Gledam kako se Zagreb puni pred večerašnji koncert. Na sve strane hrvatske zastave i Thompsonove pjesme. Teško mi je povjerovati da hrvatski domoljubi mogu biti tako okrutni prema onima kojima ovi prizori predstavljaju najveću treagediju otkako su pred trećinu stoljeća doživjeli propast voljene Jugoslavije.
Pa i oni su, ako se i ne osjećaju ponosnim Hrvatima, a ono građani i sugrađani, u najmanju ruku ljudska bića. Homo homini lupus. Da sve bude još gore, to se ne događa na Duvanjskom polju ili u Čavoglavama, nego baš u gradu u kojemu su baš ti tek nedavno po drugi put osvojili vlast i vide Zagreb kao svoj oslobođeni teritorij iz kojega namjeravaju krenuti na osvajanje čitave Hrvatske.
Nema par mjeseci kako su palili Trnjanske kresove i slavili oslobođenje Zagreba 1945. od što je više moguće Hrvata, da bi im se na ovaj kobni dan u Zagreb sletila jedna trećina svih koliko ih je na prošlim izborima u Hrvatskoj izašlo glasovati. I da stvar bude još gora, možemoćna vlast mora sudjelovati u organiziaciji njihova prihvata. Čavel v glavu!
Još samo da Thompson s mikrofona sve svoje obožavatelje pozove da na idućim izborima svi izađu glasovati, ovi bi se bacili u Savu i pustili nizvodno sve do ušća u Dunav i priključili se srpskim protestima za bolju Srbiju kad već nisu mogli svoje ambicije ostvariti u Hrvatskoj.
Hrvatsku se unatoč četverogodišnjih nastojanja krajem devedesetih nije moglo srušiti izvana, pa su oni krenuli iz petnih žila pokušati to učiniti iznutra. Ovo će im apsolutno srušiti moral, a baš su im Trnjaski kresovi putokaz, jer su osloboditelji Zagreba 1945. došli baš iz Srbije i uspjeli se održati na vlasti 45 godina.
Danas oni pozornicu na hipodromu za sigurno vide kao veliki oltar na kojemu se služi misa zadušnica za jugo-ljevicu u Hrvatskoj.
Nije im lako. Šta Možemo?!
Autor: Dinko Dedić
