Abbas Araghchi danas poziva na diplomaciju – a jučer je bio među onima koji su je pregovarali, potpisali i potom sustavno prekršili. Kao glavni iranski pregovarač JCPOA sporazuma iz 2015., predstavljao je “umjereni Iran” pred međunarodnom zajednicom.
No iza kulisa, Teheran je gradio centrifuge, kršio inspekcijske protokole i pripremao teren za ono što danas potvrđuje IAEA: uranij obogaćen do 60% – tehnički korak do oružja.
Dakle, kada se Izrael odluči na vojnu reakciju, to nije politički hir – to je odgovor na egzistencijalnu prijetnju koju potvrđuje najviša svjetska agencija za nuklearni nadzor.
Isti obrazac, drugi kontekst Retorički obrazac koji koristi Abbas Araghchi – inzistiranje na diplomatskom pristupu unatoč prethodnom kršenju međunarodnih sporazuma – strukturiran je u skladu s paradigmom političke
komunikacije koja nominalno afirmira dijalog, dok u praksi omogućuje prolongiranje obveza i institucionalnu pasivnost.
Ovakav model prepoznaje se i u bošnjačkoj političkoj praksi, gdje je u
više navrata uočen raskorak između javno deklarirane spremnosti na sporazum i njegove djelatne provedbe. U tom okviru, govor o dijalogu često funkcionira kao legitimacijsko sredstvo za izbjegavanje konkretnih političkih mjera, čime se prikriva suštinska nesukladnost između retorike i
djelovanja.
Ali ono što zabrinjava jednako kao iranska dvoličnost jest činjenica da Sarajevo koristi istu diplomaciju. Bošnjačka politička elita već desetljeće koristi pregovore o Izbornom zakonu kao sredstvo za odugovlačenje i kupovinu vremena. Potpisuju, obećavaju, fotografiraju se sa zapadnim
diplomatima – a čim pritisak popusti, vraćaju se starim matricama: majorizaciji, ignoriranju Hrvata, blokiranju reformi.
Ni jedan potpis – od Mostarskog sporazuma 2020. do briselskih i neumskih dogovora – nije ispoštovan.
To nije diplomatski neuspjeh. To je namjerno vođena politika obmane – ista ona logika koju koristi iranski režim: potpiši kad moraš, sabotiraj kad ti to koristi.
Zaključak
Ideološko bratstvo u oba slučaja – Teherana i Sarajeva – ne radi se o neuspjelim pokušajima dogovora. Radi se o strategiji. Strategiji u kojoj se diplomacija koristi kao oruđe za zamajavanje Zapada, dok se u pozadini jačaju vlastiti maksimalistički ciljevi – u Iranu nuklearni, u BiH unitaristički.
Kad dvije političke strukture koriste istu matricu prijevare – onda više ne
govorimo o slučajnoj sličnosti, nego o ideološkom bratstvu.
Znakovita suzdržanost sarajevskih političkih krugova prema sve izraženijoj iranskoj prijetnji ne može se objasniti samo diplomatskom rezerviranošću. Mnogo uvjerljivije tumačenje nudi činjenica ideološke bliskosti s iranskim režimom – bliskosti koja u određenim slučajevima nadilazi racionalne sigurnosne procjene i oblikuje političku šutnju kao svjesni izbor, a ne
slučajnu poziciju.
Sarajevo ide putem izolacije
Počelo je šetnjama do Palestine, prošlo je kroz Helezove poljupce s Iranom, a kulminiralo je protjerivanjem rabina iz Sarajeva. I baš kad su pomislili da su moralni prvaci, stigao je hladan tuš – i iz Europe i iz Amerike.
A onda – europski: Konferencija europskih rabina u Sarajevu je otkazana. Savezni ministar Delić javno je rekao da će okupljanje biti “legitimizacija genocidnog Izraela”.
Rabini su izbačeni iz hotela, organizatori su poniženi, a Europa je dobila jasnu poruku: Sarajevo više nije gostoljubiv grad.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Hercegovački portal kao autora.
