića i muslimana Bošnjaka.
Osnovno načelo svake odluke u životu, koja se tiče više ljudi i suradnje s ljudima, a pogotovo ako se ide prema suparniku, ili ultimativno ako se ide na neprijatelja, kako su muslimanski centri projicirali Čovića prilagođavajući modelu neprijateljstva cijelu strategiju je – imati besprijekoran, siguran profil čovjeka.
Baš u svemu su pogriješili kreatori antičovićevske antihrvatske kampanje. Povijest govori da je jedno od temeljnih načela mudrog i uspješnog korištenja moći, a pogotovo nadmoći, pažljivo i racionalno predviđati sposobnosti i potencijale ciljane mete. Pogotovo ljudi koji personaliziraju metu-zajednicu.
Srbiju i njene moćne saveznike je Tuđman totalno nadigrao i gotovo ponizio, jer su golemu nadmoć, usprkos znanju koje su imali nerazumno koristili potpuno podcjenjujući suparnika. Jedan politički senator mi je u jednom razgovoru otkrio tajnu svoje političke dugovječnosti u, često političkom zvjerinjaku, riječima – podcjenjivali su me, a ja sam im to dopuštao, čak ih i poticao na to.
Izetbegovića je Čović, prvenstveno svjestan međunarodnih okolnosti, doslovno poticao na podcjenjivanje Hrvata i sebe samoga, a radio ono što je mogao. Stvarao institucionalni subjektivitet Hrvata i temelj hrvatske državnosti na ostavštini HVO.
Dolaskom Plenkovića na vlast u Hrvatskoj dobio je partnera sličnog profila, koji izvrsno razumije međunarodne procese i modele uspješnog djelovanja u njima.
Projekciju “mrskog” Čovića su doslovno strateški radili neojugoslavenski pomuslimanjeni profili u Sarajevu, nemajući profilnu mogućnost zamisliti da je netko drugačiji od njih. Taština, nekontrolirana moć, prizemno nasilje, podčinjavanje svega svojoj ulozi i časti, banalnim interesima i u konačnici, teško podcjenjivanje – naroda.
Čović je uz nevjerojatne kampanje ogađivanja iz same Hrvatske, podmukle udare posrnulih bivših vojnih i političkih faca, doduše uvijek faca na tuđim autoritetima, pokušaje ucjepljivanja uvezenih aktivista i okupljanje dijela realno nezadovoljnih ljudi, uspio silno ojačati svoju vezu s većinom Hrvata u BiH koristeći model – institucija.
Zato je bio nedodirljiv svim tim pokušajima.
Donoseći odluku o nekandidiranju na narednim izborima, omogućio je uz sasvim mali i prihvatljivi rizik interpretativnih odjeka te odluke u svome narodu, potpunu inicijativu Republici Hrvatskoj, dezorijentirao militantno i agresivno Sarajevo i doveo ih pred očajnu teškoću – kako sada nakon višegodišnjeg podgrijavanja apetita muslimanskih krugova i samoga bošnjačkog naroda izbjeći preglasavanje Hrvata ” prepuštajući im daleko više vlasti nego im po brojnosti pripada”?
Kako to sad opravdati?
Ili, skočiti novim preglasavanjem s litice u rijeku duboku kao lavor?
To ni Erdogan ne može više braniti, niti Scholz tolerirati ako mu je stalo do minimuma ugleda.
Nema sumnje da je ovo vrhunski državnički postupak čovjeka, koji se posve očito ne bavi politikom iz egzistencijalnih razloga, nego zato što to doživljava kao misiju. A temeljna nit državništva je – vizija, model – misija.
Respekt.
Piše: Marko Ljubić
