Zagreb između zabrana i “zaborava”, tko smije pjevati, a tko ne?
Dok se u Zagrebu danima lome koplja oko Marka Perkovića Thompsona, gradske odluke i poruke o “nedopuštenim simbolima” predstavljaju se kao brana ekstremizmu i zaštita javnog reda. Gradonačelnik je, primjerice, najavljivao da nakon eventualnog uzvikivanja spornog pozdrava na koncertu više neće biti novih Thompsonovih koncerata u gradskim prostorima, a dio nastupa i termina u Areni postao je predmet političkih i pravnih prijepora.
No, gotovo istovremeno, u istom tom Zagrebu. U dvorani Gastro Globus na prostoru Zagrebačkog velesajma. Održano je “Srpsko veče” s nastupom Snežane Đurišić, pred oko 2.000 ljudi. Uz repertoar koji je kod dijela javnosti izazvao ozbiljnu nelagodu i pitanje: po kojim se kriterijima mjeri “spornost” sadržaja u javnom prostoru?
Dvije scene, jedan grad – i dva mjerila?
U raspravama o Thompsonu često se koristi argument: grad (kao vlasnik ili upravljač prostora) ima pravo postaviti standarde i ne dopustiti sadržaj koji vrijeđa ustavni poredak, potiče mržnju ili rehabilitira totalitarne simbole. To je legitimna teza – ako vrijedi jednako za sve.
Problem nastaje kad se standard selektivno primjenjuje: jedne se “preventivno” sankcionira ili javno proziva, dok se druge prešućuje, relativizira ili se sve svodi na “nisam znao” i “provjerit ćemo”.
Upravo je tako, prema izvještajima, gradonačelnik komentirao “Srpsko veče”. Da nije bio obaviješten, da ne zna detalje, te da treba provjeriti je li bilo išta sporno.
A pitanje “spornosti” nije izmišljeno. Nije riječ o tome pjeva li netko narodnjake, rock ili klape. Riječ je o simbolici i porukama. Na koncertu su se, prema medijskim navodima, pjevale pjesme poput “Vidovdan”, a u javnosti se posebno problematizira i stih/poruka o Kosovu koji se doživljava kao političko svojatanje i nastavak narativa koji je 90-ih imao vrlo konkretne posljedice za Hrvatsku.
Vidovdan nije “samo datum” – nego politički okidač u modernoj povijesti
Da bismo razumjeli zašto dio ljudi na takve pjesme reagira instinktivno i bolno. Dovoljno je prisjetiti se modernog značenja Vidovdana u srpskoj političkoj mitologiji. Na Vidovdan 1989. Slobodan Milošević održao je govor na Gazimestanu, na obilježavanju 600. obljetnice Kosovske bitke. U tom je govoru spominjao da su “opet u bitkama” i da se “ne može isključiti ni mogućnost oružanih bitaka”. Rečenice koje se u politološkoj i povijesnoj literaturi često navode kao važan trenutak nacionalističke mobilizacije pred raspad Jugoslavije i ratove.
Ne mora se zabranjivati povijest. Ali je pošteno priznati da određene pjesme, datumi i simboli u postjugoslavenskom prostoru nisu neutralni. U Hrvatskoj – osobito za Vukovar, Škabrnju, Saborsko, Voćin i stotine drugih mjesta – to nisu “tuđe priče”. To su rane koje nisu književna metafora, nego imena, grobovi i nestali.
“Došlo je vrijeme”: kad snimke govore više od komentara
Prije šest godina objavio sam video pod naslovom “DOŠLO JE VRIJEME” u kojem se na početku vidi ulazak u Vukovar i slavlje pokolja Hrvata uz pjesmu “Jelek, anterija i opanci — po tome se znaju Srbijanci.” Taj zvuk i danas reže, jer nije folklor – nego trijumfalizam nad tuđom smrti.
Zato je legitimno pitati: kako je moguće da Zagreb – grad koji se voli predstavljati kao “antifašistički”, “inkluzivan” i “osjetljiv” – bez većeg javnog odmaka i bez jasnih kriterija proguta jednu ovakvu večer, dok se istodobno prema drugima nastupa strogo, prijeteći i preventivno?
Ključno pitanje nije “tko je Hrvat, tko je Srbin”, nego: što javni prostor tolerira?
Ovo nije poziv na zabrane “srpskog” ili “hrvatskog”. To je najjeftinija podvala kojom se ubija svaka ozbiljna rasprava. Pitanje je jednostavnije i ozbiljnije:
Ako se već uvode standardi za gradske prostore, jesu li onijednaki za sve?
Tko procjenjuje sadržaj: politika, uprava, policija, sudovi – i prema kojim mjerilima?
Zašto je kod jednih “nulta tolerancija”, a kod drugih “neka institucije provjere”?
Ne tražim da se netko proglasi krivim bez postupka. Tražim da se prestane s dvostrukim mjerilima i da se javnosti kaže istina: ili smo društvo jasnih pravila – ili smo društvo selektivne strogoće.
Gradovi nisu samo betonske kocke – oni su moralne zajednice
Dodatna dimenzija je i lokacija: “Srpsko veče” održano je na prostoru Zagrebačkog velesajma, a Zagrebački velesajam d.o.o. je društvo u 100% vlasništvu Grada Zagreba.
To ne znači automatski da je Grad organizator svakog sadržaja – ali znači da javnost ima pravo tražiti jasna pravila o tome što se u takvim prostorima potiče, tolerira ili sankcionira.
Ako gradske institucije mogu biti odlučne i eksplicitne kada je riječ o Thompsonu, onda moraju biti jednako odlučne i eksplicitne kada se u Zagrebu okuplja masa uz pjesme i simbole koji dio građana doživljava kao nastavak ideologije koja je Hrvatskoj donijela rat.
Što bi bilo pošteno rješenje?
Jedinstveni pravilnik za sve gradske prostore – bez obzira na žanr, naciju, “svjetonazor” ili političku zaštitu.
Transparentan kriterij: problem nije pjesma kao pjesma, nego poruka (glorifikacija zločina, poticanje mržnje, totalitarna simbolika, trijumfalizam nad žrtvama).
Jednaka javna reakcija: ako se od jednih traži javno odricanje i preventivne zabrane, onda se od drugih traži isto – ili se prestaje s tim modelom u cijelosti.
Jer najgore što se može dogoditi nije da netko održi koncert. Najgore je kad građani shvate da pravila nisu pravila – nego instrument.
P: Što znači “dvostruka mjerila u Zagrebu” u kontekstu koncerata?
O: To znači da se prema različitim nastupima primjenjuju različiti kriteriji, bez jasnog i transparentnog pravila koje vrijedi za sve.
P: Je li problem u glazbenom žanru ili nacionalnosti izvođača?
O: Ne. Ključno je pitanje poruka i simbolike te jednakih standarda u javnim prostorima.
P: Koje je rješenje da se izbjegnu selektivne zabrane?
O: Jedinstven pravilnik i transparentni kriteriji za sve događaje u gradskim prostorima, uz jednaku javnu primjenu.
Piše: Ivan Vohrić
