A… što kad umremo? Kako to izgleda?
Ljubo je vidio kako se odvaja od svog tijela, bio je to strašan šok. Susjed Mate ga je pokušao probuditi, ali, tijelo se ohladilo.
Mate je u panici izjurio iz sobe: „Zvonite, zvonite, umra je gostioničar Ljubo!“ Ljubo se za to vrijeme našao među brojnim dušama koja su gledala u ogromno svijetlo, toplinu…osjećao je snažnu prisutnost Ljubavi.
Gostioničar to nikad do sad nije osjetio. Uza sebe ugledao je osobu koja je svijetlila, imala je krila. Ljubo se prestrašio. To „čudo s krilima“ išlo je kraj njega, gledajući u onu svijetlost, toplinu, neizrecivu i vječnu Ljubav.
„Ko´s ti?!“– upitao je začuđeni Ljubo. „Ja sam tvoj anđeo čuvar, Ljubo. Pratio sam te cijelog tvog života, bio uz tebe, zagovarao za tebe, štitio te i, branio, koliko god sam mogao.“ – odgovori mu anđeo čuvar. „A eto, drago mi je…ja sam…a, a ti već znaš kako se zovem pa mi se čini da nije potrebno predstaviti se.“ – reče, pomalo zbunjeno Ljubo. Anđeo, pomalo tužno spusti pogled, bio je tužan i, bilo je žalosno vidjeti tužnog anđela čuvara. Ljubo ga upita: „Što´s se rastužija? Nu, vid ove lipote, što t´ je fal´lo s menom?“ Na to će mu anđeo čuvar: „Dragi moj Ljubo. Toliko sam bio sretan kad sam dobio zadaću od Stvoritelja da te čuvam i pazim, cijelog tvog života. Znam svaku sekundu tvoga života. Bio sam jako sretan. Ne mogu ti opisati moju sreću. Probdio sam dan i noć uz tvoju kolijevku. Kad si radio prve korake, uz tvoju majku, i ja sam te držao. Kad te tvoj otac držao na ramenima i ja sam te držao.“ Nato će mu Ljubo, vidno dirnut: „Aj, fala ti, baš mi je drago.“
Anđeo će tužno: „Ali, ti si me zaboravio. Posvetio si se svemu, dok se mene nisi u nijednom trenutku sjetio, jedino, možda…Sad ćeš stati pred Stvoritelja i saznat ćeš svoju sudbinu, vječnu sudbinu.“ Nato je anđeo počeo plakati. Ljubo se prestraši, i nastavi svoj put prema razgovoru koji će odrediti njegovu vječnost. Uz njih se pojavio i jedan crni lik, ružan, nimalo nalik ovom prekrasnom anđelu čuvaru.
Ljubice, lipi moj Ljubice, koliko nestašluka smo radili hihihihi…sluša si me kaaa, ma bolje od čaće i matere. Ajme, sve san zapisa, onaj moj crni, bit će sritan i zadovoljan, ti si naš „kapitalac“. Jedinoooo….ona, ona ženetina, ona jedino može pokvariti planove…ali, ali neće, puno smo mi „prikupili materijala“, zar ne Ljubice!?“ – cereći se sablasno će crni i ružni lik. „Ko´s ti? Al si ružan i gadan…biž ća od mene…a i smrdiš!“ – Ljubo će, gnušajući se nad „čudnim likom“. „Ajde Ljubo što se trzaš sad??! Kad si krao u gostionici na piću, kad si nalivao vodu u alkohol, kad si psovao, slatko i glatko, kad si lijepio one, one golotinje po zidovima gostionice, kad si se svađao…kad zbog posla nisi išao na Mise…sve sam te ja nagovarao.
Sve one dišpete, lipi moj, radili smo zajednički, ja bi te malo pogurnija, a ti bi to objeručke prihvatija….neš valjda onog sjajnog lipotana kraj sebe slušat?! Vid ga šta se stisa hahahaha, sad će bit na Sudu kad dobiješ „jezikovu juhu“ kako si pazija Ljubicu našega hahaha vid ga, stisa se ka „zubić vila“ – cerekao se zlokobno crni i ružni lik, izrugivao se sa Ljubom i anđelom čuvarom. Međutim, kad su se približili Sudnici, u kojoj je bio Stvoritelj, Ljubav vječna, crni se stisnuo, prestrašio. Anđeo čuvar sa suzama u očima išao je kraj Ljube, koji je bio u strahu.
„Tebe se sićan, tebe san vidija u crkvi svetog Ante, ti mi „bacaš“ po izgledu na svetog Petra!“ – Ljubo će svijetlom liku koji je stajao na ulazu u Sudnicu. „Ljubo, Ljubo, mogao sam i ja biti u Sudnici, pred Stvoriteljem te zagovarati, ali, nisi mi se obraćao, nisi me zatražio nijednom u životu, kao ni mnogi, mnogi…ali, slobodna volja, naša slobodna volja, koju poštuje i Stvoritelj.“ – Sveti Petar će, i blago potapša po ramenu anđela čuvara, dok mrkim pogledom pogleda onog crnog lika. Sveti Petar je ostao kraj velikih i sjajnih vrata sa ključevima, pogleda prema Stvoritelju, milosrdnom Gospodinu.
„Anđele čuvaru mili…“ – u tom trenutku stvori se ogroman anđeo, sjajan, u sjajnoj opremi, prekrasan. Anđeo čuvar u tom trenutku zablista i spusti glavu pred svojim vojskovođom. Crni se jako prestraši i krene drhtati. Tresao se poput šibe. Sveti Mihovil ga ošine oštrim pogledom na što se crni ukoči, bez ijedne riječi. Božji vojskovođa zatim pogleda na Ljubu. Ljubo se prestraši, ali ne zbog osjećaja prijetnje, već zbog veličine i veličanstvenog arkanđela koji je stajao ispred njega sa svetim kopljem. „Ljubo, Ljubo, pratio sam te, nažalost, ne toliko blisko koliko sam želio, jer…nisi me zazivao, nisi me pozivao, ali, na Njezin mig sam ti pomagao, iako me ti nisi izričito tražio, zbog Nje. Bit ću prisutan na Sudu, ali, nažalost, jer ti nisi tražio moju pomoć u životu, ja ne mogu puno zagovarati za tebe.“ – tužno će ovaj veličanstveni Božji vojskovođa. U tom trenutku Ljubo gorko zaplaka, vidjevši koliko je propustio milosti za života.
Sveti Mihovil ih uvede u Sudnicu. Stvoritelj je bio prekrasan. Ljubav je isijavala, vječna Ljubav. Ljubo od siline ove snažne Ljubavi pade na koljena. Anđeo čuvar klekne kraj njega u suzama u očima. Crni je šmugnuo, zaslijepljen, potražio je „onoga“ u Sudnici. Onaj je s strašnom i bezgraničnom mržnjom pratio situaciju. Osobitu mržnju iskazivao je prema Njoj, Isusovoj Majci. Ona je stajala pokraj Sina, Isusa Krista, Sina Boga živoga, prekrasna, s puno ljubavi gledala je prema Ljubi i anđelu čuvaru. Pogled je uspravila prema Tužiteljima, njih dvojica su odmah strašno proklinjali, urlajući užasne, užasne kletve. Stvoritelj ih je smirio jednim pogledom. Sotona i njegov anđeo blokirali su i ušutjeli odmah.
„Tko si ti?“ – upita Stvoritelj. „Ja sam, Ljubo.“ – odgovori prestrašeno Ljubo. „Ljubo, znaš li ti nabrojiti deset Božjih zapovijedi?!“ – upita Stvoritelj. Ljubo je pretrnuo. Nije ih ponavljao od osnovne škole i, nešto slabo na vjeronauku u Turističkoj srednjoj školi, a i don Petar je nešto spominja o tome na vjeronauku za Krizmu. Ljubo je počeo od straha mucati. Osjećao je Ljubav, izuzetnu Ljubav, ali on, nažalost, tek sad vidi koliko je prljav, a, koliko je On, Stvoritelj, čist, blistav, sjajan. Koliko je Marija, Isusova Majka čista, koliko je sveti Mihovil čist, te koliko je njegov anđeo čuvar čist, ali ne onim sjajem kao sveti Mihovil, a osobito ne kao Marija.
„Ajmo završiti ovo…ovo je lagan slučaj. Po Pravdi, on je kriv! On zaslužuje Pakao. Sagriješio je po svih deset zapovijedi! Nijedan sakrament nije poštiva ni vršija! Ova duša pripada Paklu!“ – krene urlati divljački sotona. „Na misu nije otiša od vjenčanja, osim onih par puta kad je bila posli sprovoda pa se nije moga izvuć! Ispovijed je puno puta ismija a ni za pir svoj se nije dobro ispovidija! Uspija san ga puno puta nagovoriti da psuje, i to mu je bila navika! Nediljom je radija, niko mu nije moga reći da to ne valja, odma bi ga popljuva i ismija, i to onim ričima što bi mu ih ja dava! Nije se boja ni Boga ni čovika, nije puno marija ni za jednog od njih. Materi i ćaći se nije javlja i nije ga puno bilo briga za njih.“
Ljubo se na to prene i slabim, ali bijesnim, glasom uzvikne: „Šta to pričaš? Pomaga san ja i materi i ćaći, a i svojima doma. Dava san ja njima para kad su bili u problemima, nisan in reka ne! Čak san zna nekad ljudima oprostit nešto duga u gostionici!“ – crni ga pogleda svojim hladnim očima i nastavi: „Je, je, dava si ti pare! Badava ti sve to kad si te para dava da ih se rišiš i da ti se maknu s očiju, a posli si se tužija da te rodbina samo iskorištava! Ovima si u gostionici oprostija dug samo zato da ispadneš faca pred ljudima i da se moš bolje osićat i hvalit prid drugima. Koliko si tek ubojstava počinio, to nisu istine! Stotine ljudi si ti ubio! Ubija si svećenike, časne sestre, policajce, političare, branitelje, siromašne, bogate, pobožne, nepobožne, nema koga nisi ubija! A da ne govorimo o preljubima, njih smo pristali brojat nakon par tisuća!“
Razjaren još više, Ljubo se digne i počne protestirati: „Ma šta ovi bulazni! Nikad nikoga ubija nisan, ma najviše što san ubija su bile one muve i komarci po gostionici! I one janjce i prasad kad je tribalo zaklat pa ispeć za feštu u mistu! Kakav preljub! Otkako san se oženija nisan spava ni sa kojom drugom ženskom osim s mojom!
Kakve su ovo gluposti?!“ „Nisi ti nikog upuca ni nožen ubija, ali si ih sve otrača, okleveta, izogovara, uništija njihove dobre glasove, poljulja in povjerenje u Boga, Crkvu, državu, maka ljude od onih koji su in tili pomoći i utira ih onima koji su ih tili iskoristiti! Ka da si ih ubija za te ljude! I za par rastava brakova si kriv, ti i tvoja nagovaranja i prosti vicevi i omalovažavanje poštenih ljudi i klevetanje poštenih žena i muževa!“ – odgovori mu crni.
„Nisi spava ni s jednom drugom ženom osim svoje nakon što si se oženija, ali si zato bija sa svakom s kojom si moga prije nego si se oženija! Isto tako, zar si mislija da pornografija i ono što ide uz nju nisu preljub? Jesu, jesu, itekako jesu! Proste šale, vicevi, romani, gole i polugole žene po gostionici, sve je to bija preljub, svim si se time ogrišija o svoju ženu! Osim toga si i laga, i kra, i žudija za tuđim i autima i ženama i novcima i čime sve ne! Vodu si doliva u vino, pisa si račune da ljudi plate više nego što su popili! Porez si plaća kako ti se dalo, radnike si službeno drža na minimalcu pa si in ostalo dava na ruke, drža si ih nediljama i blagdanima da ni oni nisu mogli ići u crkvu ni biti sa svojim obiteljima! U svojoj si gostionici prvo puštao rock i metal glazbu, glazbu mojih slugu koja mene štuje, a kasnije si počeo puštati glazbu koju sam ja nadahnuo da mlade privlači na blud! Mislin da je dosta optužbi, imamo mi još kandidata za danas.“ – dovršio je tužitelj svih ljudi.
Ljubo je na te riječi umuknuo i htio pobjeći što dalje. No, baš je taj trenutak izabrao Stvoritelj da svoj pogled sad uputi Ljubi. Ljubo se tresao od straha, nije mogao pogledati Stvoritelja, nije mogao izdržati toliku Ljubav, toliku snagu. Pomislio je da će se raspasti, da će njegova duša biti razbijena u atome. Bio je prljav, bio strašno prljav…nečistoća grijeha zaudarala je, smrdio je sam sebi, gotovo kao onaj crni lik koji ga je dočekao. „Ljubo, sad uistinu znaš što jesi. Sad vidiš što uistinu jesi. Ne možeš ući na vrata Pravde, jer pravedan nisi. Cijeloga si svoga života, osim onih nekoliko godina u djetinjstvu, bio rob zla i grijeha.“
Te su riječi nešto pokrenule u Ljubi. On, koji je do tada bio manji od makova zrna, najednom se podignuo i počeo vikati: „Ja rob? Ja? Pa ja san ciloga života bija svoj čovik, radija san što san ja tija, kako san tija i di san tija! Kad san tija pit pija san, kad san tija ist, ija san, kad san tija spavat spava san! I sad mi ti kažeš da san bija rob? Ma kaki rob? Kaki zatvorenik? U životu nikad nisan na sudu bija ni noć provea u zatvoru! Bija san po cilom svitu, radija i u Njemačkoj i u Švicarskoj i u Americi! Bija san svoj čovik, čovik koji čini što sam želi i…i…ma dosta mi je svega ovoga! Dosta mi je i tih vrata Pravde i svih tih drugih stvari s kojima me pilaš! Neću nikakve poklone, nikakve darove, nikakvu milostinju! Ja san svoj čovik, uvik san takav bija i stojin iza svega šta san napravija! Očito vama ništa to ne valja! E kad je tako, ne triba meni ništa od vas i ništa od vas ne želin!“ Crni i njegovi podanici su se na to počeli zlurado ceriti trljajući ruke, no njihov smijeh prekine žena zasljepujuće ljepote koja se podigla sa svoga mjesta pored svog Sina. Oni su na to počeli proklinjati i derati se zaklanjajući proreze svojih crnih očiju punih mržnje.
„Sine moj, Ljubo je nosio cvijeće pod moj kip, naravno, on nije iskazao štovanje kipu, on je iskazao štovanje meni, onoj koja je nosila Tebe, Sine moj, devet mjeseci pod srcem svojim. Nikad nije davao da se mene psuje u svojoj gostionici.“ – krene u obranu Marija. Isus, naš milosrdni Spasitelj, prihvati ove čine koji je Ljubo vršio za svog života i uzme ih u obzir.
„Što?!?!? Malo cvijeća i on će izbjeći Pakao! On da zbog toga izbjegne mojim kandžama?! Neće ići!!! On je kršćanin, nije bio redovan na Misama, nije redovno primao Sakramente, nije se Boga bojao niti je za ljude mario!“ – na to će bijesno đavao. Stvoritelj ga brzo prekine pogledom. On ušuti, bijesno zureći u Stvoritelja, a osobito zlobno pogledavajući prema Mariji i svetom Mihovilu.
„Za ovog tvog slugu, Sine moj, prikazane su mnoge svete Mise, tvoji i moji ljubljeni sinovi svećenici su za njega prikazivali Tvoje Presveto Tijelo i Tvoju Predragocjenu Krv. Mnoga moja ljubljena djeca su prikazivala svoje postove, svoja trpljenja i svoje bolesti za spas ove duše. I njegova rodbina je za njega molila.“
Crni se na to pribrao i počeo urlati: „Laže! Laže! Niti jedna molitva od tih nije za njega bila namijenjena!“ Marija na to smireno odgovori : „Sine moj, većina tih molitvi, pokora i djela milosrđa nije bila izravno namijenjena za njega, nego su to bile molitve moje dječice koje su mi dane da ja s njima raspolažem kako najbolje znam. Ja ih prikazujem Tebi, Sine moj, i Tebi, Oče naš, za izbavljenje ove duše Prikazujem Vam i sve Mise koje su se molile za njegovu domovinu, za žitelje njegove domovine, za obraćenje ljudi u njegovoj domovini, sve molitve, pokore i djela milosrđa koja su namijenjena umirućima i onima kojima je najpotrebnije.“
Nakon tih Gospinih riječi uđe procesija svetaca sa sjajnim darovima u svojim rukama koje polože pred Marijine noge. Ona ih uzme i nastavi: „Prikazujem vam i ove molitve svecima: devetnice sv. Riti i sv. Šimunu i Judi Tadeju koje su se molile za one kojima je najteže, devetnice i molitve sv. Padre Piju, sv. Majci Tereziji, sv. Maloj Tereziji, sv. Anti, sv. Franji, sv. Ivanu Pavlu II. i drugim svecima kojima su se duše nesebično molile za one kojima je najpotrebnije. Prikazujem vam i Krunice i Zazive Milosrđu Božjem koje su donijeli zajedno sv. Faustina, bl. Mihael Sopoćko i sv. Ivan Pavao II. Bože, Oče naš, smiluj se ovom svome sluzi i uzmi ga k sebi!“
Ljubo nije znao što reći na ove Gospine riječi. Po prvi je put shvatio da upravo njega netko toliko jako voli da je spreman dati sve što ima, cijeli svoj život, upravo za njega. Od tog je milosnog shvaćanja zaplakao, gubeći osjećaj gdje je. Stvoritelj je ponovno pogledao Ljubu. Ljubo se ovaj put nije tresao od straha, nego je plakao suze okajnice. Pogledavši nakratko Stvoritelja, Ljubo plačućim glasom reče: „Smiluj se meni grešniku, Gospodine, po svom neizmjernom milosrđu! Puno sam loših stvari učinio, Bože! Spreman sam prihvatiti svaku kaznu, jer znan da san ju zaslužio. Ako triban biti odvojen od Tebe, bit ću, jer bolji nisan ni bija, ali molin Te, Bože, pomozi mi da ipak nekako buden s tobom!“
Na te Ljubine riječi Stvoritelj zasja još ljepše i prekrasnim glasom obznani: „Ljubo, dijete, nisi dobar bio za života. Ozbiljan grijeh je ne sudjelovati svetoj misi, ozbiljan je grijeh ne primati svete Sakramente. To sam ti dao, to sam svima dao da možete biti moji, da možete ovaj život proživjeti na najbolji mogući način i po njegovu završetku odmah se sjediniti sa mnom. Kako sam znao da će se samo rijetki među vama uspjeti toliko sjediniti sa mnom na zemlji, podario sam vam čistilište, mjesto gdje se perete od svojih nečistoća nakon što umrete. Da si mene i moje sluge poštivao, moje tijelo, Crkvu, da si išao na sakramente, da si se ispovijedao i pobožno pričešćivao, čistilište bi ti bilo kratko i vrlo bi brzo bio u potpunosti sjedinjen sa mnom. Međutim, kako to nisi činio, tvoje čistilište bit će dugo i veoma bolno, bolno skoro kao paklene muke, ali, tvoja duša neće biti izgubljena. Čistilište je, kao što vidiš, nužno da bi mogao sa mnom biti. Presuda je donesena, duša nek krene sa čišćenjem, odmah sad!“ – Stvoritelj je donio odluku.
Ljubo je, sretan da može očistiti prljavštinu sa sebe, odmah sam skočio u ogromne prostore Čistilišta. Tamo je osjetio strašnu bol i hladnoću, koju je pratio plamen koji je čas palio, a čas smrzavao. Ipak, njegova najstrašnija muka bila je čežnja za Gospodinom. Mnoštvo duša patilo je tu muku, ali nije očajavalo. Ta znali su da će jednoga dana biti skupa s Gospodinom. Marija ih je blago gledala, znala ih pohoditi i utješiti, a sveti Mihovil često je dolazio odvlačeći mnoštvo duša u Raj, one za koje se molilo na Zemlji i za koje su prikazivane svete mise, a koje su te darove za svoga života cijenile. „Dovedite mi „prave kršćane“, one kršćane koji ne mole krunice, one kršćane koji se ne mole onoj ženetini, one kršćane koji i ne pomišljaju na milosrđe…pih milosrđe!!!!“ – urlao je pali anđeo. Majka Marija bila je jako sretna.
Jedna duša je spašena. Anđeo čuvar pristupio je ogromnom mnoštvu anđela koji su slavili i pjevali Stvoritelju cijelu vječnost. Bog, naš predivni i preljubljeni Otac ne želi da njegova stvorenja pate, čak ni u Čistilištu. Međutim, čišćenje je nužno potrebno, jer bez čišćenja njihov ulazak u vječni Raj bio bi nemoguć.
Milosrdni Isuse, od srca, hvala Ti što nam šalješ časne sestre, svećenike, biskupe, kardinale i papu Franju. Potičem vas, draga braćo i sestre, da se pomolimo za njih. Potičem vas, da izmolite barem jednu Zdravo, Marijo za njih.
