Posljednjih godinu dana uistinu se pojačao narativ o islamističkoj prijetnji Bošnjaka. Niz političara, od Dodika do Željane Zovko, i lobista Blagojevića i Primorca, više puta su ponovili tezu o povezanosti bošnjačkih elita sa Iranom, ali i islamističkim grupama podilazeći tako plastičnom pogledu na svaki muslimanski narod koji otprije postoji u desnim krugovima na Zapadu.
Ovo se događa i sasvim je razumljivo da Bošnjacima smeta.
Toliko im smeta da su, netipično za njih, odlučili nešto poduzeti.
Što su poduzeli?
Tipično za njih – potpisali su zajedničku izjavu
Zatim su se uslikali i onda se divili vlastitoj slozi. A njihov narod im se, tipično za narod, rugao u komentarima.
Kao čovjeku i građaninu BiH mi donekle smeta koja se u svijetu stvara o bošnjačkoj islamističkoj prijetnji koja danas jednostavno nije istinita. Isto tako, kao nekakvom društvenom komentatoru, smatram pravednim da se ovo događa kao rezultat dosadašnjeg bošnjačkog narativa.
Kakav je to narativ?
Evo otprilike:
“Tuđman i Milošević su podijelili BiH u Karađorđevu. Onda su zaratili međusobno. Pa su nastavili ratovati u BiH. Pa su građani BiH izglasali neovisnost BiH. Onda je Hrvatska priznala BiH pa je napala BiH. Onda su Hrvati protjerali Srbe, Bošnjake i Hrvate i Srbi su protjerali Hrvate Bošnjake i Srbe. Onda je goloruki bošnjački narod predvođen mudrim vojskovođom Alijom pobijedio Tuđmana koji je kapitulirao i ukinuo Herceg-Bosnu da bi onda Alija zajedno s vojskom poražene Herceg-Bosne pobijedio Miloševića koji je kapitulirao u Daytonu. I Tuđman i Milošević su ubijali Srbe i Hrvate samo kako bi prikrili činjenicu da su ranije podijelili Bosnu, a onda su zajedno ubijali Bošnjake sve dok nisu vojno poraženi.”
Ovako nekako zvuči narativ u kojem goloruka Armija BiH pobjeđuje dvije države i još dvije paravojske, pri čemu ne čini nikakve zločine ali istovremeno nije u stanju zaštiti bošnjački narod, jer kao što znamo iz 30 godina medijskog narativa, na mjestima zločina nad Bošnjacima nikad nema Armije BiH. Isključivo civili.
Crno bijeli narativ o ratu u BiH definitivno je presudno utjecao i na haaške presude kojima je Zapad prao svoju savjest.
Međutim, okolnosti se mijenjaju. Upravo zbog haaških presuda ali i činjenice protoka vremena, Zapad više ne doživljava bošnjački narativ kao relevantan.
Skretanjem svijeta udesno, dolazi vrijeme za novi narativ. Jednako ružan i netočan. Ali tako je u svakom ratu, pa i u ratu narativa.
Birati BH Hrvatima na mjesto predstavnika u Predsjedništvu čovjeka koji personalizira bošnjački narativ 20 godina, i očekivati da Hrvati ne iskoriste svoj međunarodni položaj je naivno.
Hrvati iz BiH danas su ravnopravan dio EU i NATO. Hrvati imaju međunarodni utjecaj i težinu. Imaju resurse i imaju saveznike. I najvažnije, imaju sjećanje na 30 godina bošnjačkog narativa.
Nasuprot tome, bošnjački maksimum su peticije, izjave, rezolucije i deklaracije. Nijedna od njih neće preći granice Federacije BiH.
Bošnjački narativ danas ovisi o međunarodnom rejtingu Konakovića, Bećirovića i Komšića. A njihov je diplomatski maksimum da se međusobno sastanu.
U realnosti, oni ne dostižu taj maksimum nego realiziraju minimum – podržavaju jedni drugima izjave. Ili, u slučaju Komšića, deklaracije nevladinih udruga.
Sad najvažnije – može li Dodik Blagojević Zovko Primorac promijeniti narativ?
Ako nema konkurentskog narativa, naravno da može.
Srpskohrvatska strana u BiH, jednako izložena bošnjačkom narativu da su zajedno dijelili BiH, da su glumili ratovanje i da su zajedno vodili agresiju na BiH, ima snažan motiv da širi vlastiti narativ. I u tome ima daleko više uspjeha.
Razlika je prilična. Bošnjački narativ je u Zapadu budio osjećaj sukrivice za ratne zločine, a srpski i hrvatski narativ u Zapadu vidi ideološke i vjerske saveznike protiv islama kao takvog.
I na kraju, moj revolucionarni prijedlog kao građanina BiH – sljedeću deklaraciju, rezoluciju, peticiju, izjavu ili što već, pokušajte prvo dogovoriti sa svojim sugrađanima. Tada bi imala smisla.
Ovako pričate sami sa sobom.
Piše: Tvrtko Milović
