Čovjek koji je tražio da ga se briše kao Hrvata sad želi biti hrvatski član Predsjedništva.
HSP BiH zatražio je da se Slavenu Kovačeviću iz Demokratske fronte Željka Komšića oduzme hrvatsko državljanstvo i zabrani ulazak u Hrvatsku ako ustraje u kandidaturi za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Predsjednik HSP-a BiH Nikola Raguž rekao je da “hrvatsku putovnicu ne smije imati nitko tko radi na štetu hrvatskog naroda” te da su se obratili SIP-u BiH, Vladi RH i američkom Veleposlanstvu u Sarajevu.
Najvažniji argumenti
HSP, naime, tvrdi da bi Kovačevićeva eventualna kandidatura narušavala načelo legitimnog predstavljanja Hrvata u BiH. Ovaj zahtjev je politički legitiman, no stvarno je pitanje je li hrvatska država spremna ići toliko daleko i u zakonitoj proceduri takvo što realizirati. No, postoji više nego dovoljno razloga da se Kovačevića diskreditira i oteža mu se prijava, no s obzirom na aktualni saziv Središnjeg izbornog povjerenstva, to je nemoguće očekivati. Najvažniji argumenti nalaze se u presudi Europskog suda za ljudska prava (ESLJP), čime je označena prekretnica u daljnjem pokušaju narušavanja daytonskog uređenja i pokušaju da se realiziraju planovi dominacije i hegemonije političkog Sarajeva. Kovačević se sada nalazi u utrci za hrvatsku fotelju s Darijanom Filipović iz HDZ/HNS i Zdenkom Lučićem iz oporbene hrvatske “petorke”. Presuda Velikog vijeća ESLJP-a nije tek proceduralni poraz jednog aplikanta. Ona je razotkrila metodu u kojoj se standardi ljudskih prava koriste kao alat za preuređenje BiH mimo njezina ustavnog kompromisa. Kovačević je pred Sud izašao kao navodni građanski korektiv etničko-teritorijalnog sustava, ali se predmet slomio na onome što je pokušavao prikazati nevažnim: vlastitom političkom položaju, javnom djelovanju i odnosu prema činjenicama. Sud je utvrdio da je Kovačević državljanin BiH i Hrvatske, stanovnik Sarajevske županije, politolog i savjetnik Željka Komšića. U postupku nije naveo etničku pripadnost, tvrdeći da je ona irelevantna za pitanje aktivnog biračkog prava. No Vlada BiH je dostavila podatak da je, tijekom mandata u Gradskom vijeću Sarajeva od 2012. do 2016., na službenoj stranici bio evidentiran kao Hrvat. Kada je potom Sudu poslao ispis iste stranice s praznim poljem za etničku pripadnost, pokazalo se da je podatak uklonjen 12. lipnja 2024., nakon njegova usmenog zahtjeva. Sud nije problem vidio u samoj etničkoj pripadnosti nego u tome što aplikant nije rekao da je upravo on tražio uklanjanje podatka prije nego što je izmijenjenu stranicu dostavio kao dokaz. Takvo postupanje ocijenjeno je obmanjujućim. Dodatnu težinu ima pismo hrvatskog Veleposlanstva u BiH, prema kojem Kovačević ima hrvatsko državljanstvo i pri njegovu stjecanju dao je izjavu o pripadnosti hrvatskom narodu. Time se ruši konstrukcija prema kojoj je riječ samo o građanskom aktivistu kojemu etničke odrednice nisu važne. Ako je hrvatska pripadnost bila važna pri stjecanju državljanstva, teško ju je naknadno proglasiti nevažnom u sporu o političkom predstavljanju konstitutivnih naroda, piše Večernji list.
Drugi dio presude odnosi se na Kovačevićev odnos prema institucijama. Tek nakon što je Vlada zatražila upućivanje predmeta Velikom vijeću, počeo je osporavati status v. d. agenata BiH. Tvrdio je da im je mandat istekao i da zahtjev nije valjan. No Sud je zaključio da su agenti formalno ostali predstavnici Vlade jer nije bilo službene obavijesti o prestanku njihova imenovanja. Prigovor je ocijenjen zakašnjelim, a unutarnje nepravilnosti prepuštene su domaćem pravnom poretku BiH. Još je ozbiljnija ocjena javnih istupa. Kovačevićevu najavu kaznenih prijava ako agenti nastave postupati pred Sudom, ESLJP je ocijenio kao oblik zastrašivanja. Vlada je navela i da ih je optuživao za podršku “tihom etničkom čišćenju”, a uvrede su proširene i na visokog predstavnika, kojega je javno označio simpatizerom nacizma. Sud je takve izjave opisao kao osobne napade i zlonamjerne optužbe izvan granica dopuštene kritike. Najveći institucionalni prijestup dogodio se u odnosu prema tadašnjoj predsjednici Suda Síofri O’Leary. Kovačević je tražio njezino izuzeće, sugerirajući da je postupala kako bi poništila raniju presudu Vijeća, možda zbog političkih ili osobnih interesa, pa čak i da je mogla utjecati na članove panela nudeći im beneficije. Sud je te navode nazvao neosnovanim napadima na integritet predsjednice Suda i sudaca panela. To je ujedno bilo nepoštovanje prema instituciji kojoj se sam aplikant obratio.
Snažan politički materijal
Sud nije prihvatio sve argumente Vlade. Tvrdnje o curenju presude prije službene objave nisu ocijenjene dovoljno dokazanima, kao ni navodi o političkom lobiranju prema Sudu. Upravo zato konačna odluka ima veću težinu: aplikacija nije odbačena zbog političkog dojma nego zbog niza konkretnih radnji koje su, zajedno, pokazale izrazito prijekorno ponašanje. Zaključak je politički neugodan, ali pravno jasan. Kovačevićev slučaj više nije argument protiv daytonske arhitekture, nego dokaz kako se ona pokušava osporiti selektivnim građanstvom, prikrivanjem relevantnih okolnosti i diskreditacijom svakoga tko se takvoj konstrukciji suprotstavi. Ako se pred međunarodnim sudom predstavlja kao žrtva diskriminacije, a u hrvatskom državljanskom postupku izjašnjava kao Hrvat, pitanje kandidature za hrvatskog člana Predsjedništva BiH više nije tehničko izborno pitanje. Presuda ESLJP-a HSP-u ne daje automatski pravni mehanizam za oduzimanje državljanstva ili zabranu ulaska, ali daje snažan politički materijal. Ona pokazuje da Kovačević nije srušen argumentom nacionalne isključivosti, nego vlastitim postupanjem pred institucijom koju je želio upotrijebiti za redefiniciju BiH. Ova presuda vraća raspravu na temeljno pitanje: tko ima pravo predstavljati Hrvate i može li se to pravo oteti pozivanjem na građanski model koji u praksi završava dominacijom Bošnjaka.
